Foto: Predrag Trokicić
Danas je Bosna zemlja u kojoj nije moguće sanjati bolje društvo i u kojoj nije moguće ugledati svjetlo dana, zemlja bez prijeko potrebnog optimizma. I zato možemo samo biti pomireni sa sudbinom da cijeli život u Bosni stane u jedno „sretno“.
Uz laboratorijski nalaz i terapiju protiv Covid-19 ljubazna medicinska sestra mi poručuje: „Sretno“. Ništa drugo nije ostalo u Bosni osim da vjeruješ u sreću kako ćeš preživjeti ovu globalnu pošast jer su građani prepušteni sami sebi. Višedecenijska društvena zapuštenost došla je na najskuplji mogući način po svoje račune. Danas to plaćamo ljudskim životima. To je posljedica jednog kriminalnog, neodgovornog i oholog odnosa najviših funkcionera spram svoje ustavne i zakonske nadležnosti. BiH je deveta zemlja u svijetu po broju smrtnih slučajeva na 1.000 stanovnika. Naš prosjek je pet puta veći od svjetskog prosjeka. A grad Sarajevo je na toj listi na tragičnom prvom mjestu.
Mi smo dovedeni u situaciju da budemo žrtve jedne krajnje neodgovorne politike koja ostavlja teške tragove koji se mogu porediti s periodom kroz koji je ovaj grad prošao od 1992. do 1995. I tada smo jedni drugim govorili: „Sretno“ na putu do posla ili kuće, u gradskom slalomu između snajpera i granata koji su na dnevnoj razini odnosili živote. Počinjao sam teatarske probe sa „Sretno“ moleći se u sebi da uz podjelu glumaca sa kojim sam počeo predstavu dočekam i premijeru. Ni u najgorem košmaru nisam mogao pretpostaviti da će opet to „Sretno“ značiti jedan od najtežih osjećaja pohranjenih u mom tijelu; osjećaj nemoći da zaštitiš voljene i najbliže. Slike iz Sarajeva su ponovo strašne, skoro svaki sat umire jedna osoba od korone, u glavnom gradu ukopano je najmanje 90 ljudi u svega četiri dana marta, socijalne mreže su pune dirljivih poruka opraštanja porodica i prijatelja, novine prenatrpane čituljama na kojim razaznajem svoju raju iz kvarta i škole. Prava sarajevska morija!
Provodim sate na telefonu šaljući poruke ohrabrenja bolesnim da izdrže i psihički jer u ovoj bitci za život sve je važno. Nema utješnih vijesti, vakcine kasne, a i to što je stiglo jeste sadaka naših komšija kojim se tek mali dio zdravstvenih radnika može zaštititi. Svima je sve jasno. BiH je doživjela potpuni slom, odsustvo države koja nije u stanju pružiti zaštitu svojim građanima, posebno u Federaciji BiH čiji se premijer Fadil Novalić lakonski poigrava sa strpljenjem i živcima ogorčenih ljudi, pa kaže kako su se vakcine mogle nabaviti „da su htjeli izigravati državu“. Uslijedilla je prva krivična prijava u Bosni i Hercegovini u kojoj građani tuže nadležne predstavnike vlasti zbog ugrožavanja zdravlja građana. Sarajevski ljekar u penziji Bakir Nakaš predao je 22. marta krivičnu prijavu Tužilaštvu Bosne i Hercegovine (BiH) protiv Zorana Tegeltije, predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH, Ankice Gudeljević, ministrice civilnih poslova BiH, Fadila Novalića, premijera Federacije BiH i Vjekoslava Mandića, ministra zdravstva Federacije BiH, zbog izostanka nabave vakcina protiv korona virusa. Renomirani ljekar predvodi grupu građana kojoj su se online peticijom pridružile hiljade građana koji jasno ukazuju na političku adresu krivaca radi kojih su izgubljeni mnogi ljudski životi u BiH. Posebno je surovo kako su ostavljeni na nemilost zdravstveni radnici koji su mjesecima bez ikakve zaštite posvećeni svojim pacijentima u nemogućim uvjetima. Prema dostupnim informacijama, od početka pandemije do februara mjeseca 2021. godine, od posljedica izazvanih zarazom Covid-19 preminuli su ljekari: Samir Hundur, Smail Durmišević, Marijana Filipovska-Mušanović, Dragoljub Brenjo, Velibor Blažević, Arif Begić, Ibrahim Mehmedić, Mirsada Omerbegović-Pašić, Dževad Balta, Alica Ćurić, Adnan Hašimbegović, Pero Lovrić, Abud Sarić, Šefik Pašagić, Sead Jamakosmanović, Jovan Petković, Mirsad Peco, Džemila Kulenović, Ferid Tutić, Enes Slatina, Žan Pehar, Vlado Miljko, Nevzeta Turbo, Bakir Kapetanović, Adnan Burina.
Barem dio ljudskih života bio bi spašen da su prijavljene osobe nadležne na državnoj i entitetskoj razini obavile svoje dužnosti i osigurale nabavku vakcina. I ne samo da nisu to učinile, već se ne smatraju niti odgovornim, pa van svake pameti nastavljaju da podcjenjuju stanovništvo poput člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića, koji smatra da BiH ni po čemu ne kasni sa imunizacijom u regionu. I dok ljudi umiru, a stanovništvo traži spas u Srbiji sa vakcinama, ovdašnji političari koriste virus za daljnju etnicizaciju države, ucjene oko Izbornog zakona, veću decentralizaciju BiH; jasno sprovodeći agende prije svega SNSD-a i HDZ-a o tome kako je BiH nemoguća i disfunkcionalna država. Oni godinama rade predano na tome da pokažu kako u ovoj zemlji ne možeš ni da radiš, ni da se liječiš, ni da se obrazuješ, ni da se osjećaš slobodno kao građanin, ni da izražavaš slobodno svoje misli, jednom riječju stvaraju feudalni etno teritorij plemena na kojem mogu vladati oligarhije mimo svih demokratskih normi. U tome im zdušno pomaže SDA koja sebe voli nazvati „državotvornom partijom“; opterećena aferama i kompromitiranim funkcionerima, nesposobna i dezorijentisana ona je idealan partner za etničke i finansijske dilove. Niko kao SDA u ovoj krizi nije više uradila na depatriotizaciji građana, jer je pokazala koliko je indiferentna prema bolestima, strahu i patnji sopstvenog naroda. Umjesto akcije i mobiliziranja svih onih koji mogu pomoći u ovoj nevolji i dalje su važnija politička prepucavanja sa opozicijom i parče vlasti u pojedinom kantonu, prebacivanje odgovornosti i optužbe koje više niko nema strpljenja ni slušati. Funkcioneri SDA na izvršnim funkcijama svojim postupcima i nesposobnošću u korona krizi zaslužuju samo trajni prezir građana, jer im se smrt mnogih nedužnih ljudi radi njihovog nemara nikada neće oprostiti.
Danas je Bosna zemlja u kojoj nije moguće sanjati bolje društvo i u kojoj nije moguće ugledati svjetlo dana, zemlja bez prijeko potrebnog optimizma. I zato možemo samo biti pomireni sa sudbinom da cijeli život u Bosni stane u jedno „sretno“.
Autor: Dino Mustafić, Peščanik
