Prošlog su tjedna svi glavni španjolski dnevnici i drugi mediji objavili vijest kako je zadnja, multidisciplinarna Komisija, koja je vršila istraživanja na lokalitetu Peñon Colorado u selu Alfacar kraj Granade, tražeći posmrtne ostatke pjesnika Federica Garcie Lorce, definitivno zaključila kako se njegovi posmrtni ostaci više ne nalaze u jami u kojoj je ovaj veliki pjesnik bio ukopan zajedno s još trojicom strijeljanih protivnika fašističke Falange, jer su, zaključuje se u izvještaju te Komisije, nedugo nakon pokapanja njihova tijela bila ekshumirana nakon čega im se gubi svaki daljnji trag. Mjesto njihovog strijeljanja i njihovog ukopa je autentično, ali njihovih ostataka tamo više nema. Jednostavno su nestali.
MARIN JURJEVIĆ
Potraga za Lorcinim posthumnim ostacima započela je još prvih godina nakon Drugog svjetskog rata i to na zahtjev i pritisak međunarodnog PEN Kluba - odnosno poznatog engleskog pisca Herberta Georgea Wellsa, predsjednika PEN Kluba u Londonu, koji javno proziva Francovu Vojnu Vladu da se pjesnikovi ostaci pronađu i dostojanstveno pokopaju te njegov grob primjereno obilježi. Uz stalne opstrukcije tadašnjih španjolskih vlastodržaca ta “potraga” započinje još 1948. godine pod vodstvom francuskog istraživača Claudea Couffona, a 1949. godine je nastavlja Britanac Gerald Brenan. Amerikanac Augustin Penon 1955. godine preuzima započeta istraživanja, da bi ih kasnije predvodio španjolsko-irski istraživački tim kojeg vode Ian Gibson i Eduardo Molina Farjado. Udruga Asociacon para la Recuperacion de la Memoria (ARMH) istražuje na istoj lokaciji 2009. godime, a španjolski ugledni dnevnik El Pais u prosincu iste godine objavljuje kao se Lorcini posmrtni ostaci ne nalaze u jami u Alfacaru. Najnoviji multidisciplinarni istraživački tim, koji je svoj izvještaj obznanio u veljači ove godine u organizaciji civilne udruge Regreso con Honor, predvodio je španjolski povjesničar Miguel Caballero.
Lokalitet se istraživao desetljećima, ali bez uspjeha (FOTO:granadaesnoticia.com)
Lorcin veliki prijatelj Pablo Neruda, taj čileanski “pjesnik ulice” (“la calle era mi religion” – “ulica bijaše moja religija”), “pjesnik svemira” koji je slušao “la palpitacion del Univerzo” (“treperenje Svemira”), “kapetan stihova” koji piše svoje “Los versos del capitan” – nakon što je “banda negra” (“crna banda”) ubila Federica u Alfacaru, tom “lijepom, bijelom selu … desno od puta koji se penje prema Granadi” sav očajan pjeva: “I u središtu života biti ću, uvijek / zajedno s prijateljem, nasuprot neprijatelju / s tvojim imenom na usnama.”
“Ubiše Federica / kad se svjetlost pomaljala / Rulja ubojica / ne usudi se pogledati ga u lice”- tako je, nakon tog strašnog zločina, pisao jedan drugi velikan španjolske poezije, don Antonio Machado o kojem je Neruda kazao kako je bio “tih, diskretan i ozbiljan kao staro španjolsko staklo”, a dijabolični dječak španjolske poezije Juan Ramon Jimenez tvrdio da je Machado “čovjek pun pepela”. I upravo će taj “pepeljasti”, “diskretni”, “ozbiljni” čovjek - “ozbiljan kao staro španjolsko staklo”, koji ni sam neće dočekati kraj španjolskog građanskog rata, užasnuto kriknuti: “Jadna Granada!”, “Zločin se desio u Granadi!” (“El crimen fue en Granada”), tamo je ubijen Federico, “umnožitelj ljepote”, “najobljubljeniji i najdraži” španjolski pjesnik, “najsličniji djetetu divne radosti”.
Pred samu svoju smrt, jer i sam je na izvjestan način postao žrtva fašističkog udara generala Augusta Pinocheta u Čileu 1973. godine, shrvani Pablo Neruda je napisao, vraćajući se u mislima svom davno ubijenom španjolskom prijatelju: “Tko je mogao zamisliti da će postojati na Zemlji, njegovoj Zemlji, monstrumi koji mogu počiniti takav zločin?”
Zašto je Lorca ubijen? Lorca je morao umrijeti zato jer je bio “Crveni Federico”, jer je bio homoseksualac. Tako je mislio civilni zapovjednik Granade, inače zapovjednik Falangističke pješadije, Valdes. “Patriotska policija” je 15. kolovoza 1936. godine opkolila kuću pjesnika Rosalesa, inače i samog pripadnika Falange, ali i Lorcinog dobrog prijatelja. Predvodio ih je Ramon Luis Alonso, “beznačajni tipografski radnik” koji je prišao ekstremnoj falangističkoj desnici - onakav kakve je Jose Antonio Primo de Rivera, osnivač španjolske Falange, nazivao “radničkim pripitomljenim psima”. Ramon je bio šef CEDE za Granadu. La CEDA je bila “ekstremna desnica ekstremne desnice”.
“I u središtu života biti ću, uvijek / zajedno s prijateljem, nasuprot neprijatelju / s tvojim imenom na usnama.” - Pablo Neruda za Lorcu (FOTO: Wikimedia)
Desničarska katolička stranka (Španjolska konfederacija autonomnih desnica) čiji omladinski pokret JAP (Juventud de Accion Popular) Hugh Thomas opisuje kao “grozničav i nestrpljiv skup gospodičića koji su se otvoreno hvalili svojim antiparlamentarizmom”. To su bili ti “vrijedni momci” koji su ubili “pjesnika zelene boje“ (“Verde que te quiero verde”). Na upit Federicove majke “crnima”: “Što mu predbacujete?” – bivši tipografski radnik i vođa te zločinačke horde ubojica, Luis Alonso, joj je odgovorio: “Njegova djela. Učinio je više štete svojim djelima nego drugi oružjem.”
Možda su njegova djela tim “pripitomljenim psima” zaista izgledala “opasna” jer su predstavljali izvjesnu “pjesničku gerilu”, kako je to znao govoriti Rafael Alberti. Samo što je on mislio na “poeziju rata protiv rata”. Mislio je na proturatnu poeziju. Zanimljivo je da su tim “književnim kritičarima” s repetiranim pištoljima, noževima i puškama u rukama, iz tko zna kojih razloga, posebno smetali Lorcin “Romancero Gitano” i njegova “Casa de Vernarda Alba”. Pablo Neruda je bio, za razliku od svog prijatelja Lorce, “pjesnik plave boje”. On je smatrao kako ona “u sebi nosi ljudsku proturječnost” i da je “poput svoda” koji vodi “prema radosti i slobodi” pa zato piše kako je plava boja za njega najljepša boja. Unatoč tome Neruda u Madridu pokreće reviju Caballo Verde (Zeleni Konj), a u Čileu 1937. godine osniva Savez intelektualaca Čilea za obranu kulture (La Alianza de intelectuales de Chile para la defense de la Cultura) jer je shvatio je kako je područje kulture, ljudskih sloboda i prava pojedinca na različitost glavna meta napada desnice koja propagira kako uniformnost ideja tako i svega postojećeg.
Falangistički general Astray je samo dva dana prije Lorcinog ubojstva izrekao svoje “čuveno” zlokobno upozorenje sažeto u paroli - “Živjela smrt“ - pojasnivši to uzvikom “Smrt inteligenciji!”. Više nije bilo nikakve sumnje u to kako će izgledati budućnost koju će krojiti desnica ako joj vlast uspije pasti u ruke.
Istraživačka komisija koja je tražila Lorcine ostatke zaključila je u svom izvještaju kako u jami u koju su bili ubačeni, ubijenih više nema. Nema “niti ostataka njihovih kostiju, niti ostataka njihove odjeće”. Osim Federica Garcie Lorce tog ranog jutra na prijelazu s 17. na 18. kolovoz 1936. godine zajedno s njim su strijeljani i republikanski profesor Dioscoro Galinda te dvojica anarhista, inače “banderillerosa”, Francsco Galadi i Joaquin Arcoyas. Ubijeni su hicima iz pištolja Astra i pušaka marke Mauser. Jedan od šestorice ubojica, opskurni “pistolero” Antonio Benavides se kasnije hvalio kako je poeta ubijen “s dva hica za pedera, u dupe”. Istina je bila drugačija. Pucali su mu u glavu. U jami je pronađena samo zaboravljena čahura jednog ispaljenog metka i ostaci trulog štapa profesora Galinda. Tijela su nestala. To je ispričao kapetan Nastares, vođa falangističke “udarne grupe” koja je hvatala republikance, ljevičare i “pedere” – pa ih vodila na stratište.
U očima desnice Lorca je počinio prevelik i strašan zločin (FOTO: Wikimedia)
“Federico je ležao treći s lijeva u jami”, potvrdio je kapetan Nastares.
Lorca nikada nije krio svoju homoseksualnost. Taj genije pisane riječi i “najdraže dijete španjolske književnosti dvadesetog stoljeća” bio je najpoznatije lice homoseksualnog pokreta Španjolske u to vrijeme. Oni su bili izloženi strašnom progonu španjolskih fašista i odmah po izbijanju vojne pobune i pokušaja rušenja legalne republikanske vlade meksičko i kolumbijsko veleposlanstvo ponudili su azil Lorci, ali ga on odbija i odlazi u “svoju Granadu” gdje ga je čekala smrt.
Prije dvije godine svjetlo dana je napokon ugledao službeni policijski izvještaj iz 1956. godine u kojem piše kako je Lorca ubijen “por socializmo i homosexualidad”, dakle jer je bio socijalista i homoseksualac. Tome su usput, kao njegov treći smrtni “grijeh”, nadodali i “masoneriju”. A Lorca nije pripadao niti jednoj političkoj stranci. Bio je pacifista, jer kao što je pisao Neruda: “Poezija je uvijek čin mira”, a pjesnik “se rađa iz mira kao što se kruh rađa iz brašna”. Ipak Lorca otvoreno brani Republiku pa postaje glasnogovornik “de la junta Nacional de Musica y Teatro”. Branio je područje “glazbe i kazališta”. Zaista prevelik i strašan zločin u očima desnice.
A kakve veze s tim ima Hrvatska 2017. godine? Pa ima, itekako ima. Nisam siguran kako bi se Lorca, da nekim čudom oživi i da nekim još većim čudom svrati do nas, danas osjećao u Hrvatskoj u kojoj Željka Markić u notornoj desnoljubivoj udarnoj HRT emisiji “Iza zavjese” novinara Tihomira Dujmovića, gostuje dva puta u dva mjeseca. Tako nam 15. veljače ove godine (dan uoči izvještaja ove Komisije o Lorcinom stratištu), a nakon mutavog štucanja hrvatskih vlasti o vandalskom činu napada na LGBT zajednicu suzavcem u zagrebačkom klubu “Super Super”, upravo u Dujmovićevoj emisiji, Željka Markić objašnjava kako je taj suzavac možda “samobačen” na pripadnike LGBT zajednice. Ona doslovno kaže : “Možda su suzavac bacili sami pripadnici LGBT zajednice”, objašnjavajući nadalje: “Možda su se posvadili unutar LGBT zajednice, ja ne znam”.
Dujmović se nakon tih riječi retorički pita istovremeno zaključujući: “To može biti i provokator”. Možda su i Lorcu 1936. godine ubili “provokarori”? Quien sabe? Zanimljivo je kako je i Lorcino smaknuće ondašnji španjolski “crni tisak” pokušavao pripisati “crvenima”. Opskurni Diario de Hulve je nakon Lorcinog ubojstva tako na svojoj naslovnici objavio ogroman naslov “Već su se počeli ubijati između sebe”, razvijajući u tekstu tezu kako je Lorca bio žrtva “ljevičarskih provokatora”. Zar moguća paralela između toga i ovog nevjerojatnog omalovažavanja strahote čina bacanja suzavca na klub “Super Super” i tumačenja kako su taj napad možda sami na sebe izveli pripadnici LGBT zajednice nije zastrašujuća?
Seksualnost i pravo na potpuno slobodno seksualno opredjeljenje za neke su postali predznaci političkog, a ne elementarnog ljudskog opredjeljenja i prava (FOTO: Hina)
Sreća da nije bilo tragičnih, težih žrtava panike koja je tom prilikom nastala u zatvorenom klupskom prostoru - a moglo ih je biti. Zastrašujuća je i kilava, anemična, gotovo nikakva reakcija vrha hrvatskih vlasti kao što je, jednako tako, zastrašujuće da ministarski savjetnici postaju ljudi koji otvoreno iskazuju svoju odbojnost prema manjinskim skupinama poput LGBT zajednice. Sve je to zaista zastrašujuće jer ovo je, zaboga, 21. stoljeće.
Na ovogodišnjem Berlinaleu prikazuje se američki dokumentarac Andrea Weissa “Bones of Conection” koji govori o represiji frankizma prema homoseksualnosti, ali i o aktualnoj borbi za pravo na “povijesno sjećanje”. Film govori o frankističkom progonu i represiji prema “homoseksualcima, lezbijkama i transseksualcima”, ali i o 120.000 žrtava frankizma, ubijenim poput Lorce, među kojima su bili i mnogobrojni pripadnici ovih skupina.
Zanimljivo je da je za vrijeme Franca postojao zakon “protiv homoseksualnosti”, ali ne i protiv “lezbijki” koje nisu spadale pod ovaj zakon - jer je ženama bilo “oduzeto pravo” na bilo kakvu seksualnost, a o istospolnoj da i ne govorimo. Zato LGBT aktivistkinja Isabel Franc kaže: “Mi jednostavno nismo postojale. Mi smo bile izbrisane s društvene mape”. U Španjolskoj su ih zato trpali u skupinu koju su eufemistički nazivali “los desaparecidos” (“nestali”), kako inače u Latinskoj Americi već odavno nazivaju uglavnom ubijene političke protivnike - većinom ljevičare. A seksualnost i pravo na potpuno slobodno seksualno opredjeljenje za neke su postali predznaci političkog, a ne elementarnog ljudskog opredjeljenja i prava.
Nažalost, upravo se s takvim stavom prečesto susrećemo u Hrvatskoj. Pa se istospolna ljubav nerijetko poistovjećuje s “komunjarstvom”, “ljevičarstvom”, “antihrvatstvom” i drugim suludim, nebuloznim nazivima, etiketama i predznacima. Zato Lorcina smrt i danas upozorava. Neruda je ljude pozivao da “ne traže misterij” jer, kako on kaže “mi smo misterij”. Na kraju je i on tvrdio da je “poezija pobuna” pa se zato “pjesnici ne trebaju ljutiti kada ih nazivaju pobunjenicima”. Jer, postoje vremena kada je nužno buniti se protiv neljudske zbilje. A bit pobune je u tome da se govori Istina. I najbanalnija, najočiglednija, najbjelodanija stvar u totalitarnom, autoritarnom ili nedemokratskom obliku svijesti zabašuruje se, skriva iza fraza i frazetina, eufemizama i pogodbenih “ki bi da bi“ rečenica – a jahači Apokalipse dotle galopiraju “tutta forza”.
Politika koja to tolerira i sama postaje opasnom. Zato je Neruda pred sam kraj svog života napisao: “Pjesnik koji zna kruh nazvati kruhom, a vino vinom opasan je.” Opasan je jer ima Istinu u ruci. Jer je izriče, Ali je ujedno i slobodan, beskrajno slobodan da je kaže uvijek kada je treba kazati - kao što smo i svi mi slobodni, ali ponekad i dužni da je izgovorimo kada više nema ni vremena ni prostora za zamagljivanje istine. A trenutak koji danas živimo u Hrvatskoj upravo je takav.
Lupiga.Com
