"Najčešće sam odlazila do njega vikendom. Došla bih u osam navečer, razgovarali smo do osam ujutro, on je noćna ptica"
Autor: Patricia Kiš
Angela Richter, njemačka kazališna redateljica hrvatskog podrijetla (prije udaje prezivala se Udovičić), jedna je od glavnih gošća trećeg Festivala alternative i ljevice, FALIŠ, koji 2. rujna počinje u Šibeniku. Festival je prošle godine ugostio časnu sestru, ljevičarku Teresu Forcades. S Angelom Richter o globalnom nadzoru na digitalnim mrežama, zviždačima, Julianu Assangeu i Edwardu Snowdenu, što su teme njezine najpoznatije predstave do sada, ali i niza televizijskih emisija, na Festivalu će razgovarati Srećko Horvat.
Angela Richter solidno govori hrvatski, naučila ga je u šestoj i sedmoj godini života, kad je boravila kod bake i djeda u Splitu, ali roditelji su inzistirali da se vrati u Njemačku na školovanje. No bilo joj je jednostavnije da razgovaramo na engleskom. Svojeg muža, međunarodno poznatog njemačkog slikara Daniela Richtera, upoznala je 1993., dok su oboje još bili studenti. I u njegovoj umjetnosti, primjećujem, ima aktivizma, a ona mi odgovara: “Da, iako ne kao prije. Putovi su nam u umjetničkom smislu krenuli drukčijim smjerovima, njegov više u istraživanje temelja umjetnosti, moj u politički aktivizam.”
Shakespeare i internet
Daniel živi u Berlinu, a ona na više adresa, trenutačno je jedna od ravnateljica Nacionalnog kazališta u Kölnu, gdje je premijerno i izvedena predstava “Assassinate Assange” (Atentat na Assangea), a potom i u nizu njemačkih gradova, te u Beču. Nakon godina razgovora, s Julianom Assangeom postala je dobra prijateljica, a on ju je spojio s ostalim zviždačima.
Čitava je priča počela spontano:“Radila sam u Salzburgu na predstavi o kralju Edipu, i da budem posve iskrena, pomalo sam se dosađivala. Počelo me zanimati sve što se može saznati o scijentolgiji i moja su me pitanja vodila na WikiLeaks. Postala sam opsjednuta i malo-pomalo otkrila sam čitav svijet hakerske komunikacije”, kaže.
Rjeđe se rade kazališne predstave posvećene suvremenim temama. Zašto?
“Izvesti klasične predstave, primjerice Krležu kod vas, nalik je gradnji muzeja. No kazalište mora biti i instinktivno, postavljati neugodna pitanja, pokazati sadašnjost. Kaže se da je Shakespeare pisao o svemu, da je pokrio sve teme, no nije pokrio internet. Veći je rizik da ćete se osramotite ako radite predstavu o suvremenoj temi. U slučaju da radite predstavu po klasičnom predlošku, možete samo pogriješiti. Mnogo je više posla i nemate se gdje sakriti.”
Uglavnom, nakon istraživanja o scijentologiji preko WikiLeaksa Angela se zainteresirala za Assangea, do kojeg je došla na krajnje neobičan način - licitacijom večere s njim i Slavojem Žižekom preko e-Baya:
“Bilo nas je osmero na toj večeri. Možete zamisliti kako je situacija bila neugodna. Sva sreća što je s nama bio društveni Žižek pa je čitavu noć razbijao led i tišinu koja bi u suprotnom zavladala. No to je bio jedini način da dođem do Assangea.” Večeru je platila 1600 eura.
“WikiLeaks je bio u financijskim teškoćama i to je bio jedan od načina na koji su zarađivali”. Assange je uzeo njezin mail, no nije bila sigurna da će joj se ikada javiti. Javio joj se nakon nekoliko dana. “Pozvao me u London, bilo je to doba kad je još mogao hodati okolo, uskoro je morao u ambasadu (ekvadorsku ambasadu, gdje je od lipnja 2012., op. a.). Pješačili smo satima. Upoznala sam ga s projektom i uspjela sam ga uvjeriti.”
Snowdenova pamet
Nakon toga, često je intervjuirala osnivača WikiLeaksa pripremajući se za predstavu: “Najčešće sam odlazila do njega vikendom. Došla bih u osam navečer, razgovarali smo do osam ujutro, on je noćna ptica.”
Nakon što je počela rad na drami, preko Assangea, otputovala je u Moskvu da bi upoznala Edwarda Snowdena. “Glavna tema moje predstave je globalni nadzor. Dvanaest mjeseci pokušavala sam dogovoriti intervju, naposljetku sam otputovala u Moskvu, razgovarali smo pet sati. Detalje o tome ne mogu reći zbog strogog protokola. Snowden je, zaključila sam tijekom razgovora, vrlo inteligentan čovjek, smiren i svjestan što radi. Znao je odmah i posljedice svojeg čina”.
Assangea pak opisuje ovako: “Naravno, i on ima uspone i padove, no vrlo je jak i dobro podnosi sjedenje u jednoj prostoriji više od tri godine. Ja ne znam kako bih na njegovu mjestu, čini mi se da bih poludjela. Kao i Snowden, vrlo je inteligentan, no Snowden je patriot i vjeruje u američki ustav, a Assange je slobodnijeg duha, više umjetnički orijentiran, svojevrstan je anarhist. Ispred svojeg vremena.”
Jedno od prvih pitanja koje je postavila Assangeu, a spominje se i u njezinoj predstavi o kojoj su pisali svi njemački mediji, od Spiegela nadalje, jest je li on proizvod pop-kulture. Pa, je li? “Odgovorio mi je da nije proizvod pop-kulture, no protagonist jest, simbolika koju su ljudi nalijepili na njegovo ime dio je pop-kulture. Izgleda ikonski, ima mlado lice, i sijedu kosu. Pri prvom susretu nosio je kapu, kosu nisam vidjela, jedva sam ga prepoznala.”
Assange je jednom rekao da su novine jedan od najgorih izuma. On je sve dokumente stavio online, bez interpretacije, nudi samo činjenice. Takav pristup privukao je i 44-godišnju redateljicu.
“U doba kad je normalno da političari lažu, ljude plaši netko tko govori istinu. Novine mnoštvu interpretiraju jednu istinu, dok s Assangeovim pristupom svatko može imati svoju istinu. No to je komplicirano, naravno; svatko bi onda trebao biti novinar i dalje istraživati. Lakše je pustiti novinara da obavi svoj posao. Čitava je koncepcija ispred svog vremena”, kaže Angela Richter i nudi jaku paralelu: “WikiLeaks je Aleksandrijska knjižnica za aktiviste. I u Aleksandrijskoj knjižnici nalazili su se mnogi dokumenti. Poznato vam je koliko je povijest iskrivljena, da je pišu pobjednici.”
Na početku je redateljica imala stotine i stotine ispisanih stranica s WikiLeaksa. “Assange mi je vjerovao, nije tražio nikakvu provjeru. Bilo je to doba negativnog senzacionalizma, mogla sam napraviti predstavu koja o njemu govori loše”, kaže Angela Richter.
Kada se u Beču primjerice izvodila predstava, neke su je udruge pokušale zabraniti, a preko noći je na kazalištu osvanulo, napisano sprejem: “Nema pozornice za silovatelje”. Poznato je kako se Assange suočio s optužbama za spolno napastovanje.
Aleksandrijska knjižnica
“Pročitala sam, naravno, sve o tome. Sve je uostalom dostupno online. Pažljivo sam sama sve proučila i zaključila da zapravo nije upotrijebio kondom tijekom jutarnjeg seksa, unatoč upozorenju. Ljudi koji su te dokumente vidjeli znaju o čemu je riječ. Uostalom, prvi put su optužbe odbačene jer nije bilo dovoljno dokaza. Nakon toga, drugi put, optužnica je podignuta. Vjerujem da je riječ o političkom procesu. Smatram da su optužbe tih žena pljuska u lice svim onim ženama kojima se silovanje uistinu dogodilo, a koje nemaju prilike susresti se sa svojim napadačem, kako je primjerice bilo tijekom rata u Bosni.”
U suradnji s njemačkom televizijom WDR Angela Richter autorica je projekta “Superneards-Conversation With Heroes”, a izdala je i istoimenu knjigu s intervjuima, među ostalim i s Danielom Ellsbergom (slučaj Pentagon Papers), Thomasom Drakeom, Billom Binneyjem...). Tom prigodom je izjavila da su “zviždači, internet aktivisti, cyber punkeri, čudaci, u doslovnom smislu najbolje vrijednosti zapadnog svijeta”. Vjeruje li u to da su Snowden i Assange heroji našeg vremena?
“Oni i drugi aktivisti koji su ustali protiv ratova i klimatskih promjena, imaju danas velik utjecaj. Ljudi nisu bili i još uvijek nisu svjesni koji su razmjeri nadzora”, kaže. Angela je i autorica predstave o plastičnoj kirurgiji, “Mozak i ljepota”. “Dok sam radila na predstavi, posjetila sam i doktora Michaela Jacksona u L.A.-u. Bilo je stvarno bizarno.”
Izvor: jutarnji.hr
