Iako to na prvu može izgledati nepovezivo, opći štrajk radnika koji se ovih dana događa u pulskom brodogradilištu Uljanik, zbog neisplate plaća i potpuno neizvjesne budućnosti te firme, i izbori koji slijede u Bosni i Hercegovini, imaju mnogo dodirnih točaka.
Piše: Dragan Markovina
Unatoč tome što imaju male izglede za uspjeh i što je ovaj štrajk zapravo potez očajnika koji nemaju više što izgubiti, svako progresivno društvo ili politika trebali bi ih jednostavno podržati. No, prilično je izgledno kako se to neće dogoditi, jednako kao što se nije dogodilo ni kad su prije par godina radnici iz Tuzle pokušavali spasiti svoje firme, poput Dite, putem prosvjeda i štrajkova glađu. Tužna je činjenica kako se ponajprije ideja o postojanju društva i bazične solidarnosti urušila, što je onda izrodilo strukturalni cinizam i nedostatak vjere da se uopće išta može promijeniti i da je ionako prošlo vrijeme od forsiranja teške industrije.
Jednako kao u Hrvatskoj, i u BiH je nekad moćna industrija svedena na ostatke ostataka koji broje svoje zadnje dane i ne postoji zapravo nitko tko bi se zauzeo za nju, osim posljednjih zaposlenika u tim pogonima. Industrija je tako preselila iz stvarnog života u područje kulturne baštine, o čemu svjedoče brojne umjetničke izložbe o toj temi diljem postjugoslavenskog prostora, poput onih o industrijskoj baštini Zagreba ili o splitskoj Jugoplastici, ali i romani poput Avdićevih posveta industrijskoj Zenici ili Perišićevog “Područja bez signala”’. S obzirom na to da je Socijalistička Republika BiH čak i u svom grbu imala tvorničke dimnjake i doista je bila obilježena velikim tvorničkim pogonima, to će razdoblje neminovno sve više ulaziti u ovdašnju kulturu sjećanja, kako vrijeme bude odmicalo.
No, razlog nastanka ovog teksta i povezivanja pulskog štrajka i izbora u BiH je sljedeći: Ako smo već uništili i prežalili industriju ili je ona u nekim slučajevima sama odumrla zbog novonastalih tržišnih okolnosti, koja je alternativa, tj. kamo dalje i od čega živjeti? Od mahanja zastavama i religijskog fanatizma to sigurno nije moguće. Od sitne trgovine također, kao ni od turizma. Mogu stare jezgre Sarajeva, Mostara, Trebinja i Banje Luke ili kanjoni ovdašnjih rijeka biti privlačni turistima, ali to je naprosto nedovoljno da bi cijela zemlja od toga živjela. To se najbolje pokazuje u slučaju turistički znatno jače Hrvatske, koja je gotovo čitavu ekonomiju bazirala na toj jednoj, k tome vrlo nesigurnoj grani, a unatoč tome, gospodarska, demografska i socijalna slika hrvatskog društva ne izgleda uopće dobro. Stoga u Bosni i Hercegovini ni po jednoj racionalnoj osnovi ne može ključno društveno i političko pitanje biti zaštita vitalnih nacionalnih interesa, nego samo i jedino to od čega će svi ti ljudi, kao i sama država, živjeti. Na to pak pitanje, ne samo da nije ponuđen nikakav odgovor nego ono nije niti ozbiljno postavljeno, a nalazimo se u jeku predizborne kampanje.
Taj potpuni nedostatak ideje o postojanju problema, a samim tim i o eventualnom rješenju, govori nam o dvije stvari. Prva je potpuna odvojenost političkih elita, kako od društvene realnosti, tako i od ozbiljnih i intenzivnih ideoloških rasprava na čitavom europskom prostoru, dok se druga odnosi na sve izvjesniju eksploziju socijalne bijede i uz nju kolaps države i njenih institucija. Jer, mimo svih simboličkih tlapnji i identitetskih rasprava, jedini je ozbiljan zadatak bilo koje države da omogući pristojan život vlastitim građanima i da im bude funkcionalni servis. Svaka država koja to nije u stanju, jednostavno je besmislena i nepotrebna. No, jednako kao i u slučaju posve izvjesnog izostanka solidarnosti i potpore pulskim radnicima, prilično je izvjesno da će izostati društveni i građanski pritisak na političke elite da se konačno počnu baviti ovim pitanjima, a sasvim je jasno da bez toga pritiska nikad i neće. Na isti način kao što je jasno što će vrlo brzo, uslijed nedostataka ikakve gospodarske vizije i sve većeg demografskog pustošenja zemlje uslijediti.
