Slikovnost: Dušan Džamonja
Strah je čovjekov najvjerniji prijatelj. Čovjek ga nosi sa sobom, kao kaput i kao sudbinu. Strah se uvlači pod kožu najprije kao nesigurnost, kao nesklad. Kada je „izvan“ nas, izvan našeg mentalnog habitusa, strah je samo refleks, hitra reakcija, obrambeni gard. Mimikrija „u stavu mirno“. Strah je bez čovjekove „duševne boli“ samo trenutna reakcija, nikada bolest, nikada trajno stanje i nikada trajna bolest.
Ali ljudski je strah mnogo češće duševni proces, rjeđe nagon. Mudrost boli koja ne preže ni od čega da dostigne svoj cilj, mudrost boli u naručju tog prestrašenog bića, zauzlanog bića, pokorenog i osakaćenog bića na čije se osjećaje sručila sva strahota i bol njegova trenutka.
Prigušeni strah tinja kao svijeća. Njegov vrutak ne posustaje. Osjeća se u zraku kao miris koji štipa nosnice, kao poraz i kao drhtavica.
Strah i čovjek nerazdvojni su u toj igri asocijacija, podsvijesti bića koje se predalo samome sebi, svome strahu, spletu udruženih slika koje nagone tijelo da se trza, da se preznojava, da gubi mirnoću. Strah utjelovljen u tijelu, pomiče se poput biljarske kugle obijajući se o naše organe, tresući čas jedan, čas drugi dio tijela.
Takav strah teško je odrediti, teško ga je obuhvatiti. Njegovi izvori i njegovi inicijalni pomaci duboko su sakriveni u ljudskoj podsvijesti. Strah je stanje ozbiljna prezira prema samome sebi. Jedno beznadežno klonuće u kojemu nesigurnost tinja kao ukuhana voda ispod poklopca, i sve postaje gubitak i sve postaje nesavladivo i teško.
…………..
Biti sretan, optimističan, prostodušan, neozbiljno je i lakoumno za čovjeka zaokupljenog strahom, jer on gaji samoprijegor prepun sumnji, nedoumica i zakočenosti. Biti siguran u sebe, njemu je suviše teško. Psihička preispitivanja vlastitih odluka, odmjeravanja i odgađanja, strahovanja koja nikada ne prestaju, kao vrhunaravno čuvstvo, preoblikuju prestrašeno biće u vlastita roba, u poslušnoga slugu.
Čemu tolike sumnje i čemu toliki strahovi, što se šire našim mislima kao kolobari na vodi?
Priroda ne poznaje takvu vrstu straha kao što je ljudski strah. Strah se u prirodi ne opetuje iz dana u dan, iz sata u sat. Priroda ne zloupotrebljava snagu straha. U prirodi je strah svrhovit, kao sunce i kiša. On u prirodi pokreće tijelo na djelovanje, na reakciju, na prikrivanje ili napad iz zaklona. Ondje on ima zaštitničku ulogu, preventivnu svrhu.
U ljudskoj se zajednici sa strahom liježe i sa strahom budi.
Strah od gubitka, strah od bolesti, strah od nesanice, strah od neimaštine, strah od pogreške, strah od vlastite smrti. Strah je čovjekovo trajno stanje, njegov dominantan osjećaj.
Nezadovoljstvo vlastitim životom potiče strah, i strah potiče nezadovoljstvo vlastitim životom.
Strah je presudan za mnoge bolesti, za ljudska stradanja. U njemu je i izvor mržnje.
U nemoći da ovlada vlastitim životom, njegovom održivosti i opstojnosti, današnji je čovjek u stalnome strahu. Jer njegova je sudbina u rukama nekog drugog, nekoga tko nije apsolut, tko nije Bog, nekoga tko nije priroda ili krvožedna aždaja, već je smrtan poput nas samih. Današnji je čovjek trajno u egzistencijalnim strahovima, pretvarajući se u biće straha, pokunjeno, pogrbljeno, šutljivo biće kojega vlastiti strahovi oblikuju, čineći ga poslušnim i grozničavim, ponekad nerazboritim, jednostavno prestrašenim, ponekad agresivnim. Biće straha je nesretno. Biće straha je agresivno, nasilno, kako bi istisnulo strah iz sebe, ono ga pretvara u agresiju prema drugome, prenoseći strah na drugoga, budeći strah u svakome trenutku, kroz grubost ili kroz pokunjenost, svejedno.
Arhetipski strahovi bogobojazna čovjeka, čovjeka iznimne pobožnosti i skrušenosti, vjere u zagrobni život, lišeni su tog začaranog kruga sumnji, mekši su i probavljiviji od izgubljenosti modernog čovjeka, zakukuljenog u matrici vlastite nemoći, zatočenog u labirintu vremena bez nade i magije, vremena koje pruža najstrašnije odgovore na vjekovna, sudbonosna pitanja.
Današnji je svijet bliži sveopćoj propasti, govore nam naši strahovi, kataklizmi koju osjećamo pod vlastitim stopalima, bliži ljudskoj uzaludnosti i nemoći, u vremenu bez mitova i magija, bez vjere i eteričnosti, ljudski život protječe bez nade, ustrašen i prezren od nas samih koji mu svjedočimo, naslućujući njegov kraj.
