Foto: AFP / Denis Lovrović
Na Zagrebačkoj katedrali trenutno vijori 50-metarski natpis kojim se obilježava Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta.
Na natpisu stoji datum Dana sjećanja, 27. siječnja, te Izajin biblijski napis: “Podići ću im u kući svojoj i među svojim zidovima spomenik i ime (…) dat ću im vječno ime koje neće biti iskorijenjeno.” Prigodom postavljanja natpisa ispred Katedrala organiziran je i molitveno-komemorativni susret koji je predvodio kardinal Josip Bozanić.
Susretu su prisustvovali predstavnici židovske zajednice koji su gestu Kaptola proglasili povijesnom. Julija Koš, voditeljica Židovskog informacijsko-edukacijskog centra Hatikva, istaknula je da se značenje današnjeg događaja još ne može sagledati i naglasila da se u proteklih 25 godina nešto izgubilo u odgoju. Time je jasno sugerirala da je zapravo od osamostaljenja Hrvatske odnos prema sjećanju na žrtve holokausta bio mizeran.
Njenog kolegu iz centra Hatikva, Kristijana Lepušića, novinari su upitali kako vidi ovaj događaj u odnosu na činjenicu da se u prostorima Katoličke crkve promoviraju knjige koje izrijekom niječu stradanja koja se upravo obilježavaju. Lepušić je poručio da su ovim činom ti glasovi marginalizirani te da je ovo najveći događaj u Europi te vrste jer ni na jednoj prvostolnici nije istaknut ovoliki baner. Teško se ne složiti s procjenom da je ovo priličan iskorak za Crkvu, ali i dalje je na djelu jasna politička kalkulacija.
Za početak, valja se zapitati, pa kakva je, pobogu, ta institucija Katoličke crkve u Hrvatskoj, kad se nešto takvo kao obilježavanje sjećanja na žrtve holokausta smatra velikim korakom naprijed? Drugo, pravi politički i moralni ispit za Crkvu bio bi prigodno stavljanje velikog banera kojim se obilježava i stradanje Srba u logorima tzv. NDH. Tek kad se to dogodi, možemo razgovarati o iskrenom pijetetu. Iako je u svom govoru spomenuo Jasenovac i druga stratišta, kardinal Bozanić nijednom riječju nije spomenuo ustaše kao isključive krivce za ubijanje Židova i Srba na ovome području.
Čitavoj hrvatskoj desnici, pa onda naravno i Katoličkoj crkvi, sjećanje isključivo na židovske žrtve služi kao dobitna formula: nitko nam ne može osporiti da iskazujemo pijetet prema žrtvama nacizma, a ostaje nam dovoljno prostora za antisrpsku retoriku i politiku. I zato je ovo igra na “sigurnom terenu”. Međutim, svaka nespomenuta srpska žrtva u Jasenovcu baca mrlju na iskazivanje pijeteta prema svakoj onoj židovskoj.
