Sjeta (Schwermut) je nešto odveć bolno (zu Schmerzliches) i seže preduboko, do korijena našega ljudskog opstojanja (Dasein), da bismo je smjeli prepustiti psihijatrima.
Ako se dakle na ovom mjestu pitamo o njezinu smislu, time je već rečeno da nam nije stalo do psihološke ili psihijatrijske, nego do duhovne stvari. Vjerujemo naime da je pri sjeti posrijedi nešto što je povezano s dubinama naše ljudskosti.
*
Želimo oprezno napredovati. Prodrijeti želimo iz vanjskog u unutrašnje — i to bez pretenzije da iscrpimo sav opseg i sadržaj predmeta.
Ime sjete glasi: teško srce (Schwer-Mut). Težina duše (Gemüt). Na čovjeku leži teret koji ga potiskuje prema dolje, da se uruši u sebe, da popusti napetost udova i organa, da ohrome osjetila, nagoni, predstave, misli; volja spava, poriv i veselje prema radu i borbi blijede.
Unutrašnji okov premješta se iz duše na sve ono što inače slobodno izvire, duboko osjeća i djeluje. Svježa napetost odluke, snaga jasnog i oštrog ocrtavanja, hrabar prijem oblikovanja — sve postaje umorno, sve postaje ravnodušno. Čovjek više ne vlada životom. Ne može se više nositi s onim naprijed što ga pritišće. Događaji oko njega se motaju; ne vidi više kroz njih. Ne zna što bi s ovim ili onim doživljajem. Zadaća se pred njim uzdiže kao planina, neosvojiva.
Na temelju takvog doživljaja Nietzsche je duh težine označio kao demona naprosto. Iz toga je nastala čeznutljiva slika čovjeka koji ”zna plesati”. Posljednja vrednota je osjećaj, lakoća, snaga lebdjenja i uspinjanja.
Takav život je duboko ranjiv. Njegova ranjivost ne izvire bitno iz pomanjkanja strukture ili nedostatnosti unutrašnje snage — premda nešto takvo zna pridoći — nego iz senzibilnosti bića koja je ovisna o unutrašnjoj mnogovrsnosti mogućnosti (Anlagen). Čini mi se da jednostavni ljudi ne postaju sjetnima. ”Jednostavnost” tu ne znači neku manjkavost u obrazovanju ili skromnim društvenim okolnostima. Neki čovjek može biti vrhunski obrazovan, zahtjevan, može imati mnogovrsne društvene odnose i bogato stvarati, no ipak je po svojem mišljenju (Sinn) jednostavan. Mnogovrsnost nam ovdje znači unutrašnju protuslovnost životnih stremljenja; napetost među motivima; međusobnu prožetost nagona protuslovlja u ponašanju prema ljudima i stvarima, u zahtjevu prema svijetu i prema vlastitu životu, u mjerilima s kojima se mjeri…
Ta senzibilnost čini čovjeka ranjivim zbog nemilosrdnosti opstojanja. Upravo ono što iz opstojanja nije moguće odstraniti, ranjava; patnja posvuda; patnja nemoćnih i slabih; patnja životinja, nijemih kreatura… U zadnjoj instanci to se ne može promijeniti. To je nenadmašivo. Tako jest i tako ostaje. No upravo je to teško. Ranjavajuća je bijeda opstojanja; da je ono često tako ružno, tako plitko…
Ranjavajuća je praznina u tome. Mogli bismo reći: metafizička praznina. To je točka gdje se sa sjetom povezuje dosada. I to određena vrsta dosade što je doživljuje samo određen tip ljudi. Ta dosada ne znači da netko ne radi ništa ozbiljno, da je nezaposlen. Može prožimati čak veoma zaposlen život. Ta dosada znači da čovjek u stvarima, strasno i posvuda, traži nešto što stvari nemaju. A to traži s bolnom osjetljivošću i nemogućnošću za ono što bismo u najboljem značenju mogli imenovati građanstvo (das Bürgerliche): s nemogućnošću za kompromis s mogućim i smislom za ugodu. To traži i pokušava stvari uzeti takvima kakve bi trebale biti: u njima nastoji naći onu težinu, ozbiljnost, žar i moć ispunjenja, prema kojem ga vuče — no to ne ide. Stvari su konačne. No sva konačnost je manjak (Defekt) i takav je manjak razočaranje za srce koje žudi onom bezuvjetnom (Unbedingtheit). Razočaranje se širi i postaje osjećajem velike praznine… Ne postoji ništa što bi bilo vrijedno bivstvovanja. I ništa nije vrijedno da bismo se time bavili.
Etička manjkavost drugih ranjava. Prije svega pomanjkanje dostojanstva: plemenita mišljenja. I posebno duboko ranjava niskost, vulgarnost (das Ordinäre).
Više smo puta zapisali riječ ranjivost. I doista je naglasak na njoj. Ranjivost označuje posebnu boju sjetne patnje. Tu nije posrijedi neugoda, potištenost ili bol. Sve to može biti tegobno, silovito, i pobuđuje strastan otpor. No u tome još uvijek može biti nešto svijetlo, nešto što pobuđuje moć (samo)potvrđivanja da se odlučno protustavi. U sjeti je pak skriveno nešto drugo, autentično, nešto što uzrok boli pritišće sve do živca. Patnja u sjeti ima poseban unutrašnji karakter: posebnu dubinu; nešto nezaštićeno, ogoljeno. Tu manjka određena moć otpora; zbog toga se uzrok boli povezuje s nečim u samoj unutrašnjosti. Ta blizina patnje — i pritom bjelodano nerazmjer između normalnog učinka boli u povodu i dubini njegova učinka u sjetniku, raskriva da je tu posrijedi nešto konstitutivno. Ono što je svojstveno sjeti nije skriveno u izvanjskim povodima i poticajima, nego u samoj unutrašnjosti; nekakvo izborno srodno nahodi se u svemu što može oštetiti.
To može ići toliko daleko da sjetnik doživljava kao nešto bolno svaku stvar i svaki događaj, svejedno koji. Da samo opstojanje (Existenz) i opstojanje kao takvo za njega biva bolnim. Vlastito opstojanje — čak i to da uopće nešto postoji.
Takav se čovjek ništa ne usudi. Uvjeren je da je manji nego drugi; da nije ništa; da ne zna ništa. I to ne jednostavno zato jer bi bio nedovoljno nadaren ili bi doživio neuspjeh. Naprotiv, postoji apriorno uvjerenje koje ne može biti konačno odbačeno ni dobrim uspjesima, uvjerenje koje se sa svakim zatajenjem osjeća još više potvrđenim nego što je samo to zatajenje doista značajno. I još više nego to. Takvo pomanjkanje samo-povjerenja neposredno proizvodi neuspjehe. Sjetnika čini unutrašnje neizvjesnim: prekriži i spriječi htijenje i djelovanje; čini ga prijemčivim za izvanjske okvire.
Posebno je karakteristično to pomanjkanje samo-povjerenja prema ljudima. U razgovoru, u društvenom općenju, u javnom nastupu. Možda je povezano s tim da je tu riječ o posebno osjetljivim potrebama da se čovjek istakne.
Zbog svega toga nije isključeno da je takav čovjek sujetan ili ohol; da žudi za isticanjem, ugledom. Njegovo mišljenje i fantaziranje možda je ispunjeno sanjarenjima u kojima sebe vidi kao nekoga komu iskazuju čast, kao nekoga tko je dionik podviga što izazivaju pozornost… Upravo kao prije prikazana ranjivost, sjeta ne ukida činjenicu da je onaj tko je nosi u sebi duboko osjetljiv za značenjsko obilje, bogatstvo vrednota i ljepotu svijeta.
To da sjetnik stoji pod tim pritiskom; da ga opstojanje tako olako ranjava; da je njegova moć samo-vrednovanja i samo-potvrđivanja tako malena — sve to postaje nekako aktivno i neprijateljski se okreće protiv sebe. Nova je psihologija oblikovala stajalište da ono što imenujemo životom nije ništa jednoznačno, nego njime vladaju dva protuslovno postavljena temeljna nagona: nagon bivstvovanja, potvrđivanja, razvijanja, uspinjanja — i drugi, nagon ukidanja, propasti. I tako doista jest. Izgleda da samo tako možemo razumjeti tajanstven način na koji se vlada živo biće. Ako mu se suprotstavi nešto što ga ugrožava, brani se. No ne samo da se brani; iz njega sama nešto odgovara na opasnost. Ono ugrožavajuće ne pobuđuje samo užas, nego i privlači. Pred opasnošću, pred smrću se ono što je u nama živo (unser Lebendiges) postavlja u obranu. Ujedno osjeća čudnu privlačnost, budući da ga u njemu samome nešto vuče onamo.
Otuda se otvara pogled u posljednje metafizičke sklopove; tu je odskočna točka za nešto duhovno; za ”veliki prezir” prema samome sebi; za volju, propasti, kako bi nastalo ono Više.
Sve je to živa napetost — a živu napetost i treba tvoriti. U sjeti pak to prijeti skliznuti u ono uništavajuće. Nagon za propašću prijeti ovladavanjem. Bol i smrt postaju opasno privlačni. U dubini nas zavođenje vuče tomu da dopustimo potonuće.
Da, to htijenje postaje djelatno i okreće se neposredno protiv vlastitog života. U sjetnu duševnu sliku spada nagon za mučenjem samoga sebe.
Već u tome izbornom srodstvu s moćima ranjavanja, koji se nalaze u okolici, razabiremo nesvjesno htijenje.
To se htijenje ostvaruje sugestivno: čovjek se sebi čini bolesnim i bolest stvara.
Ostvaruje se i u duševnoj stisci što je izazivamo sami. Toj nijemoj volji sve postaje sredstvom; sve, čak ono najviše što bi po svojoj naravi moralo samo izdizati i ispunjavati. Tu se dotičemo nečega najkonfuznijeg u našem ljudskom opstojanju. I vrednote mogu postati sredstvom patnje. ”Vrednota” znači da je nešto vrijedno bivstvovanja; opravdano je postojati; dragocjeno, plemenito, visoko je. ”Vrednota” je dakle izražaj za to da je nešto pozitivno i kadro ispuniti; da uzdiže, unosi smisao. U mjeri u kojoj brzo u sebi ugledamo vrednotu, primjerice ”dobro”, ”pravedno”, ”lijepo”, pokazuje se ono jednoznačno dobro, blagotvorno. U trenutku kad vrednota stupi u zbiljski (wirklichen) život, kad je iskuša i ostvari istinski čovjek, njegovo djelovanje (Wirkung) može postati višeznačno: ono uzdiže i ispunjava, ujedno ugrožavajući i potresajući. Ako apstrahiramo Boga, koji je Dobro, Vrijednosnost sama i neposredno, postoji zacijelo usmjereni smisao djelovanja samo u području puke ideje, puke misli — i u području puke prirode s njezinim zakonomjernim događanjem. No ako kakva vrednota stupi u ljudski život, ako je nosi mnogostrukost njegovih unutrašnjih snaga, ako je ovisna o njegovu slobodnom htijenju, može ostvarivanje po sebi jednoznačnog značiti nešto mnogoznačno. Što je vrednota viša, tim su mnogovrsnije mogućnosti njezina ostvarivanja. Što je vrednota viša, tim je veća njezina mogućnost da djeluje uništavajuće. Pogrešno je iz ugrožavajućih učinaka vrijednosna zahtjeva zaključiti o njegovoj unutrašnjoj lažnosti. Upravo su najviše vrednote one koje najviše ugrožavaju. Ono Više (das Höhere) nikada se ne zadobiva jednostavnim razvićem života. Svagda se za nj plaća potresom i ugroženošću.
Upravo u području sjete dolazi do najvećih besmislenosti djelovanja. Narav sjetnika posebno je osjetljiva za vrednote. No samo-uništavajuća tendencija u njoj treba pravrednotu kao najopasnije oružje protiv same sebe. Podsjetit ću, recimo, na nezadovoljstvo mnogih umjetnika vlastitim stvaranjem: nezadovoljstvo koje nema opravdanja u stvarima samim. Vrednota savršenosti, dakle nešto veoma visoko, tu postaje uništavajućom silom. Ili na unutrašnju nesposobnost zahtjeva za pravednošću kod nekih socijalno osjetljivijih ljudi: društvena vrednota je unaprijed oblikovana tako da nema nikakva izgleda za ostvarenje i zato vodi potištenosti. Podsjetit ću i na strahovito pustošenje koje može proizaći iz obiju vrednota koje određuju unutrašnju sudbinu osobe: iz ćudoredne i religiozne vrednote. Teško ćemo naći sliku dubljeg rušenja od slike sjetne savjesti za koju dužnost postaje jaram; volja za čistoćom i savršenstvom pridobiva nemoguću sliku, nepovezanu sa zbiljskim snagama i odnosima. Takva savjest vidi krivnju tamo gdje je — kao što je svakom drugom očito — nema; vidi odgovornost tamo gdje za nju nedostaju sve pretpostavke. Primjenjuje ćudoredna mjerila tamo gdje je posrijedi samo prirodno zbivanje. Možda je još dublja ona prijetnja koja može proizlaziti iz religiozne vrednote: predanost svetome; žudnja za tim da se ono božansko prihvati u vlastiti život; stremljenje da se ostvari Božje kraljevstvo… Sve sama nagnuća o kojima bismo mogli pretpostavljati da moraju samo iskupljivati, širiti, uzvisivati — sve to može kod sjetnika dovesti do svakovrsne tjeskobe i očaja, sve do zadnjeg oblika fanatizma ili bludnji o vlastitoj izgubljenosti ili otpora protiv svetog (das Heilige). Kao da se skrivena uništavajuća volja te najviše od svih vrijednosti okrenula protiv vlastita života, isključila njihova pozitivna značenja i dopustila samo učinak onoga što potresa i ugrožava.
Tu je prije svega skriveno ono što je u sjeti zagonetno: kako se život okreće protiv sebe samoga; kako nagone samo-očuvanja, samo-poštovanja, samo-podupiranja tako na poseban način prožima samo-ukinuće, da oni postaju neizvjesni i iskorijenjeni? Mogli bismo reći da je u bitnoj slici sjete propast uspostavljena kao pozitivna vrednota; kao nešto za čim žudi sjetnik i što sjetnik zapravo hoće. U tome se ostvaruje tendencija da se vlastitu životu oduzme mogućnost opstojanja; da se pokolebaju oslonci koji ga nose; da se dovedu u pitanje vrednote koje opravdavaju vlastiti život — i tako se okončava u duhovnom stanju koje ne vidi više nikakva opravdanja za vlastito opstojanje, nego se doživljava u praznom i besmislenom, u očaju.
Psihoanaliza je pokušala taj cjelokupan odnos reducirati na seksualne korijene. Ne upuštajući se u njezina besmislena pretjerivanja i uopćavanja, koja stvaraju sliku zbilje koja nije samo nevesela, nego i plitka, možemo ustanoviti da u mnogočemu ima pravo. Na to ukazuje duboka nagonska struktura, takoreći organski karakter pojave. No psihoanalitičkim tumačenjem shvaćene su samo određene razine problema. Autentični (eigentliche) korijeni počivaju u duhovnom. O tome ćemo još govoriti. Pokadšto, u određenim trenucima, taj stav protiv sebe samoga preuzima oblik pred kojim je teško posve odstraniti misao na ono demonsko: tada kad sjetnik u pravom značenju riječi i sa svom silovitošću afekta mrzi samoga sebe… Itekako možemo opažati i razumjeti psihološke mehanizme — postoje trenuci kad nam se neposredno, samo od sebe, postavlja pitanje: Što je to u životu da se on tako okrene protiv sebe?
*
Govorili smo o teškom, o negativnom, o boli i o uništenju u sjeti. No već se tu posvuda objelodanjivalo nešto veliko. Posvuda smo osjetili da se iz te nevolje uzdiže nešto dragocjeno, nešto visoko.
Ona težina o kojoj smo govorili — bila je ono prvo iz čega smo proizlazili kako bi dublje proniknuli u središte fenomena — daje svemu djelovanju autentičnu težinu, poseban uton (Tiefgang). Kod čovjeka se dobro osjeća dotiču li se korijeni njegove biti sjete. Jasna jednostavnost opstojanja usrećuje. A tko zna za ono drugo područje, može konačno živjeti samo s ljudima i mislima koji imaju osjećaj za onu Dubinu tamo. Velika, posvema zbiljska veličina nije moguća bez toga pritiska koji svim stvarima tek daje njihovu težinu i povećava snagu za pravu napetost; nije moguća bez te nekako (gleichsam) konstitucionalne žalosti, onoga što Dante imenuje lagrande tristezza, veličajna tuga, bez nje, koja ne izvire iz nekog posebnog razloga, nego iz samog opstojanja.
S druge je pak strane ta težina, ta mračna žalost beskonačno dragocjeni plod: pritisak se razrješuje, unutarnja sputanost se otvara, i potom se uzdiže ona lakoća opstojanja, lebdeća uzdignutost cjelokupnog čovjeka; providnost stvari i opstojanja; jasnoća pogleda i nepogrešivost izraza, kako je to opisao i Kierkegaard.
Govorili smo o težnji skrovitosti i tišini. Ta težnja ne znači samo strah pred susretom sa zbiljom koja ranjava. U zadnjoj instanci znači unutarnju gravitaciju duše prema velikoj Sredini: prodiranje u unutrašnjost i dubinu, u ono područje kamo život ulazi u skrovita mjesta iz slučajne prepletenosti, gdje postoji u mnogo-obuhvatnoj jednostavnosti Temelja, oslobođen mnogovrsnosti pojedinačnog izvanjštenja. To je tužba za domom koja hoće iz rastresenosti u sabranost obuhvatnosti (Inbegriff). Iz odricanja od vanjskog opstojanja u strahopoštovanje i sigurnost svetišta. Iz površnosti u tajnu pra-temelja: noćna žudnja velikih sjetnika za Majkama.
Sjeta je povezanost s tamnim temeljima bivstvovanja — i ”tama” tu ne znači ništa omalovažavajuće. Nije oprečnost dobrom i lijepom svjetlu. Tama tu ne znači ”mrak”, nego znači živu opreku svjetla. Mrak je loš; nešto negativno. A tama pripada svjetlu, tek oboje zajedno oblikuju tajnu Autentičnog (des Eigentlichen). Sjetnik žudi za tom tamom, znajući da iz nje izviru svijetli nazočni likovi.
I u karakterističnoj suprotnosti tomu: srodnost s beskonačnim prostorom, s praznim širenjima; more; livada, gole gorske stijene; jesen, radi koje otpada lišće; mit sa svojim vremenskim širenjima koji se rastežu u beskonačnost. Beskonačni vanjski prostor i skrivena unutrašnjost — oboje međusobno komunicira. Oboje je prispodoba (Gleichnis) i mjesto za duboko događanje.
Upravo ta sjeta što prevrednuje stvari, što ispražnjava likove i važnosti (Geltungen); sjeta koja čini sve nebitnim i tako vuče u prazninu i dosadu; sjeta koja lomi vrijednosne oslonce vlastitog opstojanja — upravo iz te sjete izbija i ono dionizijsko. Sjetnik ima nadasve dubok odnos prema punoći opstojanja. Obojenost svijeta mu svijetli jasnije; unutarnije mu zvuči slatkoća unutrašnjeg zvuka… Iz sjetnog izbija preobilje životne poplave i želi iskusiti neukrotivost sveg opstojanja.
No svagda je — uvjeren sam u to — to povezano s dobrotom. Povezano sa željom da život teče dobro, u prijateljstvu i dobročinstvu prema drugima.
Ne vjerujem da istinski sjetnik može po svojoj naravi biti tvrda srca. Odveć je za nešto tako srodan patnji. Zacijelo, sjetnici su postali okorjeli, grubi. No to su postali iz unutrašnje nevolje: iz tjeskobe, iz očaja. Nisu izišli na kraj sa samima sobom. Ništa nije tako užasno kao očaj koji sebi više ne zna pomoći. No dakako, kad sjetnik izgubi dobrotu — upravo zato jer je tako duboko povezan sa životom — u njega ulazi nešto osobito zlo. Nešto što je zlo iz blizine, iz dodira sa živčevljem života. Tada može zadavati jada upravo kao što je njemu život zadavao bol. I tu stranu sjete označio je Kierkegaard u liku Nerona iz djela Ili-ili.
To nas vodi do vrijednosna središta sjete. U svojoj posljednjoj biti (Wesen) sjeta je žudnja za ljubavlju. Za ljubavlju u svim njezinim obličjima i stupnjevima: od najelementarnije čulnosti do najviše duhovne ljubavi. Srčana snaga sjete jest eros: žudnja za ljubavlju i ljepotom. Ta duboka žudnja i to da ona ne izvire iz djelomična područja bića (Wesen), nego iz njegova središta: da se ne ograničuje na posebne odnose i vremena, nego prožima cjelinu: da je cijelo sjetno biće prožeto erosom i da eros ima poseban karakter: žudi za ljubavlju i ljepotom ujedno: za ljepotom koja je i sama nešto duboko ugroženo, i koja tamo, gdje nastaje, ukazuje na krizu životne sposobnosti — sve je to temelj ranjivosti o kojoj smo govorili. Jer ljubeća narav (die liebenden Natur) je otvorena. Spremna za prijelaz i prihvat: za davanje i prihvaćanje. Povjerljiva je. Ne brani se.
Iskušava bol prolaznosti: da je ljubljeno oduzeto; da je živa ljepota svagda samo u prolaznosti; da je susjed lijepoga smrt.
No kao krajnja obrana protiv toga postoji žudnja za vječnim, beskonačnim, apsolutnim. Sjeta žudi za Savršenim naprosto, onim nedostupno skrovitim, onim posve duboko unutrašnjim, žudi za onim nedodirljivo odličnim, plemenitim i dragocjenim.
To je žudnja za onim što je Platon imenovao autentični cilj erosa, žudnja za najvišim Dobrom, koje je ujedno autentično Zbiljsko (eigentlich Wirkliche) i najviša Ljepota, nepropadljiva i bezgranična. Žudnja, pojmiti (inne zu werden) tu jedinu ispunjujuću Zbilju, prihvatiti je u sebe, biti s njom sjedinjen. Nečemu posebnom možemo ući u trag kroz svu povijest ljudskog traženja i mišljenja: silovito nezadovoljstvo s konačnim. Volja za nekim posebnim načinom, za posebnom intenzivnošću u tome kako čovjek nastoji postati dionikom tog Apsolutnog. Nije mu dostatno da ga spoznaje, da ga s etičkim htijenjem prihvaća u djelatnost. Žudi za sjedinjenjem: za dodirom bića s bićem (Wesen zu Wesen); za utonućem (Eintauchen) i pijenjem i zasićenjem. Žudnja za bivstvujućim jedinstvom.
Amo pritišću oba temelja životna nagona koja kod sjetnika imaju posebnu boju i tako stoje u bolnoj međusobnoj oprečnosti: nagon za ispunjenjem i nagon za propašću. Propašću oskudnog, samo ljudsko-zemaljskog oblika opstojanja, kako bi ono Jedno postalo sve u svemu, kako bi se u tome dogodilo najviše ispunjenje života. Riječi poput Pavlovih: ”Živim, ali ne ja, nego Krist živi u meni”, izražavaju, na višoj, kršćanskoj razini, unutrašnju žudnju tog duhovnog tipa (Geistesart), koji cijenu za to plaća u sjeti.
Žudnja za apsolutnim, no tako da je ono Dobro, Plemenito, odnosno poseban, bitno (wesenhaften) primjeren Predmet ljubavi. Sjetnik žudi za tim da susretne Apsolutno, ali kao Ljubav i Ljepotu.
*
Pa ipak (i tu se krug zatvara): ta žudnja za apsolutnim kod sjetnika je povezana s dubokom sviješću da je zaludna.
Čovjek sa sjetnom dispozicijom ima osjećaj za vrednote, žudi za njima. Žudi za obuhvaćanjem dragocjenog, za najvišim Dobrom. No čini se kao da se ta žudnja za vrednotama okrenula protiv sebe. Jer pokraj njega teče osjećaj neispunjivosti. To se može vezivati (heften) uz određene doživljaje: da si tu zakazao i nisi ispunio dužnosti; da si izgubio vrijeme, proigrao nešto što nije moguće dobiti natrag… No ipak sve su to samo prošivci (Einheftungsstellen) za nešto dublje: za osjećaj nemogućnosti koji nije nekako unaprijed pridodan toj žudnji. Nemogućnost je skrivena već u načinu kako se Apsolutno hoće. U nestrpljivosti, koja hoće imati prebrzo; u neposrednosti, koja ne vidi među-instancije i onamo ide fantastičnim putem… U svakom slučaju: Žudnja za punoćom vrednote i života, žudnja za beskonačnom ljepotom, u dubini povezana s osjećajem prolaznosti, neispunjenja, gubitka, s neutaživom tugom, žalošću i nemirom koji pridolazi — to je sjeta.
Ona je kao zrak koji sve okružuje, kao fluid koji sve prožima, kao ujedno duboka gorčina i slatkoća koja je pridodana svemu.
*
To nas vodi pitanju što je smisao te pojave i kakav nam zadatak postavlja. Uvjeren sam da ima s onu stranu svakog medicinskog i pedagoškog nazora sljedeći smisao: znamenje je da postoji (es … gibt) Apsolutno. Beskonačnost se potvrđuje u srcu. Sjeta je izraz za to da smo ograničena bića, tijesno naslonjena na — ostavimo sada odveć opreznu i apstraktnu riječ koji smo koristili do sada, ”Apsolutno”, i na njezino mjesto postavimo ono što doista spada ovdje — da smo tijesno naslonjeni na Boga. Da nas Bog zove: zove nas da ga prihvatimo u svoje opstojanje.
Sjeta je nevolja pri porodu Vječnog u čovjeku. Možda je bolje reći: u nekim ljudima koji su određeni za to da to susjedstvo (Nachbarschaft), nevolju tog poroda doživljuju dublje. Postoje ljudi koji iskušavaju prije svega ono prirodno-ljudsko; stalež u ocrtanom liku s jasno određenim radom; život s veseljem i patnjom koji su mu prirođeni. Jasno stoje u svom zemaljskom položaju. I ako ne zapadnu u opasnost te jasnoće, ugode i filistarstva, nego prodru do spoznaje da njihova konačna razina pripada beskonačnim odlukama, tada je takvo opstojanje lijepo i plemenito.
Postoje i ljudi koji su nekako bez ostatka ”s onu stranu”, koji ovdje žive nezemaljski, tuđe, čekajući na Autentično (das Eigentliche). I njihov je život jasan. Njih ugrožava opasnost da postanu fantazijski, bez svojega mjesta (ortlos), neozbiljni. No ako tu opasnost podnose, ako se nauče vjernosti ostajanja na mjestu koje im je bilo otkazano; ako se nauče budnosti čekanja, ne zaboravljajući pritom na svoju dnevnu dužnost, kolikogod im se ona čini neznačajna, tada i njihovo opstojanje postaje jasno i lijepo.
No postoje i takvi ljudi koji duboko iskušavaju tajnu razgraničenja: ljudi granice. Sa svom svojom naravi ne stupaju jednoznačno s ovu ili s onu stranu. Žive u graničnom području. Iskušavaju kako jednu sferu ugrožava druga i nose u sebi polove ljudskoga u njegovoj cjelovitosti — a time i mogućnost unutrašnjeg rascjepa.
Liječnici i psiholozi znaju reći mnogo toga točnoga o uzrocima sjete i o njezinoj unutrašnjoj strukturi. Dakako, često nastaje iz toga nešto banalno, nespojivo s dubinom i silovitošću doživljaja koji se skriva u tom iskustvu. Što znaju reći liječnici i psiholozi jest nauk o određenim unutrašnjim strukturnim temeljima i ništa više. Autentični smisao raskriva se pak samo iz duhovnog. Čini mi se da naposljetku leži u ovomu: sjeta je uznemirenost čovjeka zbog susjedstva Vječnoga (Nachbarschaft des Ewigen). Usrećenje i ugroženost istodobno.
No moramo razlučivati. Opet nas na to upozorava sam Kierkegaard, postoji dobra i loša sjeta.
Dobra sjeta prethodi rođenju Vječnoga. Posrijedi je unutarnja pritiješnjenost koja izvire iz blizine Vječnoga; iz njegova pritiska da bude ostvareno. Svagda, i ako je ne zamjećujemo svjesno, djelatna je u zahtjevu da u svoj život trebamo primiti beskonačne sadržaje, izraziti ih u mišljenju i djelovanju. Posebno nužno tada kad je za to vrijeme; kad nastupi trenutak; kad mora doći do odluke, kad rad mora biti ostvaren; kad se u čovjekovu životu mora ostvariti proboj prema unutrašnjem duhovnom liku. Takvo stvaranje i postajanje proizlaze iz unutrašnje nevolje, koja je ujedno nevolja zastajuće punoće; znače strah života pred zahtjevom koji izvire iz porađanja onoga što se hoće u njemu oblikovati. Život osjeća da mora u to uložiti sebe, da mora napustiti nešto do tada izvjesno; nešto mora propasti da bi moglo nastati novo.
To stvaranje i postajanje su usponi, točke zenita na kojima život iz sebe istiskuje svoju krajnju mogućnost. Možemo je dosegnuti očito samo u slučaju da prije idemo kroz točku najveće dubine (Tiefenpunkt). Stvaralački, život stvarajući čovjek drukčiji od osvajajućeg, posjedujućeg, ovladavajućeg i oblikujućeg. Prvi stvara i u tome doseže visinu koju drugi ne poznaje. No u sebi ima nešto upitno. Zna da je sredstvo moći. Nosi osjećaj nevrijednosti, svejedno kakve: da, osjećaj da je vrijedan prezira. Svaki stvaralac ima u sebi nešto čega se stidi, i što osjeti odmah kad je suočen s nekreativnim i upravo u tome tako izvjesnim, jednoznačnim čovjekom. U sjeti doživljavamo ono što je najgorče u toj upitnosti što spada u stvaralaštvo.
Tu dobru sjetu treba nositi, podnijeti. Iz nje se uzdiže rad i nastajanje i potom je sve promijenjeno. Ukoliko je pak ne podnesemo, ukoliko ne nalazimo snage da je obuhvatimo u radu i saberemo u nastajanju; ako nemamo velikodušnost žrtve, hrabrosti napuštanja, moći proboja; tada ostaje unutra ono što je htjelo vani ili se pak ostvaruje samo oslabljeno — i tako se potom budi drugi oblik sjete, zli.
Taj oblik jest u svijesti da Vječno nije prihvatilo oblike koje je moralo prihvatiti; u svijesti da si zakazao, proigrao priliku. U toj sjeti osjetiš opasnost da si izgubljen jer nisi učinio ono što ti je bilo naloženo, ono što znači vječno odrješenje ili propast, a ipak mora biti ispunjeno u vremenu koje ističe i koje ne možemo prizvati natrag. Ta sjeta ima drugi karakter. Zla je. Može se uzdići do očaja, beznadnosti, u kojoj čovjek diže ruke od sebe i konačno zaključuje da je priliku proigrao.
No i zbog te sjete dana nam je zadaća. Ono što se dogodilo, ne može se opozvati. Ne možemo neposredno iznova pridobiti ono što je izgubljeno. No postoji nešto više: poziv na religioznost, etički se to kaže: ono što se dogodilo, dogodilo se, i za to si odgovoran. Nastoj sljedeći put postupiti pravilno… No to je rečeno apstraktno. Što ako ne postoji apstraktno djelatni subjekt, nego samo živi? Sa živom skladnošću svojega opstojanja u kojem jedan dan pretpostavlja drugi i jedno se djelovanje oslanja na drugo? Tada s onim ”drugi put postupi pravilno” ne možemo sebi pomoći. Ne možemo naprosto pustiti da se ono što se dogodilo — dogodilo, i započeti sljedeće. Čovjek svagda djeluje kao cjelovito biće, jer čovjek to jest. Zato ono prošlo mora na bilo koji način biti ovladano, kako bi cjelovit život bio raspoloživ za novo. A to se ne može dogoditi pukim etičkim činom, nego upravo religioznim. A to je kajanje. Kajanje je obnavljanje (Neuwerden) pred Bogom. Istinsko kajanje postoji samo pred Apsolutnim. No ne pred apstraktno-Apsolutnim, pukim imperativom ili ćudorednim zakonom, nego pred Živim, pred Bogom. Kajanje znači da se postavljam na božju stranu, protiv samoga sebe, da se ne potvrđujem u svojoj pravičnosti, nego da se izručujem u priznanju da sam kriv: pred Bogom i s Njim. U tome je životnost (das Lebendige). U tome ”pred Bogom i s Njim” se budi novo koje nije moguće analizirati. Ponovno rođenje, postajanje. U tome ono što smo sagriješili nije učinjeno za ne-dogođeno, nego je prevladano. Propušteno (Versäumte) se ne ponavlja mehanički, nego se na višoj razini iznova pridobiva.
Sve što smo rekli odnosi se samo na kritičke točke sjetnog života, na odlučna mjesta. No značajnije je (jer je temeljitije) pridobiti razinu na kojoj mogu biti riješeni problemi tog sveukupnog opstojanja: razina odnosa prema zbilji.
U čemu je greška sjetnog odnosa prema zbilji, postaje jasno na dva mjesta: u dvostrukom iskušenju koje se slučuje na čovjeka uopće, a posebice na sjetnika: iskušenje propasti (unterzugehen) u neposrednosti prirode i osjeta (Sinne) — i propasti u neposrednosti religioznog.
Prvo iskušenje upućuje na pogrešan odnos prema stvari i prema samome sebi. Sve poimamo neposredno i svoju vlastitost (Selbst) kao dio prirode u kojoj se želimo neposredno iživjeti (ausleben). Kao velika povezanost; kao jedna sama struja; veliko putovanje iz lika u lik; i nigdje jasnih granica. Sve je jedno, jedno bivstvovanje, jedan život, jedno rađanje i umiranje, jedan osjećaj i patnja… Sva mnogostrukost je samo izražaj jednoga. Jedno koje se ostvaruje u tisućostrukim likovima. I veliko iskušenje, baciti se, potopiti se u njega, ovisno pak o raspoloženju, bilo u bezgraničnom uživanju, doživljavanju, iživljavanju… ili u umornom samodarivanju… ili pak u rezignaciji nad vlastitom malenošću pred velikim slama… Iskušenje, iživjeti se u neposrednom stvaranju, u genijalnosti tekućeg proizvođenja, u kojem se čovjek osjeća kao organ prirode ili mjesto erupcije neznanih moći, ili sredstvo duha koji struji niotkuda (ortlos strömenden)… Ili pak — naizgled se uzdižući ponad tih prirodnih sklopova, no samo prema vani projicirajući njihov konstruktivni protupol — u tiranstvu duha, nemirnog traženja, sve uništavajućeg pitanja i sve potkopavajuće sumnje…
Drugo iskušenje je usmjereno (geht auf) na pogrešan odnos prema Apsolutnom. I ono je uzeto neposredno: kao Bezgraničnost koju treba bez daljnjega dosegnuti, kao Punoća koju treba neposredno usrkati; kao Tajna u koju se pronicava neprestance mišljenjem, motrenjem, čuvstvovanjem, žudnjom; kao Udaljenost prema kojoj krmarimo neposredno… ili kako bilo se već izrazimo: Apsolutno moramo uzeti kao nešto s čime čovjek ima neposredan odnos. Bez daljnjega ga treba shvatiti (fassen): bilo pobožno ili nepobožno, u otporu ili samo izručenju.
U oba se slučaja odbacuje odlučno: granica, što je autentično ljudsko (das eigentlich Menschliche). Da nismo svijet, nego više no svijet. Da nismo komad prirode, nego s onim što nam je svojstveno, više od nje. Ne val u struji, atom u vrtlogu, organ u velikoj međusobnoj ovisnosti, nego duh; osoba, sebe-ovladavajuća, za sebe odgovorna osoba; Božja slika što stoji pred njegovim pozivom; i po njemu slobodna u tom svijetu. S druge pak strane nismo Bog. Nismo dio Boga; nismo konkretizacija njegove bezgranične smislene Punoće (Sinnfülle); nismo organ njegova strujnog duha, kakogod ocrtavali bitnu apsolutnu razliku između Boga i čovjeka, nego ”apsolutno manje” nego On: njegova kreatura.
Čovjek je božja kreatura. Tako je nemoguće da se bez daljnjega izlije u njega i pokušaj toga je nedovoljan. Svaki put do Boga ide preko svijesti o beskonačnoj distanci, preko strahopoštovanja, preko ”straha i trepeta” stvorenog bića.
No ipak čovjek je Božja slika: duh i osoba. Zbog toga nije moguće da bi bio dio prirode i nije dopušteno pokušati to postati. Ono najunutarnjije u čovjeku je izvan svijeta; stoji pred Bogom; sposobno i namijenjeno (bestimmt) tomu da čuje Njegov poziv i odgovori mu.
Iz toga pak proizlazi: Čovjekov smisao je u tome da je živa granica i da na sebe preuzme taj život granice i podnese ga. Time stoji u zbiljnosti; slobodan je od uroka lažnog, neposrednog jedinstva s Bogom kao i neposredne identičnosti s prirodom. Ponor; prijelom na obje strane. Njegov put u prirodu je prekinut time što je odgovoran Bogu. Time je njegov cjelokupan odnos prema prirodi postavljen pod pogled duha, ima dužnost dostojanstva; sadržaj odgovornosti. Njegov put do Boga je prekinut time da je kreatura, da mora dakle do Boga doći bitno u istom činu koji je ujedno odvajanje i povezivanje: u molitvi i poslušnosti. Svaka izjava o Bogu, koja ne može postati sadržajem čina molitve pogrešna je; lažno je i svako vladanje prema Bogu koje ne može preći u oblik poslušnosti.
Toj, takvoj misaonosti odlikuje se držanje (Haltung) koje je svojstveno čovjeku. Držanje granice koje je upravo time držanje zbiljnosti.
Istinitost, hrabrost i strpljivost. Prije svega strpljivost.
Pravo rješenje dakako dolazi tek iz vjere; iz Božje ljubavi.
Tek tajna Getsemanskog vrta — i za njim mračna tajna grijeha sa svim što je donio — daje pravi odgovor: da je bio Gospodin ”žalostan do smrti” i da je sav težak teret podnio Očevom voljom. Tek na Kristovu križu je skriveno rješenje za nevolju sjete. O tome ovdje ne mogu više govoriti — kao što sam i sada, na kraju, postao svjestan kako nesavršeno i fragmentarno je sve to što sam rekao. No neka ostane tako, jer još ne znam reći bolje i uvjeren sam da je dobro ako se o tim stvarima govori — na bilo kakav način.
I o tome nisam uspio progovoriti: kako su duboko postavljena pitanja o sjeti i kako su duboko dani kršćanski odgovori na njih u pismima svetoga Pavla. U kratkim rečenicama; u usklicima; u podtonu cjelokupne rasprave; u boji i zvuku. Prava teologija sjete tamo je dakako razumljiva samo za onoga ”tko je iskusio”.
Tu se nahodi i odgovor na ono u sjeti za što na zemlji odgovora uopće nema.
(1928)
Preveo s njemačkog Mario Kopić
