“Da bi krenuli dalje treba se suočiti s prošlošću”, dvije i pol decenije odzvanja u ušima žitelja Zapadnog Balkana. No, duže od dvije i pol decenije, stvari se suštinski ne pomiču s mrtve tačke.
piše: Denis Čarkadžić
Suočavanje sa prošlošću, prije svega, najdirektnije je povezano sa tranzicijskom pravdom kao skupom aktivnosti koje se provode u društvima u tranziciji, a koje trebaju dovesti do uspostavljanja pravde i vladavine prava, narušenih događajima koji su prethodili.
Suština tranzicijske pravde je potreba da se poduzmu sve mjere kako bi se zaštitila legitimna prava građana, saznale i utvrdile činjenice o počinjenim zločinima, odgovorni procesuirali i kaznili, ostvarilo materijalno i simbolično zadovoljenje žrtava zbog činjenja materijalne i nematerijalne štete i kako bi se osiguralo da se događaji iz prošlosti ne ponove.
Ona u svom fokusu prevashodno treba da ima žrtvu zločina, njeno zadovoljenje i rehabilitaciju, ali i ostarivanje uslova da se društvo na istinski suoči sa svojom prošlošću i nastavi svoje postojanje.
Jasno je da ispunjavanje ciljeva tranzicijske pravde, pa makar i djelimično, nije moguće bez potpune posvećenosti ispunjavanju tih ciljeva nadležnih institucija države.
No, svjedočimo, dobar dio političkih centara moći koje u Bosni i Hercegovini vode glavnu riječ, ne samo da ne rade ništa u tom smislu, već čine sve da bosanskohercegovačko društvo drže zarobljeno u prošlosti.
Negiranje haških presuda, uključujući i presude za genocid, veličanje i odlikovanje ratnih zločinaca, dugogodišnje blokiranje usvajanja državne Strategije za rad na predmetima ratnih zločina, zastrašivanje povratnika samo su primjeri koji su jasno vidljivi, dok je onih o kojima se manje govori bezbroj.
Naravno, a valjda je to odavno svima u BiH jasno, razlozi za ovakvu vrstu ponašanja političkih moćnika, između ostalog, leže u tome što je svaki korak na radu ka ispunjavanju ciljeva tranzicijske pravde, korak ka oslobađanju građana od mogućnosti da se sa njima manipuliše.
Cilj manipulacije je prije svega izazivanje osjećaja straha. Kako je to Nojman davno opisao, vlast manipuliše osjećajima masa i “stavljajući ih u situaciju traženja spasa u hiperidealiziranom vođi kao jednoj nadljudskoj i obogotvorenoj pojavi. Budući da im je nametnut strah od proganjanja, nastao usljed ‘zavjere’ zastrašujućeg ‘neprijatelja’, masama preostaje da se u identifikaciji s vođom ‘spasu’ od opasnosti i tako steknu navodno osjećanje sigurnosti.”
Poznato zvuči, zar ne?
Kada se na ove Nojmanove riječi nastavi Orvelova jednačina-”Ko vlada prošlošću, vlada budućnošću, ko vlada sadašnjošću, vlada prošlošću”, obrisi začaranog kruga u kojem se građani BiH drže postaju kristalno jasni i imaju ime i prezime-ostanak na vlasti.
I ništa nije bitno, ni to što ljudi bježe glavom bez obzira, ni to što pate i što se pate.
Bitno je samo održavati tu matricu po svaku cijenu.
Prema procjenama, oko 500.000 ljudi u Bosni i Hercegovini, u većoj ili manjoj mjeri, pati od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP). Niti jedna vlast u Bosni i Hercegovini nikada se nije ozbiljno pozabavila ovim problemom. I pored ovolikog broja ljudi sa problemima uzrokovanim ratnim traumama, u zemlji ne postoji ni jedan jedini specijalizovani centar u kojem bi im bila pružena potrebna pomoć. O sistemskom pristupu da i ne govorimo.
Simptomi PTSP-a nerijetko se razvijaju i kog djece koja žive u takvom okruženju, te je tako odrasla i nova generacija koja je je posrednim putem pogođena prošlošću one prethodne…
Takva populacija lak je plijen za voždove koji opet svrhu svog vladanja vide samo u ličnom enormnom bogaćenju na račun te iste populacije.
Kada se svemu doda činjenica da su na Zapadnom Balkanu i danas itekako žive ideologije koje su i dovele do rata, i danas, 25 godina od njihovog završetka, oni u dušama i umovima građana i dalje traju, dok je istinsko sučavanje sa prošlošću još uvijek daleko, a pravda, bilo tranzicijska ili neka druga, još dalje.
