Procjenjuje se da je više od 3 miliona djevojčica godišnje izloženo riziku obrezivanja
Obrezivanje (cirkumcizija) je obred sakaćenja genitalija, raširen među raznim narodima diljem svijeta. Najstarije porijeklo tog obreda možemo pronaći kod Jevreja u Starom zavjetu, gdje obrezivanje predstavlja sporazum između Jahve i Abrahama. Ovaj obred je kasnije preuzelo kršćanstvo (pa nedugo zatim i ukinuto iako i danas postoje manje zajednice kršćana u Africi koje praktikuju obrezivanje), te potom islam. U Bosni i Hercegovini, muško obrezivanje je relativno često; ono spada u tradiciju koju su pokrenule Osmanlije pokoravanjem srednjovjekovne Bosne i širenjem islama. Međutim, pored muškog obrezivanja koje uključuje rezanje kožice sa vrha penisa, u nekim slučajevima se pojavljuje i onaj teži oblik - žensko obrezivanje.
Žensko obrezivanje u svojoj osnovi nije ništa nego klitoridektomija - procedura u kojoj se djevojčicama odstranjuje klitoris čime im se oduzima mogućnost seksualnog zadovoljstva. Ovo se radi u nadi da će se djevojčice odvratiti od mogućnosti preljuba svojih supruga. Proces uključuje tri različita sakaćenja: zarezivanje, odstranjivanje klitorisa i zašivanje velikih usana. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO) rizici za zdravlje su podijeljeni u dvije kategorije:
kratkotrajni: jaka bol, prekomjerno krvarenje, šok, infekcije, urinarni problem i smrt;
i dugotrajni: hronične genitalne infekcije, hronične infekcije urinarnog trakta, bolno uriniranje, opstetričke komplikacije, psihološki problemi, opstetričke komplikacije, komplikacije pri porodu…
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, obrezivanje ženskih genitalija se uglavnom provodi nad mladim djevojčicama u dobi do 15 godina i uključuje postupke koji namjerno mijenjaju ili uzrokuju ozljede ženskih spolnih organa iz nemedicinskih razloga. Postupak, dakle, nema zdravstvene beneficije za djevojčice i žene. Praksu uglavnom provode tradicionalni obrezivači, koji često igraju druge središnje uloge u zajednicama, kao što je obavljanje poroda. U mnogim okruženjima, pružatelji zdravstvenih usluga obavljaju obrezivanja zbog pogrešnog uvjerenja da je postupak sigurniji kada se medicinski tretira. WHO snažno potiče zdravstvene djelatnike da ne provode takve postupke.
Žensko obrezivanje je međunarodno ocijenjeno kao kršenje ljudskih prava djevojčica i žena. Ono odražava duboko ukorijenjenu nejednakost među spolovima i predstavlja ekstremni oblik diskriminacije žena. Gotovo uvijek se provodi nad maloljetnicima i zbog ovoga predstavlja kršenje prava djece. Takva praksa krši i prava osobe na zdravlje, sigurnost i tjelesni integritet, pravo na slobodu od mučenja i okrutnosti, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja i pravo na život kada postupak rezultira smrću. Svjetska zdravstvena organizacija je 2008. godine donijela rezoluciju WHA61.16 o ukidanju ženskog obrezivanja, naglašavajući potrebu za usklađenim djelovanjem u svim sektorima - zdravstvu, obrazovanju, financijama, pravosuđu i ženskim poslovima.
Prema podacima koje iznosi WHO, razlozi zbog kojih se obavljaju genitalna obrezivanja žena variraju od jedne regije do druge, kao i vremenski, te uključuju mješavinu sociokulturnih čimbenika unutar obitelji i zajednica. Najčešće navođeni razlozi su:
- Tamo gdje je obrezivanje socijalna konvencija (društvena norma), društveni pritisak da se prilagodi onome što drugi rade i što su radili, kao i potreba da bude prihvaćen u društvu i strah od odbacivanja od strane zajednice, jaki su motivi za održavanje prakse. U nekim zajednicama, obrezivanje je gotovo univerzalno izvedeno i neupitno.
- Obrezivanje se često smatra nužnim dijelom odgoja djevojčice i načinom da je pripremi za odraslu dob i brak.
- Obrezivanje je često motiviran uvjerenjima o tome šta se smatra prihvatljivim seksualnim ponašanjem. Cilj je osigurati predbračno djevičanstvo i bračnu vjernost. Obrezivanje se obavlja u mnogim zajednicama koje vjeruju da ovim činom smanjuju ženski libido i stoga se podrazumijeva da će im „pomoći“ da se odupru spolnim radnjama izvan braka.
- Obrezivanje se povezuje s kulturnim idealima ženstvenosti i skromnosti, što uključuje i mišljenje da su djevojke čiste i lijepe nakon uklanjanja dijelova tijela koji se smatraju nečistim i/ili ženstvenim.
- Iako vjerske knjige ne propisuju tu praksu, praktičari često vjeruju da praksa ima sekundarnu religijsku podršku.
- Religijski lideri zauzimaju različite stavove oko obrezivanja: neki ga promiču, neki ga smatraju nevažnim za religiju, a drugi doprinose njegovom uklanjanju.
- Lokalne strukture moći i vlasti, kao što su vođe zajednica, vjerski vođe, obrezivači, pa čak i određeno medicinsko osoblje, mogu pridonijeti održavanju prakse.
- U većini društava, u kojima se prakticira, obrezivanje se smatra kulturnom tradicijom koja se često koristi kao argument za nastavak prakse.
Procjenjuje se da je više od 3 miliona djevojčica godišnje izloženo riziku obrezivanja. Više od 200 miliona živih djevojaka i žena danas je izrezano u 30 zemalja - prvenstveno u Africi, na Bliskom istoku i u Aziji. Praksa je najčešća u zapadnim, istočnim i sjeveroistočnim regijama Afrike, u nekim zemljama Bliskog istoka i Azije, kao i među migrantima iz tih područja. Žensko obrezivanje je stoga globalni problem. U Bosni i Hercegovini ne postoje zvanični podaci o raširenosti ovog tipa obrezivanja. Jedan od najpoznatijih slučajeva FGM (engleski; female genital mutilation) u našoj zemlji je sasvim sigurno slučaj izvjesnog Enesa Mešića, pripadnika vehabijskog pokreta u BiH i iskusnog borca Islamske države. On je 2013. godine svojoj tadašnjoj supruzi nanio teške tjelesne povrede po genitalijama koje su bile opasne po život. Prema riječima ljekara sa sarajevske Klinike za ginekologiju, takav težak slučaj obrezivanja nikada prethodno nisu vidjeli. Za pretpostaviti je, iz ove izjave, da to nije bio prvi slučaj sa kojim su se susreli. Tačan broj žena koje su iskusile FGM u Bosni i Hercegovini možda nikada neće biti poznat. Kako zbog srama kojeg osjećaju žrtve, tako i zbog zatvorenosti zajednica koje to i prakticiraju. Potrebno je dodatno zaštiti žene žrtve ovog stravičnog akta nasilja i učiniti sve što se može kako bi se poboljšao njihov socijalni status.
Autor: Damir Omerbegović
