Svi tvoji strahovi proizlaze iz tvoje osobe. Svijest se ničega ne boji. No to ne znači da je svijest hrabra. Hrabrost nije odsustvo straha, već samo njegovo drugo naličje, a svijest je s onu stranu hrabrosti i bojažljivosti. Ti si uvijek s onu stranu. Ti uvijek prethodiš i hrabrosti i strahu. Zato ne možeš biti ništa od toga.
Piše: Vedran Rutnik
- Želio bih znati više o strahu. Smatram da život u strahu nije vrijedan življenja. Zašto se bojimo i postoji li način da u potpunosti prevladamo svaki strah?
Ti se ne bojiš. Nikada se ničega nisi bojao. Za tebe je strah nemoguć. Ali kad se strah pojavi ti umišljaš da si taj koji se boji pa se onda tako i osjećaš. Još gore, umišljaš si da je strah veći i jači od tebe, da ima kontrolu nad tobom. Zaboravljaš da si ti postojao prije nego što se strah pojavio i da ćeš postojati i kad strah nestane. Zaboravljaš da si neizmjerno veći, neizrecivo širi i prostraniji od straha i da zbog toga ti imaš kontrolu, ne samo nad strahom, već nad svime što se u tebi pojavljuje. A čitav svijet pojavljuje se u tebi.
Ti ne možeš biti u strahu. Ili možemo reći da se onaj viši dio tebe, dio koji posjeduje iskonsku mudrost, tvoje pravo Ja, nikada ničega ne boji. Samo se ego, tvoje izmišljeno Ja, može bojati. Svaki put kad se nečega bojiš u tebi se događa nešto što ne primjećuješ. Kad se strah pojavi ti ga postaješ svjestan. No iako si ti svijest o strahu a ne sam strah, nekim se čudom uspiješ uvjeriti u suprotno. No onaj dio tebe koji je svjestan straha ne može sam biti u strahu, zar ne? Strah ne može postati svjestan straha. Taj dio tebe promatra strah, bilježi njegovo pojavljivanje i njegovo nestajanje, ali sam se nikada ne može njime zaprljati. Taj dio tebe ne može se bojati. A taj „dio“ je tvoja svijest, tvoje pravo Ja. To si ti. Zato sam rekao da se ti nikada ne bojiš.
U strahu ne postoji subjekt koji se boji, ne postoji Ja koje je „u strahu“. Nema nikoga tko bi mogao biti u strahu, nema nikoga tko bi se mogao plašiti. Uvjerenje o postojanju takvog subjekta jedan je od temeljnih stupova iluzije. Strah nije osobina, strah je pojava, poput kiše. Pitaš li se tko kiši? Tko je „u kiši“? Tko je obuzet kišom? Čija osobina je kiša? I ima li među takvima onih koji su prevladali kišu? Ta pitanja su suluda, kao što je suludo uvjerenje da se ti možeš bojati. Nemoguće je. Jednostavno ne postoji način da ti ikada budeš u strahu. Ti si svijest, ti si promatrač, ti si prostor u kojemu se strah pojavljuje i iščezava.
Zato su sve priče o oslobađanju od straha tako smiješne. Tko se oslobađa? Upravo zato što nikada nisi bio zarobljen, nikada se nećeš moći osloboditi straha. To ne znači da će se strah uvijek iznova pojavljivati u tebi. Što više budeš svjestan da si promatrač a ne ono promatrano, priča o meni koji se boji počet će se urušavati sama od sebe. A bez te priče ni strah se više neće moći pojaviti.
Svaki put kad povjeruješ da si nešto promatrano, da si subjekt, da si osoba, ti si zasijao svoju patnju. A zaista nema razloga da to činiš. Jer, što je uopće osoba? Osoba je samo nakupina misli. Ti imaš nekakvu sliku o sebi. Ali u tebi postoji i onaj dio tebe koji je svjestan te slike, koji gleda tu sliku. U suprotnom ne bi mogao ništa reći o njoj. Bez svijesti ne bi mogao reći da ti kao osoba uopće postojiš. Tko očitava postojanje osobe? Tko ga potvrđuje? Upravo ti. Ti kao svijest prethodiš sebi kao osobi. Kako je to moguće? Tako što osoba nije ništa drugo nego tvoja izmišljotina. Sve su osobe čiste izmišljotine. Pokušaj na dvadeset i četiri sata ne pokrenuti niti jednu misao o sebi. Hoćeš li prestati postojati? Naprotiv! Bit ćeš lakši, življi, budniji, bistriji, smireniji i sretniji nego ikada prije! Ti ne moraš biti osoba da bi postojao. Osoba dolazi naknadno, osoba je tvoj misaono-emocionalni konstrukt, ništa stvarno. A svi tvoji problemi vezani su uz tvoju osobu. Onog trenutka kad odbaciš osobu, ti si slobodan. Toliko si slobodan da ne moraš čak ni rješavati probleme. Oni naprosto prestaju postojati jer su jednako izmišljeni kao i tvoja osoba. Budući da je osoba u potpunosti nestvarna, ništa što proizlazi iz osobe ne može biti stvarno.
Svi tvoji strahovi proizlaze iz tvoje osobe. Svijest se ničega ne boji. No to ne znači da je svijest hrabra. Hrabrost nije odsustvo straha, već samo njegovo drugo naličje, a svijest je s onu stranu hrabrosti i bojažljivosti. Ti si uvijek s onu stranu. Ti uvijek prethodiš i hrabrosti i strahu. Zato ne možeš biti ništa od toga.
Ako znaš tko si, ako znaš da si svijest a ne osoba, tada će ti biti jasno da se nikada nisi bojao i da se nikada ne možeš bojati. I osim što u svijesti nema, primjerice, straha od smrti, u njoj nema niti uvjerenja u besmrtnost. Svijest nije prevladala strah od smrti tako što se nahranila nekom pričom o vlastitoj besmrtnosti. Svijest nema priču, svijest nema uvjerenje, a ipak se ničega ne boji. U tišini svijesti jedino mir može preživjeti.
