RS nije Ukrajina, ali ni Ukrajina nije RS - A NIJE NI 92.

Podsjećanja radi, Augij je bio kralj zemlje zvane Elida, i bio je nadaleko poznat po svom stadu. Obzirom da je sam Augije bio sin boga sunca Helija, njegovo stado je bilo adekvatno blagoslovljeno i stoga imuno od svih ovozemaljskih boleština. Kako je stoka bila imuna Augij nije imao potrebe čistiti svoje štale. Ubrzo su njegove štale u zemlji Elidi bile pune đubreta, osoke, gliba, gnoja, zaraze i prljavštine svakojake vrste i porijekla. A imao se čime Augije pohvaliti. Imao je on 300 veliki crnih bikova, 200 rasplodnih bikova i desetine hiljada sitne četveronožne stoke i buranije. Imao je Augije i 12 srebrno-bijelih bikova koji su branili cijelo stado. Zemlja Elida se nalazila prilično blizu ali opet nekako daleko od moćnog mikenskog kraljevstva, kojim je vladao slavoljubivi, prilično iskompleksirani ali opet dovoljno moćan mikenski kralj po imenu Euristej. Imao je Euristej i slugu po imenu Heraklo ili Herkul, poluboga-polučovijeka, kojeg je sasvim nezasluženo dobio od samoga Zevsa da mu služi na dvorima. Elem dosjeti se jednom Euristej da ponizi Herakla, sina Zevsovog i cijeli Olimp atinski, te mu postavi 12 naizgled nemogućih zadataka, od kojih je 5 po redu glasio: očistiti Augijeve štale za jedan dan! I šta sada „puška t'ub'la“? Herakle je sve prethodne zadatke nekako i ispunio, čime je zavrijedio divljenje ljudi, ali ovim čišćenjem Augijevih štala bi se baš unizio u očima ljudi i cijelog Olimpa atinskog. Dosjeti se Herakle pa prvo razbi dva zida Augijevih štala, a onda preusmjeri rijeke Alfej i Penej prema štalama. Voda u roku od nekoliko sati, obavi posao, ali Augij po završenom poslu ne htjede dati dogovorenu desetinu stoke Heraklu, te ga ovaj ubi, a njegovo kraljevstvo dade njegovom sinu Fileju. The end.

Ali ne, kraj se ne nazire, samo se naziru pitanja. Da li počinje završni čin etno-fašističke predstave zvane „RS“ i njene prljave i zločinačke političke elite, ovakve kakve znamo? Da li se nazire kraj neoliberalnog, etno-fašističkog i nepravednog dejtonskog poretka u BiH? Da li će sve bliži i izvjesniji krah Dodikovog režima u RS označiti i skori odlazak iza rešetaka samog Dodika i njegove porodične, kumovske, tajkunske i policijske klike? Da li će Dodika strah od zatvorske uniforme nagnati na ekstremne mjere: na zatvaranje i pakovanje optužnica političkim neistomišljenicima ili dojučerašnjim saradnicima, na njihov medijski linč, na zastrašivanje i prijetnje, na otmice i ubistva, na organizovanje protesta i uličnih nereda, na samoopredjeljenje? Da li će vode koje počistiše štale odnijeti i zemlju Elidu, i stado, i tolike bikove? Ko zna nešto o ovome, neka napiše.

Procesi koji će uslijediti svakako ne zavise samo do Dodikovog režima, bez obzira koliko su on i njegovi ađutanti i poslušnici uplašeni od onoga što država BiH, kakva takva ali ipak jedina država koju imamo, može i treba da uradi u mjesecima i godinama koje dolaze. Mnogo toga će zavisiti od uticaja Rusije i Srbije na RS, ali i od poteza koje preduzme Zapad.

Nekom majčica, nekom maćeha

Niko ne može da ospori značajnu političku i diplomatsku podršku koju Dodik uživa od ruske vanjske politike za sve što je izgovarao i radio u BiH posljednjih 7-8 godina od kočenja svih ustavno-političkih reformskih procesa i pristupanja Bosne NATO paktu i EU, preko koruptivnih privatizacija i investicija u telekomunikacionom, građevinskom i energetskom sektoru, do negiranja genocida i političkog integriteta i kontinuiteta BiH. Više je nego očigledno koliko su podudarni politički govori i djelovanja ruske vanjske politike i Dodikove elite u RS i koliko ustvari imaju zajedničkih političkih i ideoloških interesa, teza i interpretacija o političkoj istoriji, sadašnjosti i budućnosti BiH i Balkana. To je pogotovo vidljivo nakon početka krize u Ukrajini. Uticaj Rusije na unutrašnje političke prilike u BiH i regiji, kroz uticaj na RS i Srbiju, već je otišao mnogo dalje od retoričkog. 

I prije suzdržanog glasa Rusije u SB UN-a i izrečenih stavova ruske vanjske politike o širenju NATO-a na BiH i Zapadni Balkan, bilo je očigledno da je Rusija kroz RS davno sebi obezbjedila vrlo značajne i real-političke poluge političkog uticaja na ovaj region. Prije svega riječ je ruskim pro-srpskim i srpskim pro-ruskim političko-interesnim pa i ideološkim stavovima koji se mogu označiti kao ples između jednog vrlo malog i jednog vrlo velikog etno-fašizma i real-političkog etno-kolonijalizma. Srbija ima dva „RS-a“ (ovaj ovdje i onaj na Kosovu), a Rusija ima nekoliko manje ili više sličnih „RS-ova“ širom ex-sovjetskog prostora. Ova dva pop-nacionalizma se podržavaju između sebe u osnovnim temama: u anti-američkoj, anti-imperijalističkoj i anti-globalističkoj retorici, iako oba nacionalizma nisu ništa drugo do kaubojski etno-imperijalizmi sa najsurovijim proto-kapitalističkim izrabljivanjem svojih donjih slojeva. Velika većina građana u Rusiji, kao i u RS i Srbiji rapidno siromaši, gubi svaku perspektivu i sanja o odlasku iz zemlje. Oni se podržavaju i u održavanju regresirajućeg statusa quo u BiH i separatističkom jačanju ingerencija RS. Podudaraju se i u nepriznavanju Kosova uz istovremeno šizofreno prećutno (Srbija) i glasno (Dodik i RS) priznavanje legitimnosti ruskog anektiranja Abhazije, Južne Osetije (2008.) a sada i Krima i Donbas regije. Poluge ruske političke moći u RS se jasno vide u njenoj ulozi u Savjetu za implementaciju mira u BiH (PIC), u uticaju ruskog ambasadora u BiH te u ruskom uticaju u Savjetu bezbjednosti UN-a u vezi sa implementacijom i evolucijom dejtonskog mirovnog sporazuma i zapadnog (vojnog) prisustva u BiH. 

Ovo rusko političko tetošenje beogradskog etno-kolonijalnog i ratnog zamorčeta zvanog RS, Dodik je dodatno učvrstio ekonomsko-energetskim investicijama Rusa u RS, prije svega ruskom kupovinom lokalne naftne industrije (rafinerija ulja Modriča, rafinerija nafte Bosanski Bord, i većeg dijela benzinskih pumpi i nekretnina nekadašnjeg Krajina-Petrola), zatim ruskim koncesionim investicijama Comsar Energy-ja u izgradnji hidroenergetskih postrojenja u Rudom i termoenergetskih u Ugljeviku, te koncesijama Rusima za geološka istraživanja nafte i gasa u Semberiji i Bosanskoj Posavini. Naravno tu je, i sada već propali, projekat „Južni tok“ koji je propao svugdje osim u Dodikovoj glavi. RS koristi i rusko-kineski kapital i prljavu tehnologiju za izgradnju termoelektrane u Stanarima, kao i za buduću gradnju autoputa od Banja Luke do Doboja. Prisustvo ruskog bankarskog kapitala preko Sber banke se širi u BiH, a Vlada RS je nedavno uzela nepoznati broj i iznos kredita od Moskve javno obrazlažući da nisu građanima dužni reći ni koliko su pozajmili ni pod kojim uslovima, osim da je kredit najpovoljniji mogući !?! Pitam se za koga je to povoljno i ko će najviše profitirati na ruskim investicijama i kreditima?

Pa upravo sam Dodik i njegova elita koji su od ruskih poslova i mita dobro nafatirali džepove. Rusija je ovu političku romansu sa RS obezbjedila tako što već 7-8 godina omogućava dijelu političko-tajkunske i policijsko-bezbjednosne elite koju je Dodik stvorio ili dodatno ojačao brojnim tendersko-koruptivnim poslovima i golim kriminalom, da svoj kriminalno zarađen novac nesmetano ulaže u kupovinu i izgradnju nekretnina i građevinske projekte u Rusiji, u Moskvi, na obali Crnog Mora, Abhaziji, Sočiju i Azerbejdžanu. Na hiljade radnika iz RS-a preko povezanih RS-srbijansko-ruskih kompanija ide na polurobovski rad u ruske i srpske građevinske meke na Crnom Moru i na Kavkazu. Nije tajna da je jedan Dodikov biznismen, načelnik sirotinjske opštine koja živi surovu postgenocidnu ekonomiju i stvarnost (inače vlasnik nekoliko desetina fiktivnih firmi u RS i Srbiji, vlasnik građevinskog biznisa u Rusiji, beogradski udbaš, „zvezdaš“ i vlasnik koncesije na profitabilno prirodno bogatstvo ove zemlje) totalno privatizovao javne servise te opštine, pa je čak angažovao i šefa opštinskih finansija da vodi knjige za njegova brojna privatna preduzeća u RS i Srbiji. Stvar je postala toliko apsurdna da šef opštinskih finansija u prostorijama opštine (tačnije u svojoj kancelariji) provodi proceduru intervjua i zapošljavanja radnika u privatnoj firmi Dodikovog načelnika koja outsource-uje jeftinu radnu snagu iz RS za građevinske poslove srpske i ruske elite u Rusiji i od Rusa okupiranim krajevima. Primjera je bezbroj. Tako nemali broj tajkuna iz različitih interesno-kumovsko-zavičajnih klika okupljenih oko Dodika i SNSD-a opljačkan novac u RS i BiH, uglavnom odlaže i oplođuje u Srbiji, Rusiji i ruskim trabantima, kupujući i gradeći nekretnine ili taložeći zlato i novac u bankama. Daleko manji broj SNSD-ovih perjanica za pranje opljačkanog novca koristi zapadne i prozapadne destinacije, švicarske i austrijske banke, nekretnine u Monaku, Beču, Grazu, na Azurnoj obali, Kipru i Crnoj Gori, te Izrael. 

Što će reći: drugi jebu a ti se narode (Muzafere) kupaj!

Igra poluga i Dodikova koža

Politička elita RS je i prije krize u Ukrajini bila visoko zavisna, i retorički i realno, od ruskog energetsko-ekonomskog upliva, ruske političke podrške i ruskog azila za novac kojeg su opljačkali od apsolutno ston(e)diranih građana RS. A kada je ta kriza eksplodirala, pravi razmjeri srpsko-ruskih „bratsko-finansijskih“ odnosa su dobili sasvim novi međunarodni, ali i unutrašnji kontekst. Zapadnjaci su znali za ovu bratsku ljubav, ali iz ko zna kojih razloga nisu se njome bavili, možda pogrešno smatrajući da ovo političko i ekonomsko vezivanje Rusi neće moći efektivno operacionalizovati u RS. Nisu uviđali ili nisu htjeli uviđati sve dok, kako naš narod kaže, nije došlo gur guzici. Dok se Ruje nisu iskrcale na Krim i ušle tenkovima u Ukrajinu kao da je 54-ta a ne 2014-ta. I dok zapadnjaci nisu u Putinovom etno-imperijalizmu prepoznali upravo školu balkanskog kasapina Slobodana Miloševića koja je krvava proizvela JNA-srbijansko-srpska iskrcavanja u Lici, Dalmaciji, Slavoniji, Bosni, Krajini i Herzegovini, sistemsko etničko čišćenje nesrba, te krvavu homogenizaciju tzv. srpskih zemalja u bivšu RSK i sadašnju, a uskoro bivšu RS. Pa Putin je u nedavnom obraćanju naciji optužio Zapad za "cinično i agresivno" ponašanje prema Rusiji, da pokušava razbiti Rusiju kao što su Jugoslaviju 1990-tih, ali da neće uspijeti, a aneksiju Krima je obrazložio "kosovskim" argumentom koji nema veze sa pameću ali eto pali kod naroda, tj. time da je to poluostrvo za Moskvu "sveta zemlja" kao Jerusalim za Muslimane i Jevreje.

Tako je jedan za Zapad nesnošljivi lokalni seljački vođa u RS, sa ukrajinskom krizom najednom postao dobro rusko-potkoženi remetilački faktor u ovom dijelu Evrope, kojeg Rusija može da iskoristi kada i kako hoće. Tragedija leži u tome što, turajući prste u sve moguće šupljine Zapadu i prvim komšijama, taj seljačić nije samo od sebe napravio remetilačkog faktora, već i od većine bosanskih Srba, koji su da tragedija bude veća taj status potvrdili na prošlim izborima, dajući lijep udio glasova baji remetiocu. Ako se nešto krucijalno ne desi target neće biti samo baja već i luda svjetina.

Dugačka je i zabrinjavajuća lista ovogodišnjih manifestacije ruskih diplomatskih, političkih i kulturno-političkih powergames na južnim granicama EU, tj. u RS i Srbiji: rusko glasanje u SB UN-a kontra produženju misije EUFOR-a; oštar diplomatski jezik u protivljenju širenja NATO-a na BiH, Crnu Goru, Srbiju i Makedoniju; Putinova posjeta Srbiji (uz paradu koja upravo doliči jednom etno-imperijalizmu); posjeta srpskog patrijarha RS i ruskog patrijarha Srbiji; rusko-srbijanska vojna vježba „Srem 2014“ uz istovremeni pritisak na Srbiju da izmiri račun za gas (koji datira još od Slobine ere); dolazak u RS preko sto ruskih tzv. „umjetnika“ a u stvari pripadnika ruskih ultra-nacionalističkih i paramilitantnih organizacija „Velika vojska Dona“ i „Kozačka nacionalna garda“ koji se nalaze na crnoj listi EU zbog svog oružanog i političkog angažmana u ukrajinskoj krizi; jasna uloga policije RS u prevoženju ovih ruskih ultra-nacionalista iz Beograda u Banja Luku i njihov nejasan boravak u kampu specijalne jedinice policije u Laktašima i uopšte u RS-u; srpsko-ruska kulturno-ideološka saradnja u vidu ruske izložbe o 1. Sv. ratu i nastupa orkestra i hora ruske vojne akademije na proslavi vidovdana u „srpskoj Germaniji“ i remek dijelu kulturocida i genocida zvanom „Andrićgrad“. Na ovom „pro-ruskom“ fonu je bilo i širenje predizbornih teorija zavjere po kojima se protiv Dodikovog režima sprema nekakva narandžasta revolucija ukrajinskog tipa, objavljuju liste stranih plaćenika, a režim najavljuje krvav obračun sa izdajicama u slučaju kijevskog scenarija.

I tako dođosmo na igru poluga. Real-političke i real-ekonomske poluge uticaja Rusije na lidere u RS postoje i nisu beznačajne. Ruski ekonomski i politički interes odavno postoji u RS, ne toliki da pali i žari olovom kao u Ukrajini ili da ispostavlja račune za gas kao u Srbiji, ali on je tu i Rusi su se već indirektno u UN-u pozvali na zaštitu svojih interesa na Zapadnom Balkanu. Operativna poluga postoji - Rusi su dokazali da nesmetano mogu dovesti 100 ekstremista u Bosansku Krajinu i 200 padobranaca u Srem, ali i da će ih policija RS i Srbije rado vozati, naoružati ili vježbati sa njima. Ideološka poluga rusko-srpskih odnosa je zaokružena na podlozi svepravoslavnog panslavenskog etno-fašizma, sa davno apsolviranom „zajedničkom i bratskom“ istorijom ratovanja protiv uglavnom istih neprijatelja, u fazoni „uvijek smo bili na pravoj strani a naši neprijatelji uvijek na pogrešnoj“.

Ruski uticaj u RS i na bosanske Srbe u BiH je realno toliki da može za duži rok i bez većih napora, obezbjediti politički status quo u BiH, tj. da će, ukoliko se nešto revolucionarno ne desi, preko Dodikove koalicije nastaviti blokirati usvajanje zakona, promjenu ustava, ustavnu i regionalnu prekompoziciju i napredak na putu euro-atlanskih integracija. Jednom riječju Rusi preko Dodika mogu produžiti dalje vegetiranje ove države na ničijoj zemlji i u šizofrenom dejtonskom kavezu. No šta ako Dodik prestane biti faktor i u RS i BiH? Što ako ga pravosudne institucije BiH potjeraju u zatvor ili bijeg? A lista onih koji su voljni da ga tjeraju je svakim danom sve veća? Da li će se Rusija boriti za održavanje Dodikovog režima i kojim polugama? Da li će Moskva pokušati gurati Dodika ka sve ekstremnijim mjerama kako bi se održao ili će mu odmah omogućiti politički azila za bjekstvo u Rusiju? RS nije Ukrajina, a ni Ukrajina nije RS, ali Dodik jeste Janukovič. Ako želi Rusija ima i interes i poluge da pogura i podrži Dodikove ekstremne mjere kao što su kampanje medijskog linča i samoviktimizacije Srba ili ulični protesti podrške Dodiku i samoopredjeljenju (koje je Dodik najavljivao još 2006 i 2007 kao scenario ako ga međunarodna zajednica smjeni dekretom visokog predstavnika) ili policijski progon i zatvaranje protivnika ili uvođenje vanrednog stanja i/ili specijalnih statusa za cijelu RS ili pojedine njene dijelove. Ruske poluge za ovakve scenarije postoje: medijska podrška, priznavanje samostalnosti RS-a i diplomatsko lobiranje i zaštita u UN-u, mjere za zaštitu ruske javne ili privatne imovine i investicija u RS, obavještajno-bezbjednosna i telekomunikacijska pomoć, pomoć u kontroli internetskog prostora i kompjuterskim napadima, dotur novca, humanitarne pa i vojne pomoći ili dobrovoljaca policiji ili nekoj drugoj oružanoj formaciji u RS. 

Pitanje je procjene Moskve da li im bajo remetilac više koristi u zatvoru ili mrtav ili u azilu ili možda u predsjedničkoj stolici gdje bi mogao nastaviti remetiti mir? Možda bi ovo posljednje bilo i najbolje rješenje za Moskvu, ali je to dugoročno najmanje vjerovatan ishod. Zvaničnoj Moskvi trenutno gode statusi quo, dok god vojno i politički pobjeđuje u Ukrajini, naročito status quo na za nju dalekom Zapadnom Balkanu, jer RS nije Ukrajina, ali ni Ukrajina nije RS. Pitanje je vremena kada će Rusima trebati još jedna vatra na pragu EU-a, jer kada oni prestanu paliti vatre pred njihovim vratima, oni će nastaviti paliti vatre pred ruskim vratima. 

No, pitanje je također i da li Dodikov režim može brzo i učinkovito zaprimiti i iskoristiti bilo kakvu rusku pomoć i podršku, jer ipak RS nije Ukrajina ali i Ukrajina nije RS, i nije ovo više 1992. godina!?! Ima li Dodik takve ljudske, organizovane i druge kapacitete da bez neke naročite pomoći Srbije zaista i krene u otcjepljenje? Ja mislim da nema. A da li ga to možda sprečiti da ipak krenu u taj sunovrat, e to ne znam, sve je moguće. Dodik i njegov etno-fašistički režim u RS imaju većinu unutrašnjih preduslova da preduzmu gore opisane ekstremne mjere i proizvede separatističku krizu i nasilje u RS sa neizvjesnim ishodom. Pored nesumnjive podrške zvanične Moskve i ruskih „umjetnika“, Dodik ima oko sebe između 100 i 150 lojalnih visokomotivisanih i obučenih ljudi iz RS pod oružjem, uglavnom iz redova specijalne i redovne policije RS i plaćenika iz redova privatnih zaštitarski kompanija (kao što je Alpha Security) ali i nešto starih i novih kriminalaca sa ili bez ratnog i pljačkaškog iskustva. Za ulične proteste ali i širi talas nasilja u svako doba može regrutovati i platiti najmanje 7000 pristalica iz cijele RS, različitog spektra zainteresovanosti od svjetine zainteresovane da vidi šta se dešava, preko plaćenih bundžija, sitnih kriminalaca i probisvjeta, napaljenih đaka i studenata (kao u nemirima tokom postavljanja kamena temeljca za obnovu Ferhadije 2001.), napaljenih pripadnika navijačkih grupa, stranačkih pristalica, ali i pripadnika srpskih ultra-desničarskih, neo-fašističkih i četničkih, formalnih i neformlanih organizacija, kojih u RS ima 3 registrovane (2 frakcije ravnogorskog četničkog pokreta i srpski narodni pokret „izbor je naš“) i najmanje 6 neformalnih ekstremističkih grupa (srpski narodni pokret „1389“, srpski narodni pokret „naši“, „obraz“, „srbska akcija“, „krv i čast“, „combat 18“, „nacionalni stroj“ i skinhedse koji djeluju i samostalni a i kao frakcije navijačkih grupa). Dodik također raspolaže sa značajnim medijskim kapacitetima i sa dovoljno velikim sumama novca, ima razgranatu mrežu ekonomskih predstavništava u svijetu, te je obavještajno, komunikacijski (Telekom Srpske u vlasništvu Srbije) i resursno dobro povezan sa Srbijom i srpskim obavještajno-bezbjednosnim organima. Iz te i takve Srbije on može regrutovati dodatnih 50 i 100 dobrovoljaca (poređenja radi u oružane sukobe u Ukrajini se na ruskoj strani uključilo između 40 i 70 građana Srbije). Ima i nešto zakopanog i sakrivenog oružja i municije preostalih iz rata, doduše ne toliko koliko je bilo 1992, ali ni posao nije isti kao 1992, već je sad upola manji – proglašenje nezavisnosti već etnički očišćene i vojno-politički osvojene i formirane RS cijele ili jednog njenog dijela (najvjerovatnije istočnog). Sve to je dovoljno za sami start-up, a poslije prvog talasa, prvih „uspijeha“ i priznanja nezavisnosti RS-a, Dodik bi mogao računati na novi talas mobilizacije okuražene ali i uplašene mase. Oružje se danas mnogo lakše nabavlja u svijetu i daleko je jeftinije nego 1992.

No ono što nedostaje za ovaj scenario jeste ono što Dodik zaista nema u onom broju i kvaliteti kojim su Slobo i Raša raspolagali. A to su sposobne i motivisane organizatore, srednji organizacijski, obavještajni i zapovjedni kadar i kriminalce željne tuđih para i krvi. Karadžić i Milošević su za te stvari imali svoje srednjekomandujuće etno-fašiste Kesiće, Ećime, Stevandiće, Damjanoviće, Župljanine, Drljače, Mandiće, Kovače, Stanišiće, Ulemeke, Filipoviće, Simatoviće, Buliće, itd, itd, profile ponikle u bezbjednosnom i kriminalnom miljeu socijalističkog sistema na prelazu iz 80tih u 90te, željne diktature, para i moći. Neki od njih su mrtvi, neki su još tu u RS, imaju ozbiljne biznise, porodice, neki i položaje, neki su u penziji i starosti, neki u zatvoru, neki su tek izašli iz bajboka, neki ne smiju izaći iz Srbije. Dodik takvih nema i ne može ih na brzinu stvoriti u dovoljnom broju, jer ipak ovo nije 1992. Ali ih može uvesti, kao što je uveo i one „umjetnike“.

Dodik, također još uvijek nema dovoljno jak motiv da krene u avanturu. On je medo u deluziji kojeg lagano tjeraju u kut ali koji još misli da može da opstane, vrati se na konja i gradi „Južni tok“. On misli da će uspjeti održati status quo i dejtonski kavez jer u njemu on i fantomski entitet i fantomska elita koja ga je stvarala jedino mogu da opstanu. Svi oni mogu da čekaju u ovakvoj BiH doživotno i ne žele prizivati nikakvu radikalizaciju osim možda retoričke, jer za neku drugu jednostavno nemaju što bi naš narod rekao „čorbe“. Kada shvati gdje je biće kasno.

U BiH već 7-8 godina postoji pat pozicija između države BiH i beogradske etno-kolonijalne filijale zvane RS, te sve više između pro-zapadnih/euro-atlanskih i pro-ruskih/anti-zapadnih interesa i elita, a ova pozicija je djelomično opstala i nakon ovih izbora. Nešto slično se upravo prošle nedelje desilo na izborima u Moldaviji, na kojima su rezultati takvi da se odnos pro-ruskih i pro-evropskih snaga u parlamentu mjeri sa jednom ili dvije ruke razlike. Tijesna većina u još tješnjoj zemlji u čijem sastavu se još uvijek nalazi ruska kolonija Pridnjestrovska Moldavska Republika sa ruskom većinom, koja od 1992 ima nadziranu samostalnost pod protektoratom Moskve. Da li vas rođaci to na nešto podsjeća? Savršen argument sličnosti srpskog (čitaj beogradskog) i ruskog (čitaj moskovskog) paradržavnog etno-imperijalizma. Ono što sada može promijeniti ovu pat poziciju jeste konačno krivično procesuiranje brojnih korputivnih i kriminalnih afera počinjenih od strane političara u cijeloj BiH, od strane BH pravosuđa. Nekih od tih afera bi mogle zakačiti i Dodikov režim i elitu u RS, pa i njega lično i proizvesti pad njegove koalicione vlade i njegovo hapšenje. U takvim okolnostima rađa se i motiv, tj. peta poluga ruskog uticaja: Dodikova koža. Poluga uticaja na Dodika i njegovo lično, porodično i kumovsko bogatstvo je veća u ruskim nego u zapadnjačkim rukama. Eventualne sankcije i zamrzavanje imovine na Zapadu političkoj eliti u RS neće proizvesti uznemirujuća uzbuđenja, a i najviše će pogoditi onaj dio SNSD-a koji je trenutno u sukobu sa Dodikom. Nije teško zamisliti da Dodik kojemu neposredno prijeti krivični proces i zatvor počne aktivirati i koristiti sve moguće realne poluge koje su mu na raspolaganju u izazivanju separatističke krize, čistiki i nasilja niskog inteziteta bez obzira na ishod, već samo kao obavezan uslov za dobijanje rukog azila i zadržavanje imovine koju ima(ju) u Rusiji. Referendum (formalni ili neformalni) i medijska kampanja straha i samoviktimizacije među bosanskim Srbima „ala 80te i 90e“, protesti podrške nezavisnosti, pojedinačno nasilje prema onima koji ga politički ugrožavaju, blokada ono malo državnih institucija koje je ostalo u RS, iniciranje međuetničkih sukoba na tačkama susreta, diplomatska, finansijska, obavještajna, medijska i druga podrška i kampanja Rusije direktno ili preko Srbije i prva priznanja. 

Veliko je pitanje kako će se držati i kako bi se držala srbijanska bezbjednosno-udbaška i tajkunska elita, pogotovo ona koja sa gubitkom kontrole u RS gubi uložene ili obećane milione, a sa udaljavanjem Beograda od Rusije gubi milijarde uložene u poslove u Rusiji. Veliko je i pitanje kako će se držati i kako bi se držao zvanični Beograd i u pogledu obuzdavanja Dodika, a i u pogledu obuzdavanja svoje elite. Sudeći po posljednjim manifestacijama, zvanični Beograd je sterilno distanciran, ideološki neopredjeljen i konfuzan, ali i impotentan da bilo šta preduzme protiv radikalnih i kriminalnih političara i bezbjednjaka kod kuće, a kamoli van kuće. Šešelj je jedan primjer, drugi je očigledni ćorsokak u koji je zapao Sud za ratne zločine u Srbiji, treći je neprovođenje krivičnih postupaka i lustracije prema Slobinoj krvavoj bezbjednosnoj i političkoj eliti iz 90tih, Stanišiću, Simatoviću i drugim koji su 90tih krali, lagali, proganjali, prebijali i ubijali koga su htjeli i stigli širom „Velike Srbije“. A primjera ima ih još. Vučić je još jedan vladar u deluziji koji smatra da može i da stisne i da prdne u isto vrijeme, a u to ga uvjeravaju njegovi budući grobari, udbaši i oficiri, Slobini socijalisti, „bivši“ julovci. Neutralnost Srbije koju fura Vučić nije nikakvo opredjeljenje, već nacionalna strategija amnezije, kompulzivnog sakrivanja od sopstvenih „balkanskih“ zločina počinjenih u ime srpstva i bježanja od istine i procesuiranja Slobinih ratnih i drugih zločinaca. U takvoj Srbiji Dodik može neometano da traži i nađe dovoljno međuprostora ali i obavještajno-bezbjednosnih resursa za svoju separatističku avanturu u BiH.

A onda lagani g16 bijeg u utočište nakon što kod kuće zarola lude srpske glave i ostavi ih na vjetrometini sjećanja njihovih komšija na zločinački i gnusni beogradski agresorski rat u BiH. No to je samo scenario, a que sera sera!

Zapadna mlada

No ima tu još jedna mlada koja se pita, a to je Zapad (birokratski rečeno: euro-atlantske integracije). Zapad polako vrši pritisak na političare u BiH i upućuje poruke Rusiji u vezi sa euro-atlantskom sudbinom BiH. Samo u ovoj godini imamo 2 rezolucije američkog kongresa o BiH, izvještaj pred SB UN-a, govor Lorda Ashdown-a, izjave Angele Merkel, poziv ministrima iz BiH na konferenciju NATO-ve Visegradske V4 Battle group, Berlinska konferencija o Zapadnom Balkanu, pojačavanje pritiska na vanjskopolitičke izbore Srbije, konferencija NATO-a sljedeće godine u Srbiji i mnoštvo manje vidljivih diplomatskih inicijativa i razgovora. Svjedočili smo proljetos i upućivanju oko stotinjak pripadnika britanske regimente i specijalnih jedinica u BiH, koji su još uvijek tu. U tom smislu indikativno je i nedavno zvanično uključivanje oficira hrvatskih oružanih snaga u EU vojnu misiju EUFOR Althea, što predstavlja i blago odstupanje od Aneksa 1a dejtonskog mirovnog sporazuma, koji zabranjuje učešće oružanih snaga susjednih država na teritoriji BiH. S ovim potezom vojna komponenta dejtonskog sporazuma polako postaje sve bliža duhu još uvijek važećeg vašingtonskog sporazuma potpisanog između R. Hrvatske i R. Bosne i Hercegovine, po kojem hrvatske oružane snage mogu ući na teritoriju BiH na poziv zvaničnih državnih organa BiH (predsjedništva, vlade ili parlamenta). Bilo kakvi esktremni potezi od strane bilo koga u BiH proizvešće vrlo adekvatan odgovor Zapada, kroz angažovanje svih međunarodno-pravno legitimnih (vojnih) sredstava po bilo kojem sporazumu. Kako ukrajinska kriza napreduje, kako se zaoštrava sukob sa Rusijom i kako pada potencija zvaničnog Beograda da se udalji od Rusije i zauzme čvršći pro-evropski i evro-atlantski stav, tako trenutni status quo u BiH sve manje odgovara Zapadu. Tačnije ide mu na diplomatske živce. Ovakav status quo uz nekog tamo baju remetioca (danas Dodika a sutra ko zna koga) uvijek će predstavljati čvor u stomaku evropskih političara i NATO-a. Očigledno je da Zapad više neće tolerisati ovakvo bosansko „pridnjestrovlje“ u kojem doduše ne žive Rusi, već bosanski Srbi, i koje je nastalo na mnogo krvaviji i monstruozniji način. Samo je pitanje na koji način Zapad vidi rješavanje pitanja remetilačkog faktora zvanog „RS i Dodik“. Uz manje ili više dima i vatre, uz manje ili više ucjena i razgovora, ili bez ikakvog razgovora, jer su Srbi sve šanse za razgovor uglavnom propuštali od Vens-Ovenog plana, kontakt grupe, Z-4 plana preko reforme policije, do Pruda, Butmira i aprilskog paketa? Zapad više ni u jednoj varijanti ne želi da gleda Dodika u predsjedničkoj stolici ili njegov značajniji uticaj na političke procese u BiH. U tom smislu Zapadu bi neka radikalizacija situacije možda i koritstila, prvo kako bi istjerala na čistac ruski zapadno-balkanski blef, a onda i da Moskvi nakon Kavkaza i Ukrajine postavi granicu. No moguće je da bi sa radikalizacijom situacije u BiH Zapad mogao sa jednim potezom napraviti dvostruki efekat: izvući Rusiju na brisani diplomatski prostor daleko od kuće, zapaliti maštu elite, kriminalaca i nesretne populacije u RS, a zatim vojno intervenisati i transformirati ustavno uređenje, ukinuti entitetsko ustrojstvo BiH i time znatno oslabiti uticaj Rusije u ovom regionu, jednom zauvijek. Zapad vrlo lako može pojačati pritisak na Srbiju i zaoštriti svoj odgovor na ukrajinsku krizu (što se i radi) tako da pritisak Rusije na Dodikovu kožu i direktno i preko srbijanske bezbjednosno-tajkunske elite, bude neizbiježan i takav da on zaista bude morao okuraženo krenuti u separatističku avanturu, i to dok još ima realne moći, vremena i resursa ili dok postoji entitet RS. A to vrijeme mu polako curi.

Iako pretpostavljam da nema normalnog čovjeka u RS kojem nije jasno da bi svaka separatistička avantura u RS sručila sav bijes Zapada i komšija na „remtilačke“ faktore te bila krajnje pogubna za bosanske Srbe, ipak opasnost se krije u deluziji koju je Dodikov režim (pogotovo neimari zavjera kao što su Vlajki, rahmetli Gugo, Vasić logoreja i dr) uspio da stvori kod dobrog dijela elite, policije, kriminalaca i populacije u RS. U deluziji o tome šta je slovo a šta duh dejtonskog sporazuma, šta je ustvari BiH a šta entitet, deluziji o povratku „otetih“ nadležnosti od RS, deluziji o samostalnosti RS, o tzv. „bosanskoj unitarizaciji“, o „majorizaciji“ ili „asimilaciji“ bosanskih Srba, o „neposrednoj opasnosti“ od islamskog terorizma i fundamentalizma u BiH i sličnim halucinacijama i fantazmima. Pitanje je da li će se Dodik prepustiti njegovim i našim deluzijama da spase svoju kožu od robije.

Što se tiče Zapada, Dodik će po formiranju vlasti u BiH i RS, prije ili kasnije biti procesuiran, kao i mnogi njegovi igrači. To će se desiti prije, ako Dodik ne uspije formirati vlast u RS, što se vrlo lako može desiti ukoliko mu Radojčić & Co. dojučerašnji saradnici iz, još uvijek žive Stranke demokratskih socijalista, okrenu leđa i podrže neku novu koaliciju. Ako Dodik slomi Radojčića & Co (medijskim linčom, optužnicama, pritiscima na porodicu i biznise, ucjenama i prijetnjama) te uspije formirati vlast, kupiće sebi nešto vremena, ali čeka ga isto. Čujte, pa moguć je scenario u kojem SNSD odlazi u opoziciju, čime se stvara mogućnost da novi ministri nove koalicije spriječe uništavanje dokaza i otvore arhive ministarstava i institucija Vlade RS za svakojake istrage koje bi provodila SIPA. U tom scenariju hapšenje i procesuiranje Milorada Dodika i njegove bulumente je sve izvjesnije i kvalitetnije, a pritisak Zapada te Rusko ucjenjivanje Dodika sa vlastitom kožom takvo da gurnu Dodika u potez očajnika, u kampanju samoopredjeljenja, otcjepljenja, uličnih nereda i nasilja, nakon koje će vođa klisnuti van, te tako ostati i zaštićen, i bogat, i nacionalni heroj, koji je eto poveo bosanske Srbe u zadnju fazu ostvarenja njihovog (ludog) sna o nezavisnosti RS, ali eto bio je spriječen od trulog Zapada, Vatikana, CIA-e i domaćih izdajica, pa je morao pobjeći u majčicu Rusiju. A vama narode kako bude, za krst časni i slobodu zlatnu, da visimo na beogradsko-ruskom klatnu. Ako se ovo i ne desi, a nadam se da neće, eto scenarija za neku holivudsku žnj produkciju ;-)

Možemo se mi zezati i namišljati koliko hoćemo ali ostaje neodgovoreno pitanje da li će, kako i zašto neko operacionalizovati toliko skupljenog potencijala za novi sukob u ovoj dejtonskoj Bosni, a i Hercegovini. 

Srbi - Bosanci, Krajišnici, Hercegovci

Osim Zapadu ovakav status quo u BiH ne odgovara ni većini bosanaca i hercegovaca bilo koje vjere kojima je BiH jedina država koju imaju (a takvih ima i u RS), koji ne mogu dovijeka čekati da dobiju državu, institucije i mir kakve zaslužuju, koji ne mogu više trpjeti etno-fašističku elitu u RS kako negira i vrijeđa i tuđa osjećanja i tuđu inteligenciju, koji žele dokidnje dejtonskog režima i nacionalnih torova, regionalizaciju BiH te stabilniju, funkcionalniju i odgovorniju državu BiH, sadašnju i buduću članicu raznih međunarodnih sporazuma i paktova, među kojima su i neki od kojih bukvalno zavisi opstanak bosanaca i hercegovaca i države BiH. No ostatak BiH još uvijek mora da živi zrcalni odraz RS-a (i moraće još ko zna koliko), jer politička definicija BiH glasi: to je ono što se sastoji od RS-a i političkog ostatka kojeg nismo uspijeli osvojiti, pobiti i rastjerati. 

Istini za volju, ovaj status quo i postojanje RS ne odgovara ni nesretnim Srbima - Krajišnicima, Bosancima i Hercegovcima ma gdje živjeli, samo što im to, ispod nanosa i nanosa beogradskih i RS zločina, laži, zaborava i propagande, nikako da dođe iz dupeta u glavu. Mnogima je jasno da je RS nešto kao loš ukus u svačijim ustima, loš brend od kojeg treba pobjeći glavom bez obzira, tvorevina nastala na monstruoznim zločinima i kriminalu koja će dok postoji generirati kriminal, korupciju i zločin nesagledivih razmjera, kao što uprava i čini. Jer što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi!

No, šta kažu Srbi - Krajišnici, Bosanci i Hercegovci? Umjerena većina podržava politiku Rusije, tačnije Putina i rusko prisustvo u RS prije svega zato što se suprostavlja Amerikancima, značajan dio smatra da je Putin diktator koji gura Rusiju u propast, a manji broj njih ne želi ni čuti za Ruse ili ih oni ne zanimaju ni na koji način. Umjerena većina smatra Ruse manjim ili većim saveznicima, bratskim narodom i prijateljima, te podržava veće povezivanje RS (i Srbije) sa Rusijom, dok manji broj građana izražava rezervu prema Ruskom uticaju i savezima sa Rusima, i posmatra njihovo prisustvo u RS na isti način kao i prisustvo npr. Francuske ili Amerike. Veliki broj građana ističe da Rusija ima isto pravo da utiče na BiH, tj. na Srbe u BiH, kao što to imaju Turksa ili Iran ili Hrvatska ili Vatikan ili Amerika na Bošnjake ili Hrvate. Manji broj građana se pozitivno određuje prema Rusiji zbog ruske kulture, umjetnosti i književnosti ili zbog simpatija prema carskoj Rusiji, dok značajan broj pozitivno mišljenje o Rusiji gradi na osnovu njene vojne moći i međunarodnog uticaja i njenih istorijskih odnosa prema Srbima. Nemali broj građana RS smatra da je istorijsko bratstvo i savezništvo Rusije i Srba lažno i da je Rusija nekoliko puta već izdala Srbe te joj ne treba vjerovati. 

S druge strane velika većina građana je svijesna da je Rusija daleko i da ne može previše pomoći RS u slučaju neke krize ili sukoba. Kao i da je Srbija na koljenima te osim simbolične podrške ne može više ni pomoći ni upravljati sukobom kao nekada. Samo mali broj njih izražava vjeru da će pomoć ruskih doborovljaca i države moći doći do RS i da može biti presudna za opstanak RS i Srba u nekom novom sukobu u BiH. Većina građana izražava sumnju da je RS sposobna da se brani u slučaju sukoba i misle da će velika većina građana RS ostati po strani tj. da neće htjeti ratovati. Velika većina smatra da je glupo ulaziti u neki novi sukob, da se sada ima mnogo toga za izgubiti a da je ishod neizvjestan i vrlo rizičan, uglavnom zato što RS sada nema toliko oružja koliko je imala 1992., niti je Srbija u položaju da može pomoći na bilo koji način. Nešto manje od trećine ljudi misli da je moguće odbraniti nezavisnost RS sa onim što se ima i što se može dobiti od Rusije i Srbije, a samo mali broj njih kaže da se o tome ne smije razmišljati već da je nezavisnost prioritet po svaku cijenu. Vrlo mali broj građana smatra da će se Rusija a još manje Srbija stvarno umiješati na srpskoj strani u neki hipotetički sukob. Sve u svemu narodu se ne gine, ni za čije babe zdravlje! Pitanje je kako se komšije osjećaju?

Da li se osjećaju onako kako se osjećao Murat Šabanović koji je u očajanju pokušao štale čistiti vodom? Muratom koji je u razgovoru sa generalom Kukanjcem, gospodarom rata i mira prije nego je nezamislivi arsenal prepustio monstrumima Mladiću i Karadžiću, dobro predvidio razvoj stvari u Višegradu i cijeloj RS rekavši da je Muslimanima isto jal ih četnici klali, jal ih Drina odnijela

 ! Veću istinu nije mogao izreći u tom trenutku!

Da li Srbi sada mogu izreći bilo kakvu istinu o sebi i svom položaju u BiH? Hoće li dopusiti da ih voda odnese zajedno sa bajom remetiocem i remetilačkom RS ili ...?

Dok god Dodik igra bilo kakvu ulogu na političkoj sceni u RS i BiH, životi i prosperitet ovdašnjih ljudi visi o srpsko-ruskom končiću. Nada da će opozicija iz RS, koju između ostalog čine i likovi poput Stevandića i Karadžićeve ćerke učiniti nešto revolucionarno ili značajno da promjeni status quo u BiH je sve manja. Opozicija u RS ako i preuzme vlast nasljeđuje mnogo toga što će ih kočiti u reformskim procesima: do zla boga korumpiranu upravu, policiju i pravosuđe, milionske interese lokalnih tajkuna, ruske energetske i ekonomske privilegije i koncesiona prava i njihov tihi politički uticaj na fotelju u koju će sjesti, ali i nacionalističke i pro-četničke medije, rasplamsani etno-religijski nacionalizam bosanskih Srba i snažno identifikovanje sa RS post-dejtonskih generacija i armije javnih činovnika. Ako ćemo po tome ništa oni neće moći pomjeriti ni za jotu, a dejton će nam svima biti sudbina do kraja vremena. No ako ćemo prema komšijama i Zapadu koji čekaju transformaciju dejtonske u normalnu državu BiH, suočavanje „svojih komšija“ sa zločinima počinjenim u njihovo ime, katarzično priznanje i pomirenje, onda za naše komšije dejton i RS znače živjeti u sobi do sobe svog nesnošljivog i ludog brata, do ogledala svog ličnog pakla i tako do kraja života. Da li bi Srbi mogli tako živjeti i do kada?

Pitanje je da li Ivanić, Čavić i drugi imaju političke hrabrosti i volje za katarzično suočenje sa srpskom agresijom na BiH, etničkim čišćenjem i genocidima u ime srpstva i RS? Još važnije, imaju li hrabrosti da dekonstruišu RS tu posljednju ostavštinu posljednjeg agresorskog rata i genocida na Balkanu i zamjene je nekim humanijim, pametnijim, časnijim oblicima zaštite kolektivnih interesa u BiH, kao npr. funkcionalnim i ateritorijalnim građansko-nacionalnim vijećima ili zajednicama Srba, Bošnjaka, Hrvata, Roma, Jevreja, Ukrajinaca i drugih ništa manje vrijednih kultura u BiH. Da li ovi likovi imaju volje pognuti glavu i priznati, te bez ikakvih formalnih izvinjenja, izgurati časno i pravedno pomirenje u BiH? Imaju li pameti i hrabrosti biti lojalni svojoj jedinoj državi BiH? Imaju li pameti i sposobnosti početi učiti svoju djecu da oni jesu Srbi, bosanski pravoslavci, ali Krajišnici, Bosanci, Hercegovci, koji se dobro razlikuju od Srbijanaca i koji imaju svoju istoriju i kulturnu memoriju unutar BiH koja vrlo malo veze sa Srbijom, Nemanjićima i Kosovom. Kulturnu memoriju koju dijele sa svojim komšija bosanskim muslimanima i katolicima, Bošnjacima i Hrvatima, kao što su sa njima 400-500 godina dijelili i klasne sudbine, političke ekonomije življenja, trgovinu, folklor, tradicije, vojske i careve, pa i pošasti hristo-slavenskih nacionalnih romantizama i ideologija. 

Pitanja se redaju a Srbi – Krajišnici, Bosanci, Hercegovci ćute!

 

Impulsportal