Tradicije govore da ljudska psiha ima specifičnu sposobnost koju ne posjeduje ni jedno drugo živo biće, a to je sposobnost uzdizanja svijesti iznad ograničenosti materijalnog svijeta i uspostavljanje kontakta s duhovnim dimenzijama. Ta psihička sposobnost, danas jednostavno nazvana maštom, nekada se smatrala magijskim procesom.
Čovjeku odgojenom u duhu zapadne civilizacije ovakvo se tumačenje mašte vjerojatno čini neobičnim. Maštu smatramo poželjnom, ali ne neophodnom osobinom čovjeka. Omogućava nam izmišljanje nepostojećih stvari, povezivanje već poznatih elemenata u nove, neobične oblike ili jednostavno bijeg od stvarnosti. Uviđamo da je mašta važna, osobito za umjetnike ili pronalazače, no postaje nebitna u suočenju sa svakodnevnim životnim problemima. Ne možemo izmaštati kruh ili novac za plaćanje računa, štoviše, u kriznim situacijama najbolje je čvrsto stajati na zemlji i ne dozvoliti si udaljavanje od realnosti.
No, drevna mudrost govori nam da je mašta jedna od najvažnijih i najpotrebnijih osobina ljudske psihe bez koje ne bi bio moguć napredak čovjeka, ne samo na polju umjetnosti ili znanosti, nego i u ostvarenju samog sebe. Da bi ovo mogli razumjeti, moramo se udaljiti od moderne slike svijeta i sagledati život i postojanje očima davnih mudraca.
Za čovjeka XX. stoljeća uobičajeno je da kao realnost prihvaća samo ovaj fizički svijet. S druge strane, psihičke doživljaje, poput snova ili mašte, koji nam pokazuju da se ljudska svijest može udaljiti od pojavne stvarnosti, proglašavamo tvorevinama ljudskog uma, podsvijesti ili naprosto izmišljotinama. Još manje znamo kako se njima služiti u svakodnevnom životu.
U filozofskoj tradiciji starih kultura i civilizacija ne postoji dvojnost duhovne i fizičke dimenzije. I jedna i druga dijelovi su jedne te iste stvarnosti, početak i kraj iste rijeke života. I kao što je rijeka najčistija na svome izvoru, a spuštajući se prema ušću gubi čistoću, isto tako duhovni svijet koji je najbliži zamisli Tvorca, sadrži najčistije vibracije života, arhetipove ili ideje koji se mijenjaju realizirajući se u materiji kao čvrsta forma. Zbog toga drevnim narodima duhovni svijet predstavlja uzor, model po kojem treba urediti život na zemlji. Tako su stari Egipćani govorili da u duhovnoj dimenziji egzistira nebeski Egipat, čiju vjernu kopiju treba izgraditi na zemlji. U svim segmentima svog života, od arhitekture do uređenja socijalnih odnosa, nastojali su ideju Egipta što vjernije izraziti u materijalnom svijetu.
Ne zaboravimo, čovjek je jedino živo biće koje može svjesnim djelovanjem mijenjati svijet u kojem živi. Može ga stvoriti boljim ili lošijim; može od njega stvoriti vjernu sliku čistih ideja duhovnog svijeta, ali i potpuno oprečnu. To nam daje veliku odgovornost jer čovjek je taj koji bira kako će djelovati. Ako ne poznaje dovoljno samoga sebe i svoje potencijale, njegov izbor može biti pogrešan, a djelovanje u suprotnosti sa zakonima prirode.
Što je mašta?
Možda će se netko zapitati: “Ako naši snovi žive u duhovnom svijetu kao čiste ideje, zašto ne možemo ostvariti sve ružičaste maštarije o kojima sanjamo?
Da bi se neka ideja dovela u stvarnost i tako postala djelo mašte (imaginacije), svijest mora proći kroz tri faze koje zajedno čine proces maštanja:
1. faza: ostvarenje kontakta s idejom u duhovnom svijetu
2. faza: “hvatanje” odraza, slike te ideje u psihi
3. faza: stvaranje idealne forme koja će je najbolje predstavljati u pojavnom svijetu.
Svaka od faza zahtijeva usmjerenost, budnu pažnju i veliku predanost jer su u svakoj od njih moguće pogreške. Ako razmotrimo prvu fazu, vidjet ćemo da najveći dio života provodimo zaokupljeni svakodnevnim problemima. Svijest je usmjerena na ono što doživljavamo, osjećamo, mislimo, želimo, ukratko, usmjereni smo na same sebe. Slikovito rečeno, živimo horizontalno u dimenziji materijalnog svijeta. Iz njega dobivamo poticaje i u njega šaljemo svoje odgovore na te poticaje. Otrgnuti se od te horizontalnosti i usmjeriti svijest vertikalno u svijet ideja, možemo jedino ako se otrgnemo od usmjerenosti na same sebe. Drugim riječima, egocentričnost i egoističnost treba zamijeniti snagom viših osjećaja, nesebičnosti, predanosti, ljubavi, požrtvovnosti, onih osjećaja koji će dati energiju našoj svijesti da probije barijere materijalnog svijeta i dođe u kontakt s idejama. To je istinska inspiracija, istinsko nadahnuće zahvaljujući kojem je Michelangelo mogao dvadeset godina oslikavati Sikstinsku kapelu, a Beethoven skladati usprkos gluhoći. Jedino tako možemo probuditi dušu ideje i doživjeti je u našoj psihi kao osjećaje i misli.
U drugoj fazi ideja se polako rađa u čovjekovoj psihi. U početku to su samo sjene, obrisi nečega što ne možemo jasno definirati, nemir iščekivanja i traženja koji se polako pretvaraju u konkretne osjećaje i misli. Stvara se jasna mentalna predodžba ideje i počinjemo planirati njeno ostvarenje.
No, da bi se ideja vjerno odrazila, psiha mora biti mirna i u prijemčivom stanju. Ako je uzburkana, zaokupljena prolaznim raspoloženjima ili željama koje plijene našu pažnju i usmjeravaju djelovanje, slika ideje će se deformirati, postupno se pretvarajući u sliku nas samih. Ako je, na primjer, neki umjetnik zaokupljen željom da uspije i zadobije odobravanje publike, bez obzira koliko početna inspiracija bila snažna, u realizaciji će ga voditi želja za uspjehom i stvorit će djelo koje će odražavati njegovu želju, a ne prvobitnu ideju.
Prema tradicionalnoj filozofiji, psiha je veza između duhovnog i materijalnog svijeta, komunikacijski kanal kroz koji će se snaga duha prenositi u materiju i mora biti poput čistog zrcala, poput površine mirnog jezera. Ako je ogledalo nečisto ili voda uzburkana, odraz koji ćemo vidjeti bit će iskrivljen. Smiriti psihu znači kontrolirati osjećaje i misli, ne prepuštati se prolaznim željama i raspoloženjima koji nam oduzimaju snagu i onemogućuju kontakt s duhovnim svijetom.
Posljednja faza procesa maštanja je stvaranje čvrste forme u kojoj će ideja živjeti u materiji. Da bi neka ideja ostala živa u prolaznom svijetu materije, forma u koju smo je prenijeli mora je savršeno odražavati. Ovdje dolaze do izražaja naše sposobnosti, znanje koje smo stekli; vještine koje smo razvili. Ako one nedostaju, koliko god bila jasna slika ideje u našoj psihi, svoju zamisao nećemo moći uspješno prenijeti u fizičku dimenziju.
U našem vremenu pomiješanih vrijednosti djela mašte vrlo su rijetka. Djela mašte ona su veličanstvena djela velikih imena ljudske povijesti, istinskih umjetnika, istraživača, pronalazača, ali i djela svih bezimenih ljudi koji su kroz različite forme svijetu darovali ideje ljepote, plemenitosti i uzvišenih vrlina.
Iluzije – djela fantazije
Svijet u kojem živimo rađa u nama bezbroj želja: želimo posjedovati sve one nama privlačne stvari, želimo dobro zaposlenje, stan, novi auto, želimo biti prihvaćeni, voljeni, uspješni... Slike tih želja kao paraziti nastanjuju se u našoj psihi trošeći našu energiju i prljajući psihu. Psiha prestaje biti veza između Duha i materije jer slike želja stvaraju emocionalnu i mentalnu barijeru, a naše ponašanje i djelovanje postaje odraz takvog stanja psihe.
Slike želja nastaju kao posljedica fantazije koja, umjesto svijeta vječnih ideja, odražava psihički svijet čovjeka. Zbog toga te slike nemaju snagu inspiracije, one pripadaju svijetu iluzije. Te želje mogu se kretati u rasponu od potpuno nemogućih, poput želje da Sunce izlazi na zapadu, do onih koje je moguće ostvariti, ali čija nam realizacija neće donijeti istinsku sreću. Koliko se puta samo vrijednost onoga što smo jako željeli naglo izgubila kada smo napokon ostvarili želju jer je djelo koje smo stvorili proizvod naše zemaljske osobnosti, forma prolazne vrijednosti kao što je prolazan i svijet iz kojeg je rođena.
Nije cilj negirati vrijednost želja, one su normalna posljedica svijeta u kojem živimo i ima ih svatko od nas. No, bezumno je cijeli život utrošiti u njihovo zadovoljavanje. Ako hladne glave procijenimo važnost i motive nastanka svake želje, možda uvidimo da su mnoge od njih besmislene jer nisu posljedica naših stvarnih potreba. U suprotnom, može nam se dogoditi da silnu životnu energiju potratimo u nastojanju ostvarenja iluzije.
Brojne su iluzije s kojima živi današnji čovjek. Neke od njih šire se kao val tvoreći čudovišne ideologije koje godinama truju psihu ljudi. Povijest je prepuna primjera kolektivnih nastojanja da se ostvare nečije fantazije.
Možda nigdje nije tako jasna razlika između djela mašte i djela fantazije kao u umjetnosti. Svjedoci smo da se smisao umjetnosti profanirao i banalizirao. Kriteriji vrednovanja umjetničkih djela postali su tako nejasni i relativni da više nije jasno što umjetnost jest, a što nije. U slikarstvu se traži “duboki” smisao išaranog platna, na koncertima slušamo kakofoniju, a filmska umjetnost bombardira nas slikama brutalnosti i nasilja. Šokantnost je postala jedno od glavnih mjerila vrijednosti, a nažalost, sve nas manje toga može šokirati. Istinsko umjetničko djelo je ono koje vječnu ideju ljepote prenosi u materiju. Takvo djelo ne šokira niti izaziva nervozu ili odbojnost, već posjeduje snagu i vrijednosti koje oplemenjuju i čine ovaj svijet makar malo boljim.
Razvijanje mašte
Da bi razvili maštu, naša psiha mora biti sposobna vršiti svoju zadaću, a to znači da mora postati prohodan komunikacijski kanal između Duha i tijela. To je nemoguće ostvariti ako nismo u stanju vladati svojim mislima i osjećajima.
Kako to postići? Prije svega, trebamo preispitati sve stavove i mišljenja koja nisu autentično naša, nego su posljedica utjecaja sredine u kojoj živimo. To ne znači nihilistički odbaciti sve ono u što smo vjerovali, nego preispitati vrijednost tih uvjerenja. Potrebno je razviti vlastito, neovisno mišljenje kako bi naši stavovi bili odraz naše svjesne spoznaje. S druge strane, potrebno je stalnom vježbom prepoznavanja spriječiti da nestalni, osobito negativni osjećaji vladaju našim mislima i aktivnošću. Treba izbjegavati negativna emocionalna stanja koja nas obuzimaju, a umjesto toga probuditi snagu prave ljubavi.
Na jednom je grafitu netko napisao:
“Svijet ostaje na mladima?
Ne, hvala!”
Zaista, s obzirom na današnje stanje duha, budućnost nam se može učiniti ružnom. Ali, ne zaboravimo, ono što radimo sada, dat će svoje plodove u budućnosti. Naša budućnost plod je naše sadašnje kreativne sposobnosti maštanja. Ideje kojima danas damo život, sutra će biti naša stvarnost.
Autor: Marijana Starčević Vukajlović, Nova Akropola
