Velik broj radničkih protesta u Bosni i Hercegovini dogodio se još uoči Prvog maja. Mnogi od njih, za razliku od tradicionalnih prvomajskih parada koju predvode sindikati i radničke organizacije, nisu bili čisto ceremonijalnog karaktera već su pokrenuti s veoma konkretnim, egzistencijalnim zahtjevima. Prije tjedan dana započeo je prosvjed bivših radnika tekstilne tvornice “Borac” iz banovićkog i zeničkog pogona ispred zgrade Vlade Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu koji traže svoj zasluženi odlazak u mirovinu.
Naime, zbog nemara poslodavca, u ovim poduzećima tijekom duljih kriznih perioda, radnicima nisu uplaćivani zdravstveni i mirovinski doprinosi što znači da im za taj period nije ubrojen radni staž, a on je potreban da bi im se pravovaljano okončao radni vijek.
Radnice i radnici su najavili da će ostati pred Vladom sve dok se taj dugotrajni problem ne riješi, međutim, prosvjednicima je ondje zabranjeno postaviti šator pa se zbog iscrpljujućih uvjeta dužeg boravka pod vedrim nebom i lošeg zdravlja pojedinki njihov broj osipao. Jučer je samo pet radnica ostalo. Iako je protest medijski slabo popraćen i izostaje službeni odgovor vladajućih na radničke zahtjeve, radnice nisu u potpunosti zanemarene. Neprestano dobivaju pomoć i podršku mještana, a na društvenim mrežama se širi poziv građanima da im se pridruži danas u 11.00, kada će se na sjednici Vlade FBiH ponovno raspravljati o “povezivanju”, odnosno o doplati staža radnicima.
Dugovi za koje država ne mari
Poput mnogih tvornica s ovih prostora koje pripadaju, danas iznimno ugroženoj, tekstilonoj industriji, “Borac” se nije oporavio od poslijeratnih tranzicijskih šokova. Privatizirana 2002. godine, kompanija je podijeljena na tri firme: “Borac” u Travniku, “Borac” u Banovićima i “Borac” u Zenici, od kojih je, veoma uvjetno rečeno, opstala samo prva. To ne iznenađuje zna li se da gotovo sva poduzeća tekstilne industrije imaju ogromna zaduženja, posebice prema mirovinskom i zdravstvenom fondu što znači da mnoga od njih godinama (primjerice, “Borac” Banovići od kraja 1990-ih do 2010.), radnicima nisu bilježila radni staž.
Otkad je uočena rasprostranjenost ovog problema na državnoj razini, uz sitne pomake, vlade oba entiteta ga pokušavaju sanirati, postepeno zbrinjavajući oštećene radnike. “Šesnaest radnika iz Banovića i šest iz Zenice” kojima još nisu sređene doplate doprinosa, a čiji bi slučajevi trebali doći na dnevni red današnje sjednice, entitetskoj vladi u Sarajevu uputili su apel za preuzimanje odgovornosti. Jedna od pet najupornijih prosvjednica ponudila je rješenje: “Mogli su makar jedno svoje auto prodat’ – toliko nama treba da bi se povezao radni staž”.
Budući da su ostali socijalni partneri davno zakazali, taj je apel ispravno adresiran. Vladajući nisu kontrolirali i pravodobno reagirali na neispunjavanje obaveza poslodavaca prema radnicima pa se ovakvih slučajeva namnožilo: prema pretpostavci neslužbene statistike entitetskih Zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje prošle je godine oko “70-100 hiljada ljudi ima[lo] nepovezan staž, odnosno zdravstveno i penzijsko osiguranje nije im plaćano za period od mjesec dana do najviše 20 godina”. Kad to uzmemo u obzir, ako i postoji ambicija da im se svima poveže radni staž i u konačnici podijele mirovine, odricanje od “jednog auta” bilo bi tek simbolična cifra.
