Nakon raspada Jugoslavije, s početkom deindustrijalizacije, masovni odlazak u prijevremene mirovine korišten je kao mjera za ublažavanje mogućnosti širokih socijalnih prosvjeda. Istovremeno su mnoge starije osobe na prostoru Istočne Njemačke i Poljske, poglavito žene, prihvatile opciju prijevremenog umirovljenja kako bi uslijed propadanja sustava javnih vrtića pomogle svojoj djeci u skrbi o unučadi. Uslijed sve jačih neoliberalnih pritisaka na socijalnu državu, danas se umirovljenike općenito prikazuje kao teret društva, a one koji su odabrali opciju prijevremenog umirovljenja optužuje da je njihova lijenost i nesmotrenost dovela do neodrživosti javnog mirovinskog sustava. O medijskoj hajci na stariju generaciju u Sloveniji i realnim koordinatama problematike mirovinskog sustava pročitajte više u prijevodu teksta Lilijane Burcar.
Prilog „Kako će izgledati starost budućih generacija“, koji je 18. studenog 2016. godine objavljen u Mladini, pokušava rasvijetliti uzroke siromaštva među umirovljenim stanovništvom. Glavni uzrok i krivicu za (pre)niske mirovine, koje prima većina, pripisuje se „prijevremenom“ umirovljenju zaposlenih „u prošlim vremenima“ i navodno preranom umirovljenju u sadašnjosti, čemu, pretpostavlja se, kumuje prenisko postavljena starosna granica. Prema izloženoj interpretaciji, problem je u automatskom i masovnom umirovljenju starijih generacija, iako bi one, kako se dalje interpretira, pod svoje stare dane još uvijek trebale biti sposobne za rad. Umirovljeni stariji članovi društva, prema tom gledištu, sami sebi nepotrebno osiromašuju i ugrožavaju mirovinsku blagajnu, a time i jedni druge, što se ogleda u visini mirovinskih isplata. Medijski prilog tome kao periferni čimbenik priključuje i očekivani rast „nestabilnih oblika zaposlenja“, navodni razlog zbog kojeg nam u budućnosti tek predstoji smanjenje razine uplaćenih socijalnih doprinosa po osnovi zaposlenja, a time i razine mirovinskih isplata. Ovakva dijagnoza ispušta ključne strukturne faktore koji su neposredno povezani s realnim smanjivanjem mirovina i stvaranjem financijske rupe u mirovinskoj blagajni. Njihov je zajednički nazivnik interes kapitala i s njime povezano krojenje mirovinske i drugih socijalnih politika u državi.
Upravo je zato ideološki obmanjujuće potencirati opće nametnutu tezu o starenju stanovništva i prijevremenim odlascima u mirovinu te isticati navedeno kao glavni razlog zbog kojeg će sadašnja stabilnost i dugoročna održivost mirovinske blagajne navodno ispaštati.
Glavni uzrok toga da umirovljeni primaju mirovinske isplate koje ih uglavnom drže na pragu siromaštva ili ispod njega – pored sve većeg udjela zaposlenih koji u zadnjih 20 godina primaju tek minimalnu plaću – leži u skoro pa upola sniženoj stopi doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje koju plaća kapital. Ona je 1996. godine s prijašnjih 15,42 posto spuštena na 8,85 posto, ali samo za poslodavce, ne i za zaposlene. Oni i dalje iz svojih nadnica, koje su u pravilu preniske, izdvajaju skoro duplo više doprinosa od poslodavaca. Kada razmišljamo o ovoj umjetnoj podjeli na doprinose poslodavca i posloprimca, treba uzeti u obzir da se još uvijek radi o uzimanju iz iste vreće, odnosno dohotka kojeg za poduzeće svojim radom stvaraju zaposleni, a ne oni koji su na ovaj ili onaj način postali vlasnici pa si samo isplaćuju dividende. Prepolovljavanje stope doprinosa za poslodavce stoga predstavlja novi oblik prisvajanja i privatiziranja onoga što inače pripada radniku u korist samoprozvane šačice vlasnika, a što će se po umirovljenju odraziti u sukladno nižoj mirovini većine. Drugim riječima: snižavanje stope doprinosa za poslodavce znači neposredno potkradanje zaposlenih.
Prema temeljnim izračunima sindikata ZSSS te izvještajima Dnevnika i Večeri, osjetno snižavanje stope doprinosa za poslodavce nakon 1996. godine djelovalo je razorno na stabilnost i održivost mirovinske blagajne. Naime, 1995. godine, prije snižavanja stope doprinosa za vlasnike kapitala, udio uplata iznosio je 578 milijuna eura, kako za kapital, tako i za zaposlene. Već iduće godine, poslodavci su u mirovinsku blagajnu uplatiti 173 milijuna manje doprinosa, a 2007. godine, prije početka krize, čak 716 milijuna godišnje manje nego njihovi zaposleni. Na taj je način javna mirovinska blagajna samo između 1996. i 2010. godine oštećena za barem 8,2 milijarde eura. Zbog toga je nakon 1997. s doprinosima koji su bili uplaćeni u mirovinsku blagajnu bilo moguće pokriti tek 70 posto mirovinskih isplata, a samo godinu dana prije toga 92 posto. Ovaj manjak, koji je išao na ruku novopečenim vlasnicima kapitala, država je pokrila zaduživanjem kod privatnih banaka i drugih globalnih financijskih aktera, a danas to čini koristeći i sredstva KAD-a. Naravno, to je utjecalo na smanjenje mirovinskih primanja i zbog obveze otplaćivanja kamata. Izračuni ekonomske službe ZSSS ukazuju da bi se jednostavnim povišenjem stope doprinosa za kapital s 8,85 posto na 14,85 posto ponovno uspostavila ravnoteža mirovinske blagajne, a dugoročno i njezina „potpuna održivost“, čak i uz povećanje broja umirovljenih (Zakaj je potrebno zavrniti Zpis-2). Također, to bi značilo normalizaciju mirovinskih isplata za umirovljene bez obzira na povećanje broja starijih stanovnika, iako se ta stopa na našim prostorima realno povećala tek za 3 posto (pritom je od 1991. godine istovremeno rastao i prirodni prirast, tj. omjer između broja umrlih i novorođenih). No, umjesto toga, imamo posla sa siromaštvom umirovljenih.
Sistemski osiromašenoj mirovinskoj blagajni dodatnu i jednako nepopravljivu štetu nanosi i to što poslodavci svojim stalnim zaposlenicima redovno ne uplaćuju ionako sve minimalnije socijalne doprinose. Prema izvještaju ZSSS-a, taj je dug vlasnika kapitala prema njihovim radnicima samo 2010. godine iznosio 204 milijuna eura, dok su 2015. godine poslodavci, prema dostupnim podacima, utajili 237 milijuna eura obveznih socijalnih doprinosa, od čega najveći dio, odnosno 78 milijuna, otpada na zdravstveno osiguranje, i čak 154 milijuna na mirovinski fond. Kapitalistička država pritom dijeli oproste i odgode, pozivajući se u službenim interpretacijama na posljedice krize. Time prikrivaju da ova praksa nije došla s krizom, već 1991. godine, s ponovnom uspostavom društvenoekonomskog sistema koji se temelji na sustavnom razvlašćivanju većine i ustavnoj zaštiti privatnog vlasništva šačice, tj. sistemskom grabežu i popratnoj zaštiti krupne privatne imovine novopečenih vlasnika kapitala. Primjerice, takva politika postaje posve očita kada poduzeću prijeti stečaj: prednost tada ima isplata dividendi i preusmjeravanje sredstava prema vrhu, a tek potom eventualno izmirivanje drugih obveza, tj. onih prema zaposlenima. Simptomatično je da pritom prije svega izostaje plaćanje socijalnih doprinosa, a odmah zatim i plaća, no ponekad u startu i oboje. Važeće zakonodavstvo takvu praksu zapravo njeguje: iako je neisplaćivanje doprinosa na papiru nezakonito, potrebno je prvo dokazati nakanu, što je takoreći gotovo nemoguće, odnosno izvan dosega financijskih mogućnosti zakinute većine.
Dakle, službena politika govori o reprogramiranju duga i dijeli oproste utajivačima socijalnih doprinosa u ime permanentno produžene krize, a sličnom se ideološkom malverzacijom služi i prilikom opravdavanja osjetnog sniženja stope doprinosa poslodavaca u mirovinsku blagajnu. Od samoga početka je opravdava papagajskim ponavljanjem isprazne neoliberalne mantre, tvrdeći da se radi o potezu kojim bi se poslodavce trebalo potaknuti da od radnika otuđene isplate socijalnih doprinosa pretvore u pogonski kapital za investicije u nova radna mjesta i tehnološki razvoj te istraživanje. Ovo je bacanje pijeska u oči. Naime, službena politika sa svojim propagandnim strojem ne spominje da se ta rasterećenja kapitala od socijalne odgovornosti strukturno podudaraju sa snižavanjem poreza na kapitalnu dobit, koji za razliku od već ionako skromnih 25 posto iz devedesetih godina danas iznosi tek neznatnih 17 posto: time se također stvara i širi proračunsku rupu, koju se popunjava daljnjim rezovima u socijalnoj skrbi. Oboje se vremenski poklopilo s dodjeljivanjem pozamašnih nepovratnih subvencija iz sve reduciranijeg državnog proračuna istom tom kapitalu, te paralelnim transferom ogromnog dijela troškova povezanih s tehnološkim razvojem i inovacijama, koje bi u pravilu morao snositi kapital, na sveučilišta i javne istraživačke institute. Nema dvojbe da je riječ o izdašnim darovima, jer država u zamjenu za subvencije ne traži vlasnički udio u poduzeću. Štoviše, istovremeno smanjuje porez na dobit. Tako oslabljen državni proračun, koji se sve više financira isključivo vanjskim dugom te porezom na dohodak kojeg plaćaju svi, sam pomaže pokriti troškove koje bi morao snositi kapital, povezane s izgradnjom infrastrukture i pokretanjem proizvodnje, (su)financirajući i nova radna mjesta te plaće radnika. Zbog toga se proporcionalno veći udio privatiziranog profita, između ostalog i zbog uvođenja prekarnog ili agencijskog rada na podlozi državnih subvencija, prebacuje na panamske račune i u druge porezne oaze.
Ili dalje preusmjerava u financijske špekulacije i/ili akvizicije drugih poduzeća, u kojima se radna snaga u pravilu otpušta i/ili se pogoni gase kako bi se preprodale dragocjene parcele na kojima se nalaze.
Tome komplementaran sklop strukturnih čimbenika, kojima se sustavno stvara i povećava manjak u mirovinskoj blagajni, povezan je sa smanjenjem broja redovnih zaposlenja i njihovim nadomještanjem nestandardnim, fleksibiliziranim oblicima rada. Nestandardni oblici zaposlenja nisu recentna novost koja tek treba stvoriti rupu u mirovinskoj blagajni, već su duboko usidreni na tržištu rada još od početka devedesetih godina. U prvom ranom valu devedesetih, pored rada na crno i paralelnog snižavanja uplata socijalnih doprinosa za redovno zaposlene (i sve većeg prelaska istih na tek minimalne plaće), provodila se daljnja redukcija i eliminacija redovnih zaposlenja, uz istovremeno širenje rada na autorske ugovore i ugovore o djelu te rad preko studentskih uputnica.
Studentski su servisi u devedesetima nicali kao gljive poslije kiše jer se radilo o prvim oblicima privatnih agencija za zapošljavanje. One su za novopečene vlasnike profit stvarale putem provizija isisanih iz studentskog rada (četiri posto za „posrednike rada“ te povrh toga sedam posto za ŠOU, i prethodile drugim vrstama današnjih velikih korporativnih i malih privatnih posrednika za zapošljavanje (kao što je primjerice Adecco), koji na vlastite načine šire prekarizaciju na segment odraslog, nestudentskog stanovništva. Za rad na temelju studentskih uputnica, ali i autorskih ugovora te ugovora o djelu, još je do 1. siječnja 2014., tj. točno 23 godine, vrijedilo da se od njih u najboljem slučaju odvaja samo porez na dohodak, dok se (puni) socijalni doprinosi nisu uplaćivali. Tek od 1. veljače 2014. važi da je poslodavac prilikom zapošljavanja studenata dužan uplaćivati i 8,85-postotnu stopu doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje, dok su izvođači koji su plaćeni preko autorskih ugovora i određenih ugovora o djelu od zaprimljenog bruto iznosa otada primorani uplaćivati i 15,5-postotni udio u mirovinsku i invalidsku blagajnu. Ne iznenađuje da je nakon uvođenja obveze punih uplata u mirovinsku blagajnu (i djelomičnih u zdravstvenu) uslijedilo korjenito smanjivanje zapošljavanja na temelju autorskih ugovora i ugovora o djelu, kao i zapošljavanja na temelju studentskih uputnica, i to kumulativno za čak trećinu. Unatoč tome, podaci Ureda za statistiku pokazuju da je samo na osnovu studentskog rada 2015. godine po prvi put uplaćeno čak 67 milijuna eura socijalnih doprinosa: to pak znači da tijekom prethodnih 20 i pol godina u mirovinsku blagajnu nije dospjelo nešto manje od milijarde eura mirovinskih doprinosa (prema konzervativnim podacima), i to samo na osnovi ovakvog oblika fleksibiliziranog rada, koji sve češće preuzima mjesto redovnog zaposlenja.
Preusmjeravanje krivnje na navodni sveopći porast starijih i umirovljenih, koji takoreći vlastitim postojanjem ugrožavaju održivost mirovinske blagajne, oblik je demagogije i sastavni dio promišljene političko-ekonomske kampanje. Njezina je krajnja namjera odvratiti našu pozornost od realnih strukturnih uzroka, koji su osmišljeni u korist kapitala i na temelju kojih se ruši stabilnost mirovinske blagajne, te istovremeno pod izlikom demografske krize opravdati daljnje reduciranje, razgradnju i privatizaciju javnog mirovinskog sustava. Istraživanja o kojima službena politika i ideološki kooptirani mediji šute jasno pokazuju da bi širom Europe bilo moguće u cijelosti sačuvati javni i stoga međugeneracijski solidarni mirovinski sustav te istovremeno posve uspješno premostiti privremeno povećan broj umirovljenika tamo gdje on realno postoji, i to već vrlo jednostavnom mjerom kao što je podizanje osjetno reducirane stope doprinosa poslodavaca za nekoliko postotaka, čak i u slučaju vraćanja iste na nekadašnjih inicijalnih 14 posto, kao što je to bilo uvriježeno na našem prostoru. Umjesto toga, službena politika po nalogu industrijsko-financijskih lobija produljuje radnu dob za starije i još više smanjuje mirovine, povećanjem obračunskog razdoblja za izračun mirovine na 30 godina (u socijalizmu je prosjek mjeren s obzirom na 15 najpovoljnijih godina), čemu se priključuje potiho uvođenje doživotnog rada službeno umirovljenih putem instituta honorarnog rada, a što vodi u daljnju prekarizaciju redovnih radnih mjesta. Time bi se trebali nadopuniti smanjeni mirovinski prihodi.
No, ustvari se radi o dvostrukom obliku eksploatiranja nekoć zaposlenih, a trenutno radno umirovljenih, jer oni honorarnim radom u biti samo nadomještaju izostanak doprinosa koje bi za vrijeme njihovog redovnog zaposlenja morao uplaćivati poslodavac.
Zastrašivanje općim starenjem stanovništva, koje navodno već samo po sebi znači napad na mirovinsku blagajnu te ugrožavanje njezine stabilnosti i dugoročne održivosti, stoji na klimavim nogama. Glavni čimbenici koji ugrožavaju stabilnost i vode u dugoročno isušivanje javne mirovinske blagajne prije svega su osjetno smanjivanje stope doprinosa za poslodavce te istovremena fleksibilizacija rada. Posljedica toga su proporcionalno niže mirovinske isplate. Javna mirovinska blagajna u suštini (p)ostaje trajno pothranjena i neodrživa čak i u vankriznim ekonomskim razdobljima te bez obzira na demografska kretanja, tj. bez obzira na starenje ili pomlađivanje stanovništva upravo zbog tih dvaju ključnih čimbenika. Službena retorika o tome šuti, kao i njoj ideološki podređeni ili zaslijepljeni mediji.
S obzirom na ove temeljne strukturne čimbenike – čija je svrha promišljeno osiromašivanje i sustavno uništavanje javne mirovinske blagajne – slijepo preuzimanje službene neoliberalne retorike, koja dežurnog krivca za nastale manjke u mirovinskoj blagajni, a time i uzrok niskih mirovinskih isplata namjerno traži u navodnom sveopćem starenju stanovništva te naglom porastu broja umirovljenih, nije ništa drugo doli oblik izravnog podlijeganja demagogiji. Njezin je sastavni dio propagiranje distanciranog stava prema starijima. On se pak temelji na inflitraciji i ukorjenjivanju eugeničke retorike u novom ruhu: starije prikazuje kao populaciju koja je navodno breme svima ostalima, kao da mirovinu nije zaslužila vlastitim rukama, odnosno doprinosima koje je uplaćivala za prethodnu generaciju, i kao da je zato pod svoje stare dane homogeno suvišna i „neupotrebljiva“ te stoga predstavlja segment stanovništva kojega je potrebno čim prije desetkovati (npr. podizanjem dobne granice umirovljenja), odnosno odstraniti. To postaje opće prihvaćeno kao tek neutralna i čak humana mjera kapitalističke države, koja na taj način, tj. retorikom ageizma – koji djeluje na jednako isključujuć način kao i rasizam – perfidno odvraća pogled većine od poluga koje zapravo uzrokuju njezinu sadašnju i buduću oskudicu, kada će i sama prijeći u kategoriju starijih.
Korporativna Europa usađuje strah od starijih, prikazujući ih kao breme i prijetnju, prikrivajući tako stvarne uzroke koji kumuju osiromašenju cjelokupne populacije, jer je pravo breme i prijetnja sam kapitalizam. Zastrašujuće je što stariji i umirovljeni postaju novi kolektivni dežurni krivci i kategorija dehumaniziranih drugih. Za sve nas oni uistinu postaju dopustive žrtve korporativno-kapitalističke Europe. Naravno, zdrav razum nam govori nešto drugo, jer je dobro poznato da je uvođenje punih (a ne tek djelomičnih ili minimalnih) socijalnih i ekonomskih, a s time i građanskih prava, moguće jedino u socijalizmu, a nemoguće u kapitalističkoj demokraciji, koja predstavlja demokraciju tek za šačicu ljudi.
Lilijana Burcar
