"Solidarity, not charity" ili solidarnost, a ne milosrđe izraz je koji naglašava dihotomiju između filozofije solidarnosti i karitativnosti. I dok se solidarnost smatra vrijednošću koja zagovara sustavnu promjenu kako bi se kreirao ravnopravniji sustav, karitativnost je vrijednost koja prihvaća unaprijed definirane neravnopravne odnose ne djelujući na njihovoj promjeni.
Povijest ove dvije vrijednosti povezana je s filozofijom pružanja pomoći koja je stara koliko i samo čovječanstvo. Prve zapise o filozofiji pružanja pomoći možemo naći još u staroj kineskoj civilizaciji, Indiji, Grčkoj te civilizacijama Afrike nakon čega se proširila i na vodeće religije svijeta. Vjerojatno ne postoji niti jedna religija koja dio svoje etike nije usmjerila na dužnost pružanja pomoći pa makar objekti te pomoći bile osobe bliske davatelju. Danas ova filozofija ide dalje od tradicionalne moralne dužnosti te prelazi sferu individualnog pristupa pokušavajući riješiti probleme na nešto formaliziraniji način.
Karitativno djelovanje kroz povijest
Milosrđe, prvi moderan oblik takve filozofije u zapadnom društvu, bilo je usko vezano uz crkvu i kršćanski nauk. Povezanost između milosrđa i crkve dodatno se učvrstila usvajanjem zakona za siromašne koji je veliku ulogu u pomoći siromašnima dao upravo crkvi. Takvim se aktom kod pružatelja milosrđa budio osjećaj ljubavi prema bližnjem što je, prema kršćanskom nauku, izravno spajalo pojedinca sa samim Kristom. S obzirom na lošije životne uvjete toga doba, milosrđe se često prakticiralo prema onima najbližima: roditeljima, sestrama, braći, prijateljima i susjedima. Tek s 19. stoljećem javljaju se prve karitativne institucije koje pomoć siromašnima dijele organizirano. Karitativni rad se tijekom tog stoljeća rapidno razvija te poprima i nadnacionalnu razinu koja dovodi do razvoja jednog novog sustava pomoći – filantropije.
Karitativno djelovanje u Americi usko je povezano s organizacijom Charity organization society koja je imala vodeću ulogu u širenju ideje karitativnog rada. U prvoj je fazi razvoja Charity organization society razloge siromaštva pronalazila u nedovoljnoj radnoj etici siromašnih. Takvo se moralno razmišljanje proširilo i na potencijalne donatore koji su smatrali da univerzalna pomoć siromašnima može dovesti do moralnog kolapsa šireći takav nemoralni model i na druge radno sposobne. Zbog toga je rađena distinkcija između vrijednih siromaha kojima je bilo omogućeno dobivanje vrlo ograničenih sredstava od onih nevrijednih čime su te organizacije postale mjesta socijalne kontrole. Uz svoje kazneno djelovanje prema siromašnima, Charity organization society vrlo je rado djelovala u javnom diskursu kritizirajući univerzalna davanja za siromašne. U 19. stoljeću pod utjecajem gospodarske krize karitativni rad Charity organization society dobiva novo lice. Sve se više počeo shvaćati značaj i utjecaj strukturnih čimbenika na položaj pojedinca te se djelovanje više usmjerava prema preventivnoj filantropiji, a kasnije i prema konceptima socijalnih usluga, sve u pokušaju da se napravi raskorak od stigmatizirajućeg karitativnog djelovanja.
Problemi karitativnog ili humanitarnog djelovanja
Često je prisutno razmišljanje kako siromašni imaju svoju kulturu iz koje proizlaze različiti socijalni problemi, pri čemu se ne uzima u obzir tko zapravo kreira izdvojenost i naposljetku upravo te iste probleme. Ignorirajući političke, ekonomske i socijalne faktore koji utječu na pojedini socijalni problem, naglasak se često stavlja na apstraktnu moralno – filozofsku stranu pružanja pomoći, pri čemu se zanemaruje drugi važan moment karitativnog djelovanja - financije. Bez donacija karitativne organizacije nisu u mogućnosti provoditi svoje programe. A, kako su ovisne o donacijama, ovisne su i o samim donatorima. Svoje politike i marketing usmjeravaju upravo na njih jer su prijeko potrebna stavka za izvršenje misije organizacije. Zbog toga organizacije često kreiraju programe, projekte i ciljeve kako bi zadovoljile želje i preferencije donatora, zanemarujući stvarne potrebe najugroženijih skupina. Samim time neki programi postaju usmjereni na ciljeve koji nisu u skladu sa stvarnim potrebama marginaliziranih skupina, dok s druge strane, donatori pružaju potporu za one programe koji su njima bliski, neovisno da li postoji potreba za rješavanjem tog problema. To dovodi do favoriziranja, a ne do pravednog postupanja. Osim toga, zato što mogu ponuditi obilnije donacije, veću se važnost stavlja upravo na osobe s višim prihodima u odnosu na druge donatore. Takva usmjerenost često nije utemeljena, kako pokazuje i istraživanje objavljeno u Chronicle of Philantropy koje potvrđuje da upravo najbogatiji članovi zajednice daju najmanje sredstava za poboljšanje društva u kojemu žive. To se jednim dijelom može objasniti i odvojenim gradskim životom u kojemu su one gradske sredine u kojima žive najbogatiji češće uređenije i urbaniziranije od onih sredina u kojima žive manje bogati pojedinci što onemogućava razvoj empatije, a samim time i želje za poboljšanjem životnih uvjeta u kojima druge skupine žive.
Donacije koje se daju karitativnim ili filantropskim organizacijama nedovoljno su stabilan prihod da programi tih organizacija postanu kontinuirani, posebice u uvjetima kada je takva pomoć najpotrebnija – gospodarskim krizama, a skupljene donacije su premale da bi organizacije ostvarile svoju misiju, bilo da je ona osigurati hranu svim gladnima, obući one bez odjeće ili neka treća. No, u stvarnosti niti jedan od tih ciljeva neće biti riješen čak niti na individualnoj razini jer se s novim danom javljaju i nove potrebe. Samoodrživost i kapacitet samostalnosti za osobe u siromaštvu zapravo je ograničen alokacijom resursa organizacije. Osim toga, tradicionalnim se karitativnim djelovanjem prihvaća marginalizirane osobe kao osobe s određenim deficitom, a ne kapacitetima i sposobnostima koje mogu iskoristiti da izađu iz situacije u kojoj se nalaze.
S druge strane, ukoliko se davanja karitativnih organizacija povećaju za određenu sferu koja je dominantno državna, postoji opasnost da će država pokušati uskratiti davanja iz te sfere kako bi osigurala veću uštedu za državni proračun.
Doseg karitativnog djelovanja vrlo je ograničen jer djeluje isključivo na trenutačne simptome određenog socijalnog problema ne uviđajući širi uzrok tog problema. Takvo djelovanje podrazumijeva prihvaćanje društva kakvo jest te krpanje napuklina sustava. Upitno je koliko se tako stvarno može pomoći onim najugroženijima. Karitativni rad možda osigurava trenutačnu pomoć potrebitima u obliku hrane, odjeće ili obuće, no doseg te pomoći ograničen je upravo količinom donacija pri čemu još uvijek ostaje nerazriješen uzrok samog problema. A taj uzrok leži upravo u sustavu samom. Upravo je sustav taj koji oblikuje načine pomoći te stvara krivu predodžbu da su metode neoliberalnog kapitalizma potencijalno spasitelji od njega samog, od onih problema koji su nastali upravo pod okriljem takvog sustava. Unatoč činjenici da i osobe u siromaštvu mogu doprinijeti društvu na mnoge načine koji nisu materijalni, on niječe njihovu ulogu u društvu propagirajući konzumerističko shvaćanje pomaganja. Umjesto individualističke kulture davanja, bilo bi korisnije potražiti uzroke zbog kojih je potrebno uopće pružati materijalnu pomoć.
Pomak prema solidarnosti
Solidarnost svoj puni smisao dobiva u radničkom pokretu 19. stoljeća nakon čega se usvaja i u sociologiji i pravu, ali i kršćanskom nauku koji je dugo vremena zagovarao upravo tradicionalni oblik milosrđa. Solidarnost je odnos u kojemu se pred pojedinca stavlja zahtjev da osobne interese pod određenim uvjetima podredi interesima drugih, dok mu stavlja na znanje da će se interesi drugih pod određenim okolnostima podrediti njegovim. Solidarnost predstavlja međusobno zauzimanje čovjeka za čovjeka te tako označava odgovornost jednoga za sve i svih za jednoga. Pojam solidarnosti višeznačan je pojam koji predstavlja kako etički, tako i sociološki i psihološki fenomen. Podrazumijeva odnos između osoba i/ili zajednice. Iz perspektive odnosa pojedinca i zajednice solidarnost možemo promatrati kao oblik socijalne politike koji je usmjeren na zaštitu većih skupina ljudi, za razliku od karitativnosti, a iz perspektive odnosa između osoba podrazumijeva ravnopravan položaj svih osoba unutar zajednice, neovisno o primanjima ili moći koje osobe unutar te zajednice imaju. Solidarnost podrazumijeva razumijevanje situacije u kojoj se druga osoba nalazi i traženje najboljeg rješenja u skladu s političkim, ekonomskim, kulturalnim i socijalnim okolnostima uključujući sve važne aktere u proces odlučivanja, a kako bi se ostvario što pravedniji sustav za sve članove zajednice. Ona podrazumijeva socijalno pravedno društvo u kojemu sustav vrši distribuciju svakome po potrebi u skladu s temeljnim ljudskim pravima.
Iako oprečna vrijednost karitativnosti (iz koje su drugi sustavi pomoći protekli), solidarnost se itekako može implementirati u rad organizacija. Uviđanjem spona između različitih sustava koji okružuju pojedinca te razumijevanjem njihovog utjecaja, kao i osvještavanjem nejednakosti unutar društva koje kreira moćnija i dominantnija skupina približavamo se ideji zagovaratelja solidarnosti. Uzimajući u obzir kompetentnost osobe koja pomoć treba te davanje prava upravo toj osobi da odluči kakva mu pomoć, kada te od strane koga treba još su neki aspekti organizacije temeljene na solidarnim vrijednostima. Procjenjivanje učinaka pomoći također bi trebalo biti na strani tražitelja pomoći, a ne na strani donatora kako je to slučaj kod karitativnih organizacija. Solidarnost u organizacijama označava otvorenost k učenju i novim idejama, ispitivanje pretpostavki i angažiranje u socijalnom dijalogu oko kompleksnih problema. Označava uključivanje u pokrete koji rade na sistemskim promjenama te suradnju s različitim skupinama ljudi: pružateljima usluga, kreatorima politika, aktivistima i tehnolozima. Podrazumijeva pronalaženje načina kako doprinijeti promjeni sustava koji generira socijalne probleme i na individualnoj i na kolektivnoj razini. I to ne samu u radno vrijeme organizacije u kojoj se radi. Solidarnost također podrazumijeva prepoznavanje naših vlastitih ekonomskih i socijalnih privilegija te korištenje istih kako bi se iskazala solidarnost s onima koji su iz sustava, upravo zbog nedostatka tih istih privilegija, isključeni jer kreatori problema nisu osobe u potrebi, već su to upravo suprotno, dominantne društvene vrijednosti i oni koji ih sprovode.
Mirela Matković
