Foto: Dragan Markovina
Osvanulo je jutro u kojem nije lako biti Mostarac. Svako ko živi pod Čovićevom ingerencijom a izrazio je gnušanje i stid, zaslužuje poštovanje, jer to tamo zaista nije običan gest, nego hrabar politički čin
piše: Ozren Kebo
Da ih je sedamdeset, previše je i potrebni su ozbiljna organizacija i trud da se sve porazbija. A ovako, izveden je pravi mali antigrađevinski, antikulturni i pronacistički podvig: sedam stotina spomen-ploča srušeno je na Partizanskom groblju, od svitanja do sumraka, za demoliranje lažnih političkih vrijednosti na kojima Mostar počiva. Malo li je.
Je li mostarska vlast – a to se u ovom slučaju prije svih ostalih odnosi na Ured gradonačelnika i policijske strukture – nesposobna ili indolentna? Drugim riječima, koliki je stepen njene odgovornosti u zastrašujućoj devastaciji Partizanskog groblja koja se desila između 14. i 15. juna? I uz najbolju volju, pomenuti čimbenici ne mogu dobiti prolaznu ocjenu. Nesposobni nisu, samo kad hoće. Oko ovog lokaliteta neće da se potrude već decenijama. Tim povodom, Udruženje antifašista boraca NOR-a Mostar poručuje: „Sve ove godine nas se uvjerava da to rade maloljetni huligani, a mi vidimo dobro organiziranu i politikom inspiriranu neonacističku grupu koja izvršava iste naloge kakve civilizacija pamti od novembra 1938. godine. Ovo je moguće usred grada napraviti samo ako postoji sprega između izvršilaca i onih koji bi trebali da štite građane…“
Mostarski gradonačelnik Mario Kordić osudio je ovaj čin (zapravo, ne radi se ni o kakvom činu, nego o istinskom poduhvatu), na čemu mu treba odati priznanje, jedan je od rijetkih iz političkog obzora Dragana Čovića koji se to usudio. Sam sadržaj reakcije, međutim, pati od klasičnog mostarskog sindroma, izbjegavanja potpunog uvida; Kordić govori o grupi vandala, mada je iz onih aviona koji su se nekada proizvodili u Sokolu jasno da vandali sami niti smiju niti znaju uraditi ovako nešto. Druge su tu poluge moći u pitanju pa Dragan Markovina s pravom poručuje da pristojna i blagovremena, ali i nedovoljno tačna osuda ipak ne amnestira Kordića od odgovornosti.
Svojevremeno su neki ozbiljni ljudi uložili nemjerljiv trud kako bi se Mostar kandidirao za Evropsku prijestolnicu kulture. Kandidatura, nažalost, nije prošla, a iznad svih nas ostalo je da lebdi pitanje šta bi bilo da je uspjela. Može li se u ovakvoj sredini i u ovakvoj atmosferi govoriti i o kakvoj kulturi? Antifašizam bi trebao biti temelj svakog savremenog grada, a tamo gdje su snage koje slave fašizam, nacizam i domaće kolaborante jače od institucija koje bi to trebale urediti, spriječiti i sankcionirati, bespredmetna je priča o kulturi. Mostaru je potreban totalni reset; nažalost, takav je projekat u ovom trenutku nemoguće i zamisliti, a kamoli realizirati, pa je očekivati da će se stanje konstruktivnog nepucanja nastaviti sve do nekih boljih vremena. A njih nigdje na vidiku.
