U prethodnom tekstu osvrnule smo se na radnička odmarališta ŽTP-a na Jadranu u kontekstu promjene paradigme turizma šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. U ovom će tekstu biti riječ o radničkom odmoru osamdesetih, te postupnom propadanju i konačnoj devastaciji odmarališta devedesetih.
Privilegiranje deviznih gostiju
Nakon prevlasti domaćih turista pedesetih, odnosno stranaca šezdesetih godina, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća dolazi do ujednačavanja broja domaćih i stranih gostiju na Jadranu. Igor Duda ipak ističe kako su inozemni turisti u to vrijeme bili gosti „prvog razreda“, dok su domaći bili tek „pričuva“. Osim što su stranci više plaćali za smještaj u hotelima, za njih, kao devizne goste, stizala je državna stimulacija, pa su, tako, donosili i 30% veću zaradu. Socijalno su osvješteniji novinari, piše Duda, u ondašnjem tisku, kritizirali ovakvo privilegiranje stranih gostiju, navodeći kako „ništa nije vrednije od našeg radnog čovjeka“[1]. Ti su radni ljudi, osim najviše zastupljenog privatnog smještaja, učestalo koristili kapacitete radničkih odmarališta poduzeća u kojima su bili zaposleni.
Osamdesetih godina u Hrvatskoj registrirana su 634 radnička odmarališta s gotovo 70 000 kreveta, od čega je 40 posto kapaciteta pripadalo radnim i društvenim organizacijama iz Hrvatske, a oko 25% onima iz Srbije i Slovenije.[2] „Osamdesetih je svako četvrto registrirano domaće noćenje u Hrvatskoj ostvareno upravo u odmaralištima. Vrhunac je bio 1988. s više od 6 milijuna noćenja. Iste godine u Hrvatskoj je ukupno ostvareno 25 milijuna domaćih jugoslavenskih noćenja i 42 milijuna stranih. Dakle, bez odmarališta domaći bi turizam tada vjerojatno izgubio četvrtinu prometa”, ističe Duda za Zadarski.hr.[3]
Problem financiranja novih odmarališta
U to se vrijeme na željeznici sve više govori o potrebi za aktivnim godišnjim odmorom izvan mjesta boravka, kojeg koristi manje po polovice željezničara.[4] Naime, ostatak radnika ostaje kod kuće, obavljajući poljoprivredne ili druge poslove, koji ih dodatno umaraju, zbog čega se na posao vraćaju umorniji no pred godišnji odmor.[5] Javlja se i diskurs o odmoru kao mehanizmu za sprječavanje opadanja radne sposobnosti radnika i odgovornosti kolektiva za brigu o adekvatnom odmoru njegovih članova. S tim u vezi, pred OOUR[6]-e se stavlja zadatak brige o odmoru radnika u interesu njihova zdravlja i veće sigurnosti prometa.
Kao rezultat ovakvih tendencija sindikati predlažu da se dio regresa za godišnji odmor (u iznosu od 20%) izdvoji za gradnju novih radničkih odmarališta. “Činjenica je da su kapaciteti naših odmarališta nedostatni za sve radnike našeg SOUR-a te bi ih trebalo proširiti. Ulaganje u naša odmarališta bi bio velik doprinos poboljšanju zdravlja naših radnika te ostvarenju produktivnijeg rada I sigurnijeg prometa. Stoga i pozdravljamo inicijativu sindikata da se dio (20 posto) regresa za godišnji odmor odvoji za gradnju novih radničkih odmarališta”, piše Željezničar u lipnju 1982. godine. [7]
Slika 1 - Karikatura iz - Željeznicar-br-331-13-7-1982
Ovaj prijedlog sindikata možemo čitati kao refleksiju rasprava na saveznoj razini. Naime, godine 1974. u Hrvatskoj je odlučeno da bi naknada za regres trebala iznositi 30-60 % prosječne plaće, ali 20 % organizacija nije moglo podnijeti isplatu tolikog iznosa. Na saveznoj je razini samo oko 20 % novčanih sredstva što su ih poduzeća izdvajala za socijalni turizam išlo direktno za odmarališta.[8]
Na temu regresa za godišnji odmor kratko smo se osvrnuli u prošlom tekstu. Igor Duda pitanje regresa naziva najkontroverznijom socijalno-turističkom temom u tisku sedamdesetih i osamdesetih godina. Naime, nakon 1965., prema načelima radničkog samoupravljanja, svaki OOUR (ŽTP Zagreb ih broji 18) mogao je samostalno odlučiti kako će raspodijeliti 1.5 % bruto dohotka, hoće li ga obračunati kao regres ili usmjeriti negdje drugdje. Kako na program socijalnog turizma, tako i na pitanja radničkih odmarališta, reflektirale su se posljedice različitih financijskih odluka i obračunavanja regresa.[9]
Uz sindikate, za ova pitanja bile su zadužene samoupravne interesne zajednice za odmor i rekreaciju (SIZOR). Novi program samoupravnih interesnih zajednica 1974. godine predstavlja se u listu Željezničar, a među petnaestak SIZ-ova organiziranih za različite namjene, osniva se i ona za odmor i rekreaciju: „Takva interesna zajednica u nas u svom djelokrugu rada imala bi sljedeće: aktivnost radnih ljudi tijekom odmora u procesu rada, tijekom dnevnih, tjednih, prazničnih i godišnjih odmora, koristeći sredstva i sadržaje sportske rekreacije, boravak u prirodi, kineziterapeutsku rekreaciju, zabavno-rekreativne priredbe, organizirani godišnji odmor, program klimatskih lječilišta i preventivnih odmora te povezivanje tih djelatnosti na razini JŽ.“ [10]
Početkom osamdesetih dogovoreno je kako će se sustav regresa ustrojiti prema načelima solidarnosti, uzajamnosti i diferencijacije. Na taj su način SIZOR-i i sindikalna vijeća s OOUR-ima mogla potpisati SAS, samoupravni sporazum s idejom okupljanja raspršenih sredstava i učinkovitije ih iskoristiti, što za osobni regres, besplatan odmor ili obnovu i izgradnju suvremenih radničkih odmarališta.[11]
Međutim, do 1976. samo trećina općina u Hrvatskoj uspjela je ustrojiti SIZOR, a do 1983. samo ih je 12 % uspjelo potpisati SAS, 85% radnika željelo je nastaviti primati regres na uobičajeni način, kao tzv. trinaestu plaću. Pod dojmom pomalo neuspjelog projekta, Radničke novine iz 1986., godine koja istovremeno bilježi najveći broj stranih gostiju na Jadranu do tada, stoji “Zanemarili smo i ostavili da nam propadnu radnička odmarališta, a nismo ponudili ništa drugo (....)“.[12]
Slika 2 - osoblje i upravitelj u Lovranu -Željezničar-8mj-1997
Željezničari nisu dobri turisti
Ipak, u listu Željezničar osamdesetih godina najviše čitamo o prebukiranosti odmarališta ili njihovoj dotrajalosti. U svjetlu potrebe za dodatnim smještajnim kapacitetima, sredinom osamdesetih godina dešava se pokušaj kupnje hotela Zadranka na Ugljanu, koji propada zbog nepostizanja dogovora s mjesnom zajednicom. Radnike je, navodi Željezničar, oneraspoložio ovakav razvoj događaja, kao i stav mjesne zajednice kako kupnja ne bi pridonijela razvoju turizma: “Nije nam poznato što pod time podrazumijevaju – vjerojatno da domaći gosti nisu turisti ili da željezničari nisu “dobri” turisti! Nažalost, danas se u primorskim mjestima cijene jedino “devizni” gosti pa i oni koji tokom boravka potroše manje od našeg čovjeka!”[13].
Mnoge primorske općine i mjesne zajednice otkazuju gostoprimstvo radničkim odmaralištima iz “deviznih” razloga, piše Željezničar: “radnička odmarališta prije dvadesetak godina dočekivana su raširenih ruku, a sada sve više smetaju komercijalnom turizmu i za njih je sve manje mjesta na Jadranu…. To uvelike pogađa radničku klasu kojoj su odmarališta bila jedina mogućnost da provede desetak dana na moru i odmore se od napornog godišnjeg rada.”[14]
Radnička odmarališta kao smetnja komercijalnom turizmu
Istovremeno, sredinom osamdesetih godina otvaraju se pitanja obnove odmarališta, koja su, iako tražena, u sve gorem stanju. U proljeće je, tako 1984. godine osnovana i Radna grupa za izradu cjelovite analize svih odmarališta RO-a i OOUR-a u sastavu ŽTP Zagreb koja je obišla sva odmarališta i dala prijedloge njihova uređenja. Do sustavnog uređenja odmarališta nikada nije došlo, a rat i pretvorba utrli su put ka njihovom konačnom urušavanju devedesetih godina. I premda su radnici izdvajali određeni postotak (oko 3% u slučaju Vuče vlakova[15]) svoje plaće za izgradnju i održavanje radničkih odmarališta, u vrijeme je ratnih previranja, na razini države, donijeta odluka o prijenosu svih nekretnina na poduzeće s ciljem pokretanja postupka privatizacije, pa tako i onih izgrađenih dobrovoljnim prilozima radnika.[16]
U intervjuu s Vladimirom Gjurećem, umirovljenim dopredsjednikom Sindikata strojovođa saznajemo kako su strojovođe uspjeli zadržati odmaralište Reflektor na Murteru, prijenosom istog 1991. godine u vlasništvo sindikata. “Na samom početku priče, tamo negdje devedesetih godina, da su drugi sindikati htjeli izboriti za odmarališta, dobili bi ih. Samo što nisu željeli preuzeti odgovornost na sebe i nije im bilo interesantno”, pripovijeda nam Gjureć .
Jasna Petrović, za portal Lupiga ističe kako je Hrvatska specifična po tome što su sindikati ostali bez odmarališta, jer su u drugim postsocijalističkim zemljama turističke objekte, unatoč tranziciji, sindikati uspjeli zadržati u svom vlasništvu. [17]
Prelaskom u novo tisućljeće radnička odmarališta proglašavaju se nelojalnom konkurencijom turističkom biznisu. U obrazloženju prijedloga Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti iz 2006. stoji kako je „funkcija odmarališta kao socijalne kategorije, koja su kao objekt regulirana važećim Zakonom, odbačena već novelom Zakona iz 2001. godine određivanjem da samo ugostitelj može u njima pružati ugostiteljske usluge, te se ocjenjuje da takve postojeće objekte treba u potpunosti komercijalizirati”[18], a ovakvoj situaciji, na kraju se prilagodio i Reflektor.
On je, uz velik angažman Sindikata strojovođa, opstao do današnjih dana i oglašava se kao “posljednja oaza radničkog odmora” koja nudi “novi doživljaj ljetovanja”. Ipak, danas djeluje u skladu s tržišnim principima i spomenutim Zakonom o ugostiteljskoj djelatnosti, koji je konačno presudio socijalnom turizmu u Hrvatskoj.
Autorice teksta: Katerina Duda i Mirna Rul
--------------------------------------------------------
[1] Turističke svjetlosti i sjenke, RN, 7. 08.1978.
[2] Posljednje oaze bezbrižnog odmora radničke klase, Zadarski.hr https://zadarski.slobodnadalmacija.hr/forum/clanak/id/493358/posljednje-oaze-bezbriznog-odmora-radnicke-klase-odmaralista-od-sv-filipa-i-jakova-i-biograda-do
[3] Ibid.
[4] Godišnji odmor nije samo stvar pojedinca, Željezničar, 7.6. 1982.
[5] Ibid.
[6]Osnovna organizacija udruženog rada
[7] Ibid.
[8] Duda, I.: „Od radnika do turista. Prava, želje i stvarnost socijalnoga turizma u jugoslavenskome socijalizmu“, u: Grandits, H i K Taylor: Sunčana strana Jugoslavije. Povijest turizma u socijalizmu, Zagreb: Srednja Europa
[9] Ibid.
[10] Novi odnosi stvaralaca“, Željezničar, 5. 8. 1974.
[11] Više pažnje našim odmaralištima, Željezničar, 25.5. 1985.
[12] Ibid
[13] Ibid.
[14] Ibid
[15] Iz intervjua s Vladimirom Gjurećem, umirovljenim dopredsjednikom Sindikata strojovođa
[16] Brisanje svjetlije mračne povijesti: Gdje je nestalo sedam Dubrovnika, Lupiga
[17] Ibid.
[18] Ibid.
