Svoju ću kćer odgojiti da čim bude mogla – ide, što dalje i ne osvrćući se, naročito ne na mene, ide tamo gdje će biti bolje plaćen rob koji živi u manje psećim okolnostima. Da išta valjam, već bih je ja vani poveo - i to ne juče, ni prejkuče, nego čim se rodila
Ovako je izvijestio N1: “Tačno prije šest godina u Tuzli su počele masovne demonstracije koje su se kasnije proširile i u druge gradove Bosne i Hercegovine. Počeli su ih obespravljeni radnici, a okončali huligani koji su zapalili sjedište Vlade Tuzlanskog kantona, a potom i zgradu Općine Tuzla. Danas, malo ko da se sjeti tog jedinog poslijeratnog pokušaja narodnog bunta i ustanka protiv stanja u državi, a posebno to ne zanima mlade kojih danas uopće nije bilo na obilježavanju godišnjice ispred zgrade Soda so u Tuzli”.
Šaka ljudi se okupila u Tuzli da obilježi taj datum. Ljudi u godinama slušali su govornike koji još nisu izgubili nadu. Pred uključenim kamerama penzioneri su govorili da su i dalje spremni da se bore.
VELIKO JE ŠEST GODINA
Mladih ljudi, čuli smo, tamo nije bilo. Prije šest godina, mladi su bili sila koja je u izvještaju N1 imenovana kao “huligani koji su zapalili sjedište Vlade Tuzlanskog kantona”.
Neki od onih koji su palili Vladu više nisu mladi. Veliko je šest godina. Čovjek ostara preko noći – naročito u ovim krajevima. Iza njih je jedan neuspio pokušaj revolucije. To je, ako nisi profesionalni revolucionar, dovoljno za cio život.
Jedan rat, jedan spaljen dom, jedna propala revolucija, jedan razvod, jedan rak: to bi bio život našeg prosječnog građanina, rođenog u Jugoslaviji, sedamdesetih i ranije.
Mladih na progresivnim protestima više nema. Gdje su mladi koji su spremni da se bore za promjene? Eno ih u Amfilohijevim litijama, nose drvene krstove, dižu tri prsta, pjevaju o Kosovu, bore se za “vjeru prađedovsku” i da se Crna Gora vrati u srednji vijek, u teokratiju. “S ljubavlju Teheranu 1979.”, u potpisu – Podgorica 2020.
Mladi, pokazuje posljednje istraživanje podgoričkog CEDEM-a, rijetko glasaju. Svega trećina mladih izlazi na parlamentarne izbore. Oni, dakle, smatraju kako izbori nisu vrijedni truda. Tako ne misle samo mladi.
To je nedavno pred TV kamerama saopštio i Pavle Kalinić, Pročelnik zagrebačkog Ureda za upravljanje u hitnim situacijama:
“Kad bi izbori stvarno nešto mijenjali, onda bi bili zabranjeni prvo u SAD-u. Izbori postoje da stvore privid ljudima da oni odlučuju. Ne odlučuju apsolutno niočemu. Oni koji su stekli i koji imaju krupni kapital, oni će ga imati i dalje, a oni koji su ovisni o radu će i dalje biti ovisni o radu. Stvari se tu jednostavno ne mogu promijeniti… Izbori nikada ništa nisu promijenili, izbori nikada ništa neće ni promijeniti”.
Između ovoga što je rekao Kalinić i liberalno-demokratske mudrosti da je “vlast servis građana”, koja “odgovara građanima” i o kojoj se građani izjašnjavaju svake četiri godine, mudrosti koja veli da je “moć u rukama građana” i da je “građanin nosilac suvereniteta” – biram Kalinićev napad iskrenosti. Koji je on sebi mogao priuštiti baš zato što je to što govori istina: kroz njega je progovorila moć kojoj više nije potrebna čak ni iluzija da “služi građanima”. Ovom prilikom pohvalio bih Kalinića i zbog, u suštini, marksističkog uvida da je poenta politike pitanje: kome će pare? Nikakva dakle, nacionalna samobitnost, ništa od priča o identitetskim politikama, nego: ko jamio, jamio.
I TREBA DA IDU
Mladi ljudi idu odavde. Mladi ljudi će ići odavde. I treba da idu.
Jer alternativa odlasku nije konvencionalna politička borba. Misli li neko doista da će se ovdje za dvadeset godina značajno bolje živjeti, čak i da se famozne istinske demokratske promjene dese sutra ujutro? Revolucija 1941-1945 je odradila svoje. Ali bogami je svoje odradila i kontrarevolucija 1989-1995.
Ako ste sredinom osamdesetih počeli da prduckate o “užasima Tita i komunizma”, pa ste pola decenije kasnije bili u punom nacionalno-religijskom pogonu, a sada živite od 200 Km penzije i sami, jer su vam djeca i unuci otišli u Njemačku, šta da vam kažem: i kontrarevolucija jede svoju djecu.
Practice what you preach: neću vam savjetovati ono što ni sam neću uraditi.
A šta hoću uraditi: svoju ću kćer odgojiti da čim bude mogla – ide, što dalje i ne osvrćući se, naročito ne na mene, ide tamo gdje će biti bolje plaćen rob koji živi u manje psećim okolnostima. Da išta valjam, već bih je ja vani poveo - i to ne juče, ni prejkuče, nego čim se rodila.
Ali ja sam rođen umoran, sad će mi četresšesta i ne peru mi se čaše, ne guli mi se krompir.
Umjesto da dijete odvedem odavde, ja sam napisao knjigu, nastavak “Mimesisa” o tome kako dijete treba odvesti odavde – knjigu ćete, uzgred, za koji mjesec, po vrlo povoljnoj cijeni, moći kupiti u Buybooku, što neizostavno i trebate učiniti. To se zove “angažovana književnost”.
Znam, čuo sam taj argument: ali ako svi odemo, neće li ova zemlja ostati na milost i nemilost najgorima?
Ja, ali: nije li posve jasno kako najgori već posjeduju sve u ovoj zemlji, posjeduju ovu zemlju? Hrani sina pa šalji u roblje, ovo ti se promijenit ne može.
Ili, ako hoćete ovako, sa referencom na Tuzlu i The Clash umjesto na gusle: should I burn or should I go?
Neuspjela revolucija u Tuzli nudi depresivan odgovor: palio ne palio, na kraju ćeš zapaliti odavde.
