Bosna i Hercegovina je temeljno podijeljeno društvo. Podjele su počinjene, ne hladno matematički, logično ili trezveno, nego strastveno, sa bolesnom mržnjom, bez mogućnosti skorog spajanja
Piše: Selvedin Avdić
Dijelimo se već na samoj granici naše živopisne zemlje i to na dijasporce i domoroce. Naši bivši zemljaci nas sa svojih novih adresa izvještavaju kako im je tamo senzacionalno fenomenalno i da dobiju gadan osip na samu pomisao života u BiH. Mi ih odavde uvrijeđeno ubjeđujemo kako im je život tek prazan balon ispunjen ovozemaljskim materijalnim tričarijama i da pravo duhovno ispunjenje mogu osjetiti tek u “ćilimom zastrtoj” matici.
I mrzimo se, naravno...
Čim prekoračimo granicu čeka nas podjela na entitete, čiji premijeri nas statistički ubjeđuju da živimo bolje od “onih drugih”. Vjerujemo im, jer samo tako je pravedno, jer svi smo mi istovremeno i žrtve & pobjednici i moralni heroji & istorijski pravednici.
I mrzimo se, o yeah...
Nakon toga, kao što smo svi naučili u Daytonu, znamo da slijedi podjela na kantone. I ona je besmislena, naravno, i od nje neke koristi imaju samo uposlenici u kantonalnim administracijama. Ali, to nije razlog da se ne mrzimo.
Podjela na glavne gradove i provinciju je česta i u drugim zemljama Trećeg svijeta pa nema razloga da se i kod nas ne održi ta lijepa tradicija. Glad sirotinje po rubovima glavnih gradova smiruju bajkama da su oni deset puta dragocjeniji od njihove sabraće koja živi negdje tamo u provincijskom mraku, a ove opet njihovi vlastodršci ubjeđuju da su za sve njihove belaje krivi prestonički licemjeri.
I mrzimo se, o da...
Naravno, mrze se i “obični” gradovi. Taj animozitet ima tako raskošne vidove da bi nam previše prostora oduzelo čak i taksativno nabrajanje, a ovaj tekst ima ambiciju da se može pročitati na telefonu dok zamišljeni čitalac čeka ispred šaltera. Stoga, zaustavite najbližeg fudbalskog navijača i on će vam ovu problematiku rado rasvijetliti.
Bez brige, ljubazni mladić će vam argumentirano iznijeti i niz razloga za mržnju između gradova.
Podijeljenost po nacionalnim pripadnostima ne moram posebno objašnjavati, tema je sasvim izlizana tokom predizbornih kampanja i političkih kriza. Još nam zvone u ušima zaključci da su nacionalne razlike smrtonosne i da svako miješanje može imati fatalne posljedice.
Mržnja je preporučljiva.
Isto je i sa religijskim razlikama, do te mjere da ne zaslužuju poseban pasus, ali enter je pritisnut zbog podvrste ove podijeljenosti – na vjernike i nevjernike. I ovdje se mržnja podrazumijeva, naročito tokom religijskih praznika koji propagiraju mir, blagost i razumijevanje među ljudima.
Prije nego što nastavimo, potrebno je naglasiti da u Bosni i Hercegovini vlada podijeljenost između većine i manjine, u svim vidovima, bilo da se radi o nacionalnim, religijskim, seksualnim, rodnim ili nekim drugim razlikama. Ni ova podijeljenost nije specifikum naše domovine, ali smo prilično originalni u toleranciji. Naime, kod nas moćna većina zahtijeva da je toleriše slabašna manjina, po principu “Đuro će ti oprostiti što te tukao”. I mrze se - većina, valjda zato što je veća, uvijek više mrzi manjinu.
Ljudi su podijeljeni i po političkim strankama. Postoje osnovane sumnje da ta podijeljenost i nije toliko drastična kako želi da nam se prikaže, naročito kada se radi o nacionalnim strankama. Čak šta više, čini se da ove stranke jačaju što je jača podijeljenost, ona im prija, snaži ih i goji.
Kao i mržnja...
Još jedna podjela je sumnjiva, i to ona na desne i lijeve političke ideje. Čim se nosioci, recimo lijeve ideje, dokopaju vlasti oni istog momenta počinju da liče na svoje navodne političke suparnike. Isti je slučaj i sa desnicom kada ponovo osvoji kabinete. I ovdje postoje razumne sumnje da mi u stvari i nemamo pravu desnicu i ljevicu, nego zajebanciju. Kao što vidimo, ovo i nije neka podjela, pa će biti najbolje da je zanemarimo.
Kao i njihovu mržnju, ne vjerujem da je iskrena.
Slijedi podjela između političara i podanika. Kako se to desilo da se mi bavimo problemima političara (njihovim sporazumima, koalicijama, kadrovskim rješenjima, međuljudskim odnosima) a ne oni našim? Ako ćemo pravo, mi imamo više problema od njih, pa bi morali imati prioritet.
Ali, mrzimo se mi, nema govora...
Kada smo već kod političara i podanika, pomenimo i vrlo sličnu podjelu na profitere i sirotinju. Ratni profiteri ubjeđuju nas godinama da su svoje bogatstvo stekli vrijednim radom i pažljivim planiranjem, mada je i nama i njima sasvim jasno da prvobitnu akumulaciju kapitala moraju zahvaliti svojim predatorskim instinktima tokom ratnih godina. Ne brinu se oni pretjerano zbog providnosti laži, jer je vrijeme na njihovoj strani - sa skupih bjelosvjetskih univerziteta vraćaju se nasljednici koji će i obraz i kapital oprati u stotinu voda.
Mrzimo ih a oni nas ignorišu.
A naše škole koje vješto izbjegavaju djeca profitera, također su uspješno podijeljene. U ovom segmentu imamo aparthejdsku dosjetku “dvije škole pod jednim krovom”, slijede škole pod okriljem svetaca i crkava, nastavni programi sa nacionalnim geografijama, matematikama i fiskulturama, tu su i svakovrsne vjeronauke, različita kulturna i istorijska pamćenja na iste ličnosti i događaje...
Djecu smo ubijedili da su to dovoljni razlozi da mrze jedni druge.
Zaboravne ćemo napomenuti da su nam podijeljeni i vojska (što nam je nedavno zorno demonstrirao Mladen Ivanić), policija, pravosuđe, obavještajci, zdravstvo, kultura, energetika, ekonomija, nema šta nije, uključujući planinarska društva, udruženja književnika, pčelara, airsoftera, medicinskih sestara, da dalje ne nabrajamo, razumijemo se...
...
Odužili smo, očigledno. Do sada je naš zamišljeni čitalac već stigao ispred šaltera, pa ćemo ostale podjele u nastavku tek navesti bez dodatnih objašnjenja. Ne mora značiti da su one manje važne od ostalih jer, kako nas uče nacionalni epovi, svakom je njegova muka najvažnija. Ako smo neku propustili, ne dozvolite da to otvori animozitet između nas i vas.
Dakle, evo još nekoliko podjela:
Građani / Seljaci, Raja / Papci, Sandžaklije / Sarajlije, Romi / Rasisti, Mahalaši / Haustorčad, Starosjedioci / Prognanici, Ksenofobi / Stranci, Ljubitelji životinja / Trovači, LGBT / Konzervativci, Žene / Muškarci, Nezavisni / Zavisni novinari, Intelektualci / “Intelektualci”, Šiiti / Suniti, Dino Merlin / Miroslav Ilić, Dino Konaković / Vodovod, Nezavisni Fuad Kasumović / SDA Fuad Kasumović, Hidžabi / Toge, Begovi / Komesari, Ustaše, četnici / Partizani, Skijaši / Sankaši, Erdoganovci / Gulenovci, Za reviziju / Protiv revizije, Povratnici iz dijaspore / Ratni veterani, Turska / Srbija...
...
Spisak je, naravno, moguće nastaviti, jer mržnja na našim prostorima prodire u sve sfere društva i tamo mahnita, ruši, razara, često bez pravoga povoda i jasnoga cilja. Dijeli sve, kako smo demonstrirali, počev od države, entiteta, kantona, gradova, ulica, porodica, umova... Mržnja sve usitnjava u najmanje komadiće i ako nastavi istim intenzitetom stići ćemo do jednoćelijskih organizama. I tu bi se trebalo zaustaviti, složiće se svi narodi i narodnosti, nacije i nacionalne manjine, jer dalje dijeljenje vodi čitav narod u nestanak, oprostite na ovoj parafrazi.
Na kraju, zašto je dijeljenje omiljena računska operacija u Bosni i Hercegovini? Zašto to nije množenje, koje može biti, garantiramo, mnogo uzbudljivije...
...
Da nas ne napustite u depresivnom raspoloženju pobrinuće se KUD Idijoti i Franci Blašković.
(zurnal.info)
