U Evropskoj uniji do pandemije procent broja radnika koji su radili od kuće iznosio je oko pet posto u posljednjem desetljeću. Prednjačili su Holandija i Finska, sa 14 posto, a na začelju su bili Bugari i Rumuni gdje je takvih radnika bilo manje od jedan posto.
Autorica: Sanela Karaica
Institut rada od kuće prepoznat je u radnom zakonodavstvu naše zemlje i prije pandemije koronavirusa, ali se u praksi značajnije počeo koristiti tek od marta ove godine. Nakon proglašenja stanja nesreće zbog povećane opasnosti od zaraze virusom i u pokušaju da se sačuva zdravlje ljudi, mnoge kompanije u javnom i privatnom vlasništvu poslale su radnike da rade od kuće ukoliko je priroda posla to dozvoljavala.
Adis Kečo, šef Stručne službe Saveza samostalnih sindikata BiH, pojašnjava da rad od kuće sve do pojave pandemije koronavirusa nije bio posebno aktuelan.
„U posljednjih nekoliko mjeseci u dobroj mjeri uspjela se iskoristiti ta zakonska mogućnost. Znate da je u oblasti obrazovanja organizovana on-line nastava, ali i u drugim djelatnostima poslodavci su organizovali radnike da rade od kuće. Istina, bilo je primjedbi pojedinih poslodavaca da ne mogu formalno-pravno ispuniti pretpostavke za takvu vrstu rada, ali to nije tačno, jer Zakon o radu je dao tu mogućnost“, kaže Kečo.
Usmeni dogovor, nema papira
Zakoni o radu u oba bh. entiteta propisali su da u slučaju organizovanja rada od kuće treba sačiniti nove ugovore o radu, koji definišu obavljanje poslova izvan prostorija poslodavca, odnosno kod kuće zaposlenika ili u drugom prostoru koji osigura zaposlenik. Takvi ugovori, pored podataka o trajanju radnog vremena, vrsti poslova i načinu organizacije rada, uslovima rada i načinu vršenja nadzora nad radom, o visini plaće za obavljeni rad i rokovima isplate, definišu i upotrebu vlastitih sredstava za rad i naknadu troškova za njihovu upotrebu, te naknadu drugih troškova vezanih za obavljanje posla. Pojednostavljeno, ovo bi značilo da su poslodavci dužni snositi troškove, na primjer, telefona, Interneta, struje… U idealnim uslovima čak se pobrinuti i da radnik ima adekvatan radni sto i stolicu.
„Tu je došlo do određenih problema, odnosno poteškoća. Naime, prema Zakonu, poslodavac je dužan da obezbijedi sredstva za rad i sve ono što je potrebno kako bi radnik nesmetano mogao obavljati poslove iz ugovora o radu. Dakle, radnik ima pravo na naknadu troškova. Međutim, to je nešto što se u praksi, prema našim saznanjima, i nije baš ispoštovalo, pa poslodavci nisu radnicima plaćali račune za Internet ili bilo šta drugo, a Internet je u ovom momentu osnovno sredstvo za rad“, nastavlja Kečo.
Novi ugovori o radu, kako su nam kazali radnici iz raznih oblasti i djelatnosti, bili su rijetkost. Rad od kuće organizovan je na osnovu usmenih dogovora, a u nekim slučajevima i uz minimalna uputstva i ispunjavanje preduslova. Sa novim načinom rada susreli su se i radnici u obrazovanju. Višestruko nagrađivana nastavnica historije iz Sarajeva Smilja Mrđa kaže da je on-line nastava bila veliki izazov za prosvjetne radnike, učenike i njihove roditelje.
„Mi smo imali samo tri sata obuke prije nego što smo sjeli za laptop i otvorili aplikaciju “Teams”. Nismo potpisali nikakav poseban ugovor, a što se tiče telefona, laptopa, Interneta i ostalih preduslova za rad na daljinu, nismo dobili nikakvu podršku. Naprotiv, mi smo pomagali učenicima koji nisu posjedovali opremu, skupljali novac za ugrožene porodice i nosili hranu. Lično sam svoj novi tablet koji sam dobila kao nagradu za inovativnog nastavnika ustupila učenici 3. razreda. Za sve vrijeme on-line ili sada kombinovane nastave niko nas nije pitao niti napravio anketu o tome koliko smo mi osposobljeni ili opremljeni za ovakav rad“, kaže Mrđa.
I radnici u jednom javnom preduzeću, uz uslov anonimnosti, ispričali su nam da nisu dobili nove ugovore i da im nisu nadoknađeni nikakvi troškovi za vrijeme kada su radili od kuće. Međutim, zbog prednosti koje vide u radu u udobnosti svog doma nisu ni pokretali to pitanje. Čini se da većina razmišlja po principu “svako zlo za neko dobro”.
Sandra Ristić, viša stručna saradnica za pravne poslove Saveza sindikata RS, kazala nam je da im se niko od članova do sada nije obratio zbog poslodavčevog eventualnog nepoštivanja odredbi ugovora. Također, nisu se žalili ni oni kojima nije ponuđen novi ugovor, a upućeni su da rade od kuće.
„Sve je dogovor radnika i poslodavca. Nekim radnicima, bez obzira na dobre i loše strane, odgovara takav način rada, pa se i samoinicijativno prijavljuju. Ukoliko sami pristanu na to da im se ne isplaćuju troškovi za Internet, jer ga svakako plaćaju sami, ili da koriste računar koji imaju u svom domaćinstvu umjesto da traže da im se ispune svi ti uslovi, onda tu nema krivice poslodavaca“, navodi Ristić.
Kazna ili benefit
Prema njenom mišljenju – a to su pokazala i brojna istraživanja u zemljama okruženja i šire – rad od kuće ima svoje dobre i loše strane. Dobre strane za radnika obuhvataju veću fleksibilnost u organizaciji rada, samostalnost, uštedu troškova i vremena na putovanje na posao i s posla… Također, rad od kuće može omogućiti pristup tržištu rada za radnike s invaliditetom. Međutim, i poslodavci i radnici mogu se potencijalno suočiti sa brojnim izazovima kod uvođenja ovog ugovornog odnosa. Prvima je teško provesti nadzor nad radom uposlenika, a ovi drugi su nerijetko prinuđeni da budu na raspolaganju i nakon radnog vremena, jer “svakako su kod kuće”, što dovodi do nizanja prekovremenih sati, koji se uglavnom ne plaćaju.
„Rad od kuće treba uvesti samo na osnovu obostranog dogovora, da se tim ugovorom garantuje jednakost postupanja prema radnicima koji rade od kuće s onima koji su na poslu. Zatim, mora se poštovati radno vrijeme i pravo na odsustvo s posla, a instaliranje i održavanje opreme treba da bude odgovornost poslodavca. Poslodavci moraju biti odgovorni za zdravlje i sigurnost radnika i kada rade od kuće, te im svakako omogućiti pravo na privatnost. Loša strana je da vas poslodavci kontaktiraju i nakon radnog vremena i zahtijevaju da nešto uradite, čime se narušava privatnost radnika“, kazala je Ristić.
Postoje profesije i poslovi koji i inače ne znaju za radno vrijeme, a novinarstvo je svakako jedna od njih. U razgovoru s nekoliko kolega iz različitih redakcija saznali smo da su mnogi odmah po uvođenju restrikcija i mjera u vezi sa borbom protiv širenja koronavirusa upućeni da rade od kuće. Račune telefona, Interneta, struje itd. plaćaju sami, a poslodavci su većini osigurali laptope, koje i inače koriste na terenu, ali ne i bolju, odnosno, bržu konekciju, što može biti problem u poslu u kojem se svi utrkuju ko će prvi objaviti neku informaciju. U medijima, nažalost, postoji i kategorija radnika koji godinama rade od kuće, ali nemaju prava iz radnog odnosa jer se radi o honorarnim saradnicima, mahom dopisnicima velikih redakcija, s kojima poslodavci sklapaju ugovore o djelu.
U Evropskoj uniji do pandemije procent broja radnika koji su radili od kuće iznosio je oko pet posto u posljednjem desetljeću. Prednjačili su Holandija i Finska, sa 14 posto, a na začelju su bili Bugari i Rumuni gdje je takvih radnika bilo manje od jedan posto. Neke zemlje pokrenule su donošenje izmjena zakona kojima je predviđeno da se eventualne povrede zaposlenih u vlastitim stanovima smatraju povredama na radu koje se mogu naplatiti ili pokriti iz uobičajenih polisa osiguranja.
Sviđalo nam se to ili ne, jedno je sigurno: rad od kuće, koji je ranije bio uglavnom karakteristika IT sektora, postao je nova normalnost, pa se takav princip poslovanja nastavlja i nakon prestanka stanja nesreće gdje god je to moguće. Iz vlastitog iskustva mogu reći da nije nimalo lako dijeliti radni prostor, a ni internetsku konekciju sa djecom koja se školuju od kuće, ali je dobra strana to što u vrijeme pauze mogu napraviti ručak i doći na radno mjesto u pidžami.
