Nedjeljni referendum o bračnoj ravnopravnosti istospolnih parova u Sloveniji donio je još jedan u nizu poraza za one koji se bore za socijalnu jednakost. No on je ujedno i prilika da se analizira koji su uzroci tog poraza, te kako djeluju mehanizmi održavanja statusa quo – prepreka sa kojom se borba za demokratsko društvo neminovno mora suočiti.
Kada u Sloveniji o ljudskim pravima na referendumu odlučuje narod – cinično rečeno – to gore po ljudska prava.1 Isto je bilo i u nedjelju 20. decembra, kada je postavljeno pitanje hoće li će istospolnim parovima biti priznata ravnopravnost ili će i dalje ostati drugorazredni građani. Odgovor je bio odlučan i nedvosmislen: ostaju drugorazredni građani. Za uvođenje zakona koji bi po svemu izjednačio prava razno i istospolnih partnerstava, zakonskih veza i obiteljskih odnosa glasovalo je 36,47%, a protiv izjednačavanja tih prava 63,5%. Prevedeno u brojke: za je bilo 225.000, a protiv 392.000, dakle znatno iznad kvoruma potrebnih glasova protiv koji čini 20% svih registriranih birača, nužnog za valjanost referenduma (u ovom slučaju za to je bilo potrebno 340.000 glasova).
Nažalost, ovo nije bio prvi referendum ove vrste. U prošlosti je već narod odlučivao o pravima samica na biomedicinski potpomognutu oplodnju (2001.), o zakonu koji bi uredio prava izbrisanih (2004.) i o obiteljskom zakonu koji bi donekle poboljšao, ali ne sasvim uredio prava istospolnih parova (2012.). U sva tri primjera većina je glasovala o pravima manjine i svaki put je manjina izgubila. Znači da je na referendumu anulirana do sada najveća izborena legislativna pobjeda Ujedinjene ljevice (Združene levice). Za ljevicu, u najširem smislu značenja te riječi, to opravdano predstavlja kolektivnu političku traumu i frustraciju, a istovremeno od nas zahtijeva stvarnu analizu onoga što je pošlo krivo i kako pametno posložiti redove za buduće bitke.
Iz analiza odaziva koje su se pojavile neposredno nakon referenduma na društvenim mrežama i u drugim medijima, lako je razaznati simptome problema koji prijete suvremenoj – ne samo slovenskoj – ljevici. Najčešći tekstovi su oni u kojima prevladava moralno ogorčenje i pravednički bijes. Otprilike u smislu: što si opet dozvoljava Rimokatolička crkva (RKC) koja zlorabi svoj privilegiran društveni položaj i otvoreno poziva na glasovanje protiv zakona. U tom kontekstu ubrzo su se pojavile i inicijative za oporezivanje RKC. Uslijedile su kritike o dvoličnosti i hipokriziji crkvene kurije i vjernika, uobičajna povremena upozorenja, aktualna i za vrijeme izbjegličke krize, da je i Isus imao dva oca i sam bio izbjeglica.
Analiza umjesto lamentacije
Drugi segment tih, u principu ipak opravdanih, ali istovremeno beznadno besmislenih moralnih levita je bilo posebno ocrtavanje lika Slovenca/ke i same Slovenije. Tu su se mogle čitati reakcije onih koji su razjareno bjesnili nad tim da živimo u zadrtom Slovenistanu koji po vlastitom izboru ostaje u mračnom srednjem vijeku. Mnogi su uzbuđeno pozivali na masovno iseljenje i nagovještavali svoj odlazak. I tu možemo razumjeti resantiman, naravno, napredan čovjek ne želi živjeti u nazadnom društvu koje manjini uskraćuje prava. Problem te prve skupine, nazovimo ih ogorčeni, nije u tome što se ljute na doista loše pojave, već u tome što njihov bijes ne raspiruju najvažnije stvari.
Umjesto toga da (ako ostajemo kod metafore vatre) sami zapale pokoju iskru koja bi prerasla u plamen, njihov stav ostaje jalov utoliko što je beznadno reaktivan i zato uvijek ostanu oprženi. Od boli zbog te nepravde najprije urliču, a zatim od nje i bježe, a na kraju, politički gledano, uvijek ostaju sami, opkoljeni i osuđeni na propast. Zato je drugi tip reakcija, koji su bili rjeđi, pravilno upozorio da pred vatrom političkog djelovanja ne smijemo bježati, nego treba poštivati protivnika i ovladati njegovim umijećem tako dobro da se od njega ustvari uči.
Ako je gore subjekt napada bila RKC, ovdje su izloženi prije svega Slovenska demokratska stranka (SDS) i Nova Slovenija (NSi), konzervativne, neoliberalne stranke koje su obje gorljivo pozivale na raspisivanje referenduma, a zatim na odbacivanje zakona na njemu. Ova druga skupina, nazovimo ih organizirani, naglašavala je da je moralna ogorčenost izlišna, a na kraju i štetna. Referendum nije pao zbog ovakve ili onakve prirode Slovenaca, već zato što su njegovi protivnici jednostavno puno bolje organizirani nego podupiratelji. Među političkim strankama samo je jedna (SDS) koja zaslužuje ime partije u klasičnom značenju te riječi. Dakle stranka koja je bitno više od stranke i za čije je članstvo njezina politika načina života.
Odakle snaga političkoj stranci
Takva partija drugog kova svom članstvu nudi paletu aktivnosti u kojima se mogu angažirati. Tome služe brojne partijske organizacije, podorganizacije, ali i organizacije koje nisu neposredno povezane sa strankom, već su dio njene fronte. SDS nije samo najbrojnija slovenska stranka, nego ima i najviše institucija. To su medijske (novine, portali, televizija), kulturne (nakladništvo, društva), veteranske organizacije, akademske, sportske itd. SDS djeluje po načelu uspostavljanja društvene hegemonije kroz koju održava homogenost vlastitih kadrova. Generalni sekretar talijanske Komunističke partije (koja je na svom vrhuncu brojila više od tri milijuna članova i bila jedna od najmoćnijih u zemlji) Palmiro Togliatti jednom je izjavio da partija mora za svaki crkveni zvonik osnovati jednu partijsku ćeliju.
U domovini katoličanstva to je hrabra i dalekosežna izjava, ipak čini se da ju je SDS u Sloveniji i premašila. Ima partijsku ćeliju i zvonik, orkestar stranačkih ideoloških aparata je uštiman i svira glasno i samosvjesno. SDS nije samo dobro organizirana struktura, kostur raznoraznih formi koje djeluju kao jedno tijelo, ona je i više od toga. To je stranka koja ima poslanje i u misiji je da ga ostvari. To poslanje utjelovljeno u liku i djelu vođe Janeza Janše, ali u njegovoj političkoj pastvi su svi članovi. Cjelina je zato više od sume pojedinačnih dijelova.
Tu se nećemo upuštati u raspravu o tome kakav je sadržaj i program tog poslanja (oštri antikomunizam, povijesni revizionizam, neoliberalizam itd). Na kraju posve je svejedno kakav je sadržaj tog povijesnog poziva za ostvarivanje nekog političkog projekta. Važno je kako se o njemu govori, to je ono što ga čini poslanjem. Činjenica je da ljevici, u primjeru Slovenije, dakle Ujedinjene Ljevice (Združene levice), nedostaje tla pod nogama kako u smislu organiziranosti tako i u smislu povijesnog poslanja. Tu je srž problema i razlog zašto je jednom političkom polu uspjelo demonstrirati političku mobilizaciju, dok je podupiratelja zakona te nedjelje bilo nekoliko tisuća manje nego na sličnom referendumu prije tri godine.
Gradnja alternative
Dio odgovora na organizacijsko pitanje s kojim se mora suočiti suvremena ljevica je već dobro poznat. To je dugotrajni i naporan rad uspostavljanja stranačke kapilarne mreže kako u teritorijalnom tako i u ideološkom smislu. Taj, u prvoj fazi neizbježno udarnički i neplaćeni rad, ljevica u velikoj mjeri tek mora obaviti. Odnosi moći neće se promijeniti preko noći iako potencijal za promjenu sigurno postoji. Drugi dio odgovora na organizacijsko pitanje koji ostaje nejasan tiče se pitanja povijesnog poslanja. Zašto točno gradimo političku organizaciju, koja je njena svrha i koja je uloga pojedinca u njoj te, ako skočimo nekoliko koraka unaprijed, što ćemo učiniti s političkom moći, možda i s vlašću kad ju osvojimo eventualno?
Površnih odgovora na razini slogana i gotovo narodnih poslovica ne manjka. Ipak su slogani – koje ne prati taktika i strategija kako ih ostvariti – isprazni, nevjerodostojni i zaslužuju podsmijeh. Iskustvo historijskih socijalizama 20. stoljeća istovremeno čini pozivanje na željezne zakone povijesti i neminovnost napretka neuvjerljivima. Paradoksalno, prije samog referenduma na tu vrst mehanicizma pozivalo se više liberalnih komentatora. Oni su i prije referenduma naglašavali da će i odbacivanje zakona biti samo manja prepreka na putu u svijetlu budućnost.
Historija ipak doista napreduje, ali taj napredak se često događa kroz silovita nazadovanja, zato u napredak nije upisana nikakva nužnost. Da bi se povijesni kotač vrtio unaprijed potrebno je izboriti beskonačne bitke i tek tada možemo govoriti stvarnom napretku. Drugačije rečeno, nitko neće umjesto nas stvarati povijest, da bi ju doista stvarali potrebno je znati kuda se želi stići. To znanje mora uključivati i spoznaju da su u povijesti brojni putevi već prokušani i razotkriveni kao pogrešni i nezadovoljavajući. Ljevica nikada neće moći mobilizirati mase za koračanje putem za koji i sama najbolje zna da je pogrešan. Projekt pravednijeg i slobodnijeg društva nije šetnja kroz parlament kao što to ne može ni biti njegovo ukidanje.
Previše puta pokazalo se da je cilj žrtvovan radi sredstava koja su trebala dovesti do njega. Istinski izazov za ljevicu, tako i slovensku, sastoji se u oblikovanju takvih sredstava u koja će cilj već biti upisan. Ako želimo ukinuti diktaturu kapitala moramo u praksi započeti graditi alternativne načine proizvodnje. Ako hoćemo ukinuti predstavničku demokraciju to ćemo učiniti kroz takve vrste neposrednije demokracije koja bi prvu porazila u praksi, ne samo u teoriji. Bit te promjene je da emancipatorni projekt nije više vezan za njegove ponuđače (političare, aktiviste i dr.) i njegove primatelje (ostale stanovnike), već bi na sudjelovanje u njemu bili pozvani svi.
Sa slovenskog prevela Tina Tešija
