Gledano odavde, iz proljeća 2021., vrijeme policijskih satova, kućnih karantena, praznih avenija, nestašica maski, jagme za WC-papirom, policijskih patrola, Vilija Beroša, Alemke Markotić, aplauza u osam, korona partyja i bahatih seoskih župnika izgleda kao neki davno proživljeni tuđi život.
Piše: Boris Dežulović
U travnju 2020. godine, usred svjetske pandemije Covida-19, napisao sam kolumnu ponešto pretencioznog radnog naslova ‘Izvještaj iz budućnosti’. Tekst koji je sadržavao neka moja razmišljanja o budućoj prošlosti, kao podsjetnik na katastrofalnu historijsku pandemiju pisan u realnom vremenu, trebao je izaći tek ovih dana, travnja 2021., ali je nesporazumom i grubim previdom uredništva na ovom istom mjestu objavljen punu godinu ranije, u broju 1061. od 17. travnja 2020., uz naslov ‘Sjećate li se korone?’ i preporuku da ga – kako je pisalo na kraju prvog pasusa – ‘istrgnete iz novina, spremite na neko vidno mjesto u kući i ponovo pročitate za godinu dana’.
Umjesto podsjetnika na buduću prošlost, ogled je tako ispao upozorenjem na prošlu budućnost.
Danas, naime, arhivski izvještaji i dramatične snimke najveće svjetske drame nakon Drugog svjetskog rata izgledaju kao požutjeli apokrifi iz jedne davne epohe. Gledano odavde, iz proljeća 2021., vrijeme policijskih satova, kućnih karantena, opustjelih gradova, praznih avenija, nestašica maski, jagme za WC-papirom, policijskih patrola, Vilija Beroša, Alemke Markotić, Kriznog stožera i njihovih legendarnih konferencija za novinare, aplauza u osam, korona partyja, online uskrsnih misa, pape Frane na praznom Trgu svetog Petra i bahatih seoskih župnika – sjećate se pomahnitalog don Josipa Delaša sa splitske Barutane? – izgleda kao neki davno proživljeni tuđi život. Godinu dana kasnije, sjećamo se korone kroz nejasnu izmaglicu potisnute traume, u krhotinama i fragmentima od kojih onda ponovo sastavljamo naša nepouzdana pamćenja, svatko od onoga što mu je od toga zla doba ostalo.
Zaključani u kućne pritvore, imali smo tada sve vrijeme onoga svijeta za razmišljanje. Većina ga je, naravno, trošila u nešto manje kontemplativne svrhe, dijeleći po Facebooku generičke memeove, kretenske nekakve kvizove, nepojamno glupe izazove i imena zaraženih susjeda s petog kata. Oni pak što su mislili, promišljali su svijet i Hrvatsku kakvi će biti kad jednog dana sve ovo prođe. Malo, naime, historija pamti takvih vremena, kad je bilo posve legitimno u realnom vremenu misliti, znati i naglas govoriti kako svijet više nikad neće biti isti. A ni svijet, ni Europa, ni mala Hrvatska u njenom desnom donjem kutu – govorilo se tada – nakon pandemije koronavirusa više nikad neće biti isti.
Danas, recimo, ni vlastitoj memoriji ne vjerujemo kad se sjetimo kako su nam u to nesretno vrijeme ustaše, četnici i partizani izgledali kao junaci neke davne i bajkovite, normalne svakodnevice. Slavni deseti travnja u vrijeme pandemije prošao je bez mise zadušnice za Antu Pavelića. Cijela hrvatska desnica, danas to zvuči nevjerojatno, bila je u mišjoj rupi, odakle je bojažljivo izvirivala tek da na Fejsu ili u Bujančevu studiju upozori kako su koronavirus u svojim laboratorijima proizveli Kinezi, Židovi, masoni i Bill Gates, kako bi nam cjepivom implantirali čipove za kontrolu uma.
Na njihov užas, nacija je za to vrijeme svake večeri pobožno na televizorima gledala ljude s akademskim titulama, doktoratima prestižnih sveučilišta i stetoskopima oko vrata, a analitičari i kolumnisti najozbiljnije su pisali kako je jedna od dobrih strana korone to što je trajno začepila usta militantnoj katoličkoj inkviziciji i antivakserskim paraznanstvenim šarlatanima. Sjećate li se potresa koji je usred korone pogodio Zagreb? U to zlatno doba pandemijskog prosvjetiteljstva, u isto dakle ovo vrijeme prije samo godinu dana, teorija da je potres namjerno izazvan kako bi nam montirali antene za 5G naciji je, recimo, bila urnebesno smiješna. Tad je još bilo moguće da danas najveća zvijezda hrvatske imunologije, nekadašnji šef Imunološkog zavoda Srećko Sladoljev, na društvenim mrežama ime Billa Gatesa mrtav ozbiljan numerološki zbroji u 666, ‘broj zvijeri’, a da Hrvati plaču od smijeha.
Svijet i Hrvatska više nikad neće biti isti. Kako je lijepo zvučalo! A od sviju novih i nikad više istih svjetova, najviše nam se bio svidio onaj humani i pravedni.
Dežurna intelektualna paradigma bila je ona o resetiranju čovječanstva: najveći umovi toga davnog lanjskog proljeća govorili su kako je koronavirus ogolio korporativni kapitalizam i na velika vrata – pače, kroz okićenu glavnu kapiju, uz fanfare i na bijelom konju – uveo historijski rehabilitirane socijalističke ideje. Bilo je jasno, ili je barem tada tako izgledalo, kako zakoni tržišta i profita u uvjetima globalne krize jednostavno ne funkcioniraju. Zaštitne maske, na primjer. Proizvođači i trgovci podigli su cijene zaštitnih maski pedeset ili stotinu puta – stvar je bila savršeno legitimna, jer ponuda i potražnja formiraju cijenu – pa ipak je sveti libertarijanski kanon, po kojemu nešto vrijedi onoliko koliko je netko za to spreman platiti, odjednom, gle čuda, bio stavljen izvan snage. Danas upravo nadnaravno zvuči prisjećanje kako su beskrupulozni crnoberzijanci i šverceri maski po kratkom postupku hapšeni i zatvarani, baš kao u Jugoslaviji četrdeset pete, a u svakodnevni leksik uvedeni dotad omraženi pojmovi općeg dobra i javnog interesa.
Kao i u ostatku svijeta, ulogu i važnost javnog zdravstva iznenada su, sjetit ćete se, shvatili i u Hrvatskoj. Kad je vojska unosila bolničke krevete u velebne i besmislene Sanaderove arene, sagrađene za neko davno svjetsko rukometno prvenstvo, svi su se sjetili obrasle ruševine nikad dovršene, velebne i vrlo smislene zagrebačke Sveučilišne bolnice. Koliko danas, godinu dana kasnije, imamo novih bolničkih kreveta? Kako napreduju radovi na Sveučilišnoj bolnici? Jesu li barem popravljene bolnice na Šalati i Jordanovcu, rastresene onim potresom? Jesu li makar ožbukane sve one trošne i vlažne stare bolnice po provinciji, čije smo očajno stanje vidjeli tek u pandemijskoj apokalipsi?
Zdravstvo je, razumljivo, bilo važan dio Nove Hrvatske koju smo izolirani u karanteni planirali, ali ipak samo dio. Mjere izolacije i propusnice za kretanje izvan mjesta prebivališta – sjetit ćete se ausvajsa koji je izdavao Krizni stožer, i koji je vrijedio više od dobitnog lutrijskog listića – čak je i najzadrtije hadezeovce uvjerio kako je teritorijalna organizacija javne uprave u Hrvatskoj ne samo duboko besmislena, već i realno opasna. Prva stvar koju treba napraviti nakon pandemije, govorilo se u to vrijeme – dobro, druga, nakon projekta završetka Sveučilišne bolnice – bilo je ukidanje stotina općina i gradova, te resetiranje županijskog ustroja.
Nismo bili sigurni za ostatak svijeta, ali što se nas tiče, koronavirus je bio dar s neba. Konačno smo shvatili neophodnost – ne važnost, nego neophodnost: upravo stvar života i smrti – temeljitih strukturnih reformi. Kad je ono prošle godine turizam prdnuo u čabar, a zajedno s njim i cijela ionako boležljiva i sučijava hrvatska ekonomija, kad smo naučili da je kolaps turizma tek komorbiditet hrvatskog gospodarstva – pamtite, naravno, i riječ ‘komorbiditet’ – i kad je država konačno shvatila da nema novca ni za sebe, a kamoli za posustalo poduzetništvo, prvi put u svih trideset godina slavne hrvatske države počelo se naglas govoriti o redukciji čudovišnog kumovsko-netjačkog javnog sektora.
Slučaj onog splitskog doma za stare i nemoćne – sad ste se sjetili i te tragedije – jednom za svagda nam je pokazao kako načelo političke podobnosti čak i vrlo doslovno može biti smrtonosno. Jednom za svagda? Kako smo bili glupi, naivni hipiji! Nagradno pitanje boj jedan: sjećate li se kako se zvao ravnatelj tog doma? Nagradno pitanje broj dva: gdje je danas Ivan Škaričić?
Ako mislite da je dirljivi konsenzus o reformi javnog sektora bio ludo naivan, čekajte da vas podsjetim na nacionalni konsenzus o poljoprivredi kao strateškom novom resursu: baš kao nekoć davno o jadranskoj orijentaciji, najnormalnije se i najozbiljnije prije godinu dana govorilo o postpandemijskoj ‘slavonskoj orijentaciji’ kao jedinom putu za spas nacionalne ekonomije.
Kako je lijepo izgledala hrvatska budućnost prije godinu dana! Pandemija nije bila samo žuti karton: bila je to, govorilo se, šansa koja se pruža jednom u hiljadu godina. Srca su nam lupala kao luda, bili smo vreli zagrijani za revolucionarne reforme, glave su nam pucale od najfantastičnijih ideja, usta su nam bila su puna solidarnosti, humanosti, pomoći i novca za slabe i nemoćne, grla smo oderali prizivajući novi, pravedni svijet, čije su nam zavodljive slike oduzimale dah.
Danas, godinu dana kasnije, znamo da je to bio samo Covid-19: lupanje srca, visoka temperatura, glavobolja, metalni okus u ustima, bol u grlu i kratak dah bili su klasični simptomi.
