Hrvatska se nalazi se pred opasnošću nestanka, kao i hrvatski narod. Rekla je to predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović, ne objasnivši pritom kako je moguće da nestane nešto što je do jučer bilo vječno
Franjo Šarčević
Planeta Zemlja nije vječna, a ni Sunce oko kojega kruži već milijardama godina. Pet milijardi godina života naše zvijezde već je prošlo, pred njom je još otprilike toliko. Nešto prije toga, u pitanju su „sitnice“ koje se mjere u milionima, širenje Sunca spržit će Zemlju i sve ono živo što na njoj bude. Ljudska vrsta, koja na ovom malom zrncu prašine, u planetarnom sistemu jedne od stotina milijardi zvijezda na rubu jedne od stotina milijardi galaksija, postoji samo nekoliko desetaka tisuća godina (ili stotina, zavisno što definiramo čovjekom), to neće dočekati, budimo realni. Ukratko, ništa u svemiru nije vječno, kao ni svemir sâm.
Pogotovo nije vječno nešto što je proizvod ljudskih ruku, kao što su zgrade, kompjutori, knjige, namještaj, nacije, države... Jedna od tih nacija, hrvatska, nastala je prije nekoliko generacija, u 19. stoljeću, a jedna od tih država, Hrvatska, nastala je 1943. Otada do danas, a pogotovo od 1990-ih do danas, političari, romantičarski pjesnici i ostali rodoljubi, govorili su i pisali o vječnoj Hrvatskoj. Istina, teško da su mislili na vječnost u apsolutnom smislu, niti su im na pameti bile one silne milijarde godina pred nama, ali je poruka bila da nešto takvo kao što je Hrvatska i Hrvati barem u realnim ljudskim mjerilima ima neograničen rok trajanja.
No, čak ni svejedi poput ljudi ne mogu živjeti od političkih floskula i domoljubnih pjesama, kojoj god naciji i državi pripadali. „Jedina i vječna“ Hrvatska nalazi se pred opasnošću nestanka, kao i hrvatski narod. Rekla je to predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović, ne objasnivši pritom kako je moguće da nestane nešto što je vječno. A da je vječno, uvjerila je građane Hrvatske i hrvatske državljane izvan te države među ostalima upravo ona, obećavši usput da će ta država postati jedna od najbogatijih država Evrope i svijeta.
U posljednjih 5 godina Hrvatsku je napustilo više od 270 tisuća ljudi, mahom mlađih i radno sposobnih, te se broj stanovnika smanjio ispod 4 milijuna. Da statistika za hrvatski narod bude još gora, isti trend je i među Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Svi oni skupa svoju jedinu i vječnu domovinu, kako god da je tko zove i preziva, Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom ili Herceg-Bosnom, grade po Srednjoj, Sjevernoj i Zapadnoj Evropi.
Ne pomaže pritom Hrvatskoj ni činjenica da mnoge Hrvate iz BiH politika Dragana Čovića „prioritetno upućuje u Hrvatsku“ čime se smanjuju „snažni odjeci depopulizacije“, da navedemo rektora Sveučilišta u Zagrebu, jer ni BiH više jednostavno nije „demografski rezervat“ za susjednu državu, da navedemo što se nekidan reklo na HRT-u. Postoje očito bolje i vječitije države od ovih u koje su nas smjestili i kakve su nam izgradili sljedbenici političke filozofije Kolinde Grabar Kitarović i Dragana Čovića.
Tako je to s nacijama i državama, nastaju i nestaju, neke traju duže od dobro konzerviranog mesnog nareska, neke kraće; kad jedne odu, dođu druge s istim obećanjima o vječnosti i novim poklonicima koji će u ta obećanja slijepo vjerovati. Dok domoljubni placebo ne prestane djelovati pa im razočarenje u stanje na terenu ne otvori oči.
