Stvaranje sumnji, polariziranje mišljenja javnosti, jednostranost i laži služe samo učvršćivanju političke moći onih za koje dezinformaciona mreža radi i zbog kojih postoji
Autor: Aleksandar Brezar za analiziraj.ba
Istraživanje „Dezinformacije u online sferi: slučaj BiH“ o kojem smo govorili u prethodnom članku u serijalu, kojim se dokazalo postojanje dezinformacione mreže na prostoru BiH, u čijem sklopu su i entitetski javni mediji iz Republike Srpske i medijske kuće susjedne države, te ruski servis Sputnjik Srbija, u međuvremenu nije naišlo na konkretniju reakciju domaće javnosti.
Dok portal radne skupine EastStratCom Evropske komisije EUvsDisinfo smatra da se radi o ozbiljnoj infiltraciji našeg medijskog prostora, za većinu medija u BiH ova priča nije bila od dovoljnog interesa. Autori istraživanja iz UG „Zašto ne“, ipak, smatraju da se radi o „standardnoj nelagodnosti u susretu s nečim što je novo“. Kako kaže Darko Brkan, predsjednik „Zašto ne“, ovakve priče izazov su i u društvima s daleko većom medijskom i informacijskom pismenosti; svejedno, Brkan smatra da imamo dokaz da je naš medijski prostor jako zatrovan. Zato ne treba očekivati trenutne rezultate. Na djelu je dug proces, prevashodno, promjene percepcije.
„Prvo što možemo zaključiti da je za proizvodnju i plasiranje većeg broja dezinformacija ključni politički motiv, te da mediji nad kojima postoji očiti politički uticaj plasiraju najviše dezinformacija. Postojanje nekih 30 medija u ovom hubu govori nam da je konzumentima medijskog sadržaja jako teško doći do pravih informacija“, tvrdi Brkan, smatrajući da su prezentirani dokazi, poput direktne dezinformacione veze Sputnjika Srbija sa 16 medija u ovom hubu i jasna uređivačka pristrasnost Sputnjika, posebno u predizborno vrijeme u BiH, dovoljni dokazi za umiješanost Rusije. „Ukoliko uđemo u teme i aktere obrađene u dezinformacijama, jasno vidimo da imamo jedan cijeli spektar tema koje su dio globalnih dezinformacionih narativa koje plasiraju mediji pod uticajem Rusije, te da su zapadni akteri, s izuzetkom nekih, uglavnom predstavljeni u negativnom svjetlu, dok, recimo, predsjednik Rusije Vladimir Putin nema niti jedno negativno spominjanje u dezinformacijama koje smo obradili“, zaključuje Brkan.
Zašto je ova dezinformaciona mreža naišla na plodno tlo u sve više polariziranom, multietnonacionalnom društvu poput BiH, a ne u susjednoj dominantno monoetničkoj Srbiji, dalje pojašnjava Vesna Radojević, urednica srbijanskog portala Raskrikavanje: „Javno mnjenje u Srbiji je u dobrom delu naklonjeno Rusiji, tako da mislim da Rusija i nema prevelike potrebe da nameće svoje narative jer je ovde situacija već takva. Postoji zanimljiv citat jednog od vlasnika prodržavnog i proruskog tabloida Infomer, Dragana J. Vučićevića, koji je kazao da kada stavi Putina na naslovnu stranu tiraž skoči za 20 odsto. Ne znam da li je to tačno, ali se ne kosi s onim što možemo primetiti i sami, a to je da je građani Srbije u dobroj meri podržavaju Vladimira Putina.” U BiH, naime, daleko je korisnije dalje polarizirati društvo u političke svrhe, posebno kada naklonjenost jednom stranom faktoru i njenom trenutnom lideru ne dijele i ostale etnonacionalne grupe.
Postojanje bilo kojeg stranog medija na našem prostoru nije problematično samo po sebi. Međutim, Sputnjik Srbija kao dio dezinformacione mašinerije Putinove Rusije i medij pod direktnom kontrolom ruskog Ministarstva komunikacija i masovnih medija, osnovanog predsjedničkim ukazom, odavno je tema analize u svijetu zbog svoje uloge u širenju dezinformacija i stvaranju i propagiranju lažnih vijesti.
Ilya Kirizov, novinar koji je 2013. radio za RIA Novosti, prije transformacije ove državne agencije u današnji Sputnjik i Russia Today (RT), svjedočio je promjeni namjene ovog servisa vlastitim očima. „Nepristrasno novinarstvo više ne postoji“, okupljenima u redakciji RIA-e rekao je Dmitry Kiselyov, generalni direktor i glavni i odgovorni urednik državnog konglomerata i čovjek za kojeg se smatra da je glavni Putinov propagandist. Kiselyov je od RIA Novosti napravio produženu ruku ruske vanjske politike umiješanu u širenje dezinformacija i lažnih vijesti u sve važne svjetske događaje, od ruske agresije u Ukrajini, preko slučaja Škripalj, referenduma o nezavisnosti Katalonije, pa sve do nedavnog pokušaja svrgavanja kolumbijskog predsjednika Nicolasa Madura.
Reakcija zapadnih medija, online servisa i političkih aktera je bila oštra. U proteklim godinama Google, Facebook i Twitter sprovodili su sankcije protiv Sputnjika – od zabrane oglašavanja pa sve do deplatformiranja. Najindikativniji je slučaj Facebooka, koji je u januaru ove godine uklonio 289 stranica i 75 naloga zbog širenja dezinformacija, a koji su dovedeni u vezu sa Sputnjikom. Stranice su se pretvarale da su nezavisni istočnoevropski portali, da bi se ispostavilo da iza njih stoje Sputnjikovi uposlenici. Francuski predsjednik Emmanuel Macron je ranije zabranio prisustvo novinarima Sputnjika i RT-a tokom svoje kampanje, a NATO i Evropska komisija već su više puta javno osuđivali ponašanje ovih medija pri širenju dezinformacija i stvaranju lažne slike o djelovanju ovih institucija. Međutim, promjena namjene ruskih državnih servisa u oružja informacionog djelovanja iz 2013. tek je najnovija manifestacija ranije prakse.
„Riječ, kamera, fotografija, internet: još jedan tip oružja, još jedan tip oružanih snaga“ – tako je govorio ruski ministar odbrane Sergey Shoigu 2015. godine. U vremenu hibridnih sukoba ne treba nas pretjerano čuditi da je Rusija spremna iskoristiti sve dostupne metode u postizanju vlastitih političkih ciljeva, bilo na domaćem ili stranom terenu. U ovakvom pristupu, jednu od ključnih uloga igra upravo dezinformisanje. Samim tim, krajnje je zanimljivo da je riječ dezinformacija, bar u svom engleskom obliku „disinformation“, posuđenica ruske riječi nastale od imena jednog od pododjela propagandne grane nekadašnjeg KGB-a.
Dezinformacija je tako definisana u Velikoj sovjetskoj enciklopediji iz 1952. kao „širenje lažnih ili iskrivljenih informacija sa ciljem da se obmane javno mnijenje“ („obmana javnog mnijenja“ se, međutim, ne spominje u online verziji). Ion Mihali Pacepa, bivši visoki službenik rumunske tajne policije Siguranta, u knjizi jednostavno nazvanoj „Dezinformacija“ čak tvrdi da je ovaj termin smislio sam Jozef Staljin, te da je prvi put korišten tokom Drugog svjetskog rata. Moguće je da je i ovo dezinformacija, jer drugi izvori tvrde da jeste tačno da su termin prvi put upotrijebili Sovjeti, ali još 1939, i to u opisu slične političko-propagandne službe nacističke Njemačke. Bez obzira na to, i sam termin, po Pacepi, oblik je dezinformacije: Staljin je ovu propagandnu djelatnost namjenski imenovao tako da zvuči „francuski“, ne bi li ubijedio druge da se radi o nečemu što dolazi sa Zapada. Ipak, dovoljno se sjetiti „Potemkinovih sela“ da postane jasno da je dezinformisanje, u jednom od oblika, alat koji se koristio i prije Staljina i SSSR-a.
Kako je funkcionisalo sovjetsko dezinformisanje? Ako je vjerovati riječima nekadašnjeg direktora CIA-e Williama Colbyja, Dezinformaciona agencija (rus. Дезинформация, Dezinformatsiya) ili „Služba A“, kako je također nazivana, plasirala bi lažirani članak u nekom sporednom dnevnom listu. Priču bi potom preuzeo sedmični ili mjesečni magazin, sve dok ga ne bi preuzeo jedan od glavnih sovjetskih dnevnih listova, te bi se za izvor naveli neimenovani pojedinci. Ovim procesom − koji vam, ukoliko ste pročitali prvi dio ovog serijala, zvuči itekako poznato u kontekstu dezinformacione mreže u BiH − svaka laž postaje legitimna i legitimizirana, vjerno prenesena istina.
U postsovjetskoj eri dezinformisanje je postalo dio ruske vojne doktrine, što je prihvatila i vrhovna hijerarhija najvažnijih državnih medija. Kako je u toku svog višegodišnjeg istraživanja i analize preko 3.500 slučajeva dezinformacija porijeklom iz Kremlja pokazao EUvsDisinfo, RT i Sputnjik, kao televizijski kanal i novinska agencija, sastavni su dio ruske dezinformacione mreže čija je svrha proizvodnja i distribucija lažnih informacija. Međutim, tek se u skorije vrijeme vojno-taktički koncept „maskirovke“, ili u prevodu „male maškarade“ − specifično ruske kulturološke odrednice koja podrazumijeva predstavljanje dovoljno ubjedljive laži da bi se prikrila istina − efikasno prenio na online prostor. Dok je maskirovka u uslovima rata kakvog smo poznavali do danas za cilj imala stvaranje neodređenosti i maglovitosti među komandnom strukturom protivnika, u vremenima hibridnog ratovanja dezinformaciona maskirovka za cilj ima stvaranje potpune nesigurnosti javnosti u istinitost bilo čega, te nepouzdanja u rad svih sredstava informisanja u jednom društvu.
Infografika: ruska hibridna hidra
U BiH je na djelu vrlo specifična dezinformaciona shema, koja ne zahtijeva preveliki trud s obzirom na javnost još uvijek nepriviklu na postojanje lažnih vijesti i nedovoljno osviještenu po pitanju fenomena postistine. Prema istraživanju European Policies Initiative i OSI iz marta 2018, BiH se našla na 32. mjestu od 35 evropskih zemalja po indeksu medijske pismenosti i otpornosti na dezinformacije s rezultatom od 25 od mogućih 100 bodova. Od zemalja u regiji jedino su Albanija i Crna Gora prošle gore, dok se ostale zemlje također nalaze pri samom dnu.
Ovakvi rezultati u kontrastu su s liderom na ljestvici – Finskom, u kojoj se digitalna pismenost i kritičko mišljenje uče unutar obrazovnog sistema od najranije dobi. U Finskoj se borba protiv dezinformacija i lažnih vijesti smatra odgovornošću svakog građanina i građanke, na šta je stanovnike pozvao i sam predsjednik države Sauli Niinistö. U BiH i regionu većina stanovništva nije ni svjesna dezinformacija kojima smo izloženi. Sklonost nekritičkom crno-bijelom razmišljanju i nedostatak razlikovanja profesionalnih i odgovornih medija sve češće dovodi do toga da se mediji pojednostavljeno etiketiraju kao „propagatori laži“.
Samim tim, ne čudi ni najnovije istraživanje BH novinara i Fondacije Friedrich Ebert objavljeno u maju ove godine, u kojem − krajnje indikativno − 27 posto građana u Republici Srpskoj i 17 posto u FBiH podržava nasilje nad novinarima. Povjerenje u medije još uvijek ima 66 posto građana, ali je također interesantno da je, prema istraživanju, ono u padu, kao i u nevladine organizacije, dok je povjerenje u vlast i političke aktere u porastu. Sve manje povjerenje građana upravo pogoduje dezinformacionom haosu – ako je svrha bila stvoriti sumnju, ona je već prisutna, i to u sam profesionalizam i odgovoran rad medija.
I dok su, kada je dezinformisanje u pitanju, u svijetu aktuelne rasprave o tome treba li lažne vijesti svrstavati pod dezinformacije ili, možda, koristiti treći termin – „misinformacije“, kako to preferira institut Poynter, najveći i najznačajniji autoritet među factchecking organizacijama, mi smo još uvijek u fazi detektovanja problema. „Misinformacije“ se od dezinformacija ipak razlikuju u jednoj krajnje bitnoj stvari: dok je kod „misinformacija“ na djelu greška, pa možemo govoriti o defektnim informacijama, kod dezinformacija je riječ o namjernoj prevari. Ipak, specifični dezinformacioni alati i mehanizmi u našem medijskom i online prostoru, ako se fokusiramo samo na maligne pojave, mogli bi se svesti na sljedeće:
Infografika: Mehanizmi dezinformisanja u bh. medijskom i online prostoru
Taktike poput farme trolova, primijećene pri uvijek aktuelnim raspravama o vakcinama ili tokom američkih predsjedničkih izbora 2016. godine, na našim prostorima ipak (još uvijek) nisu primijenjene u značajnoj mjeri. Međutim, ono što povezuje dezinformacione alate jeste činjenica da su svi odreda u službi političke manipulacije. Koji god alati se koristili, u konačnici se sve svodi na igru „nula-zbroj“ (zero-sum game) kao strateški cilj.
Dok je u ruskim rukama cilj dezinformacija oslabiti Zapad i osnažiti Kremlj, u našem slučaju dezinformacije služe slabljenju zajedništva i ideje zajedničkog života bh. naroda i jačanju režima na vlasti u RS-u. Da nije tako, mete napada ne bi bili političari iz drugih etnonacionalnih korpusa, kao i opozicioni politički akteri u RS-u, niti medijski profesionalci i nevladine organizacije kao oni segmenti društva čiji je posao praćenje (ne)rada same vlasti, o monitoringu korupcije i drugih malverzacija da ne govorimo. Bila propaganda mašinerija Kremlja na čelu priče, kao saučesnik u svemu, ili samo dobar kalup koji se dao preslikati na bh. javni prostor, poenta je ista: stvaranje sumnji, polariziranje mišljenja javnosti, jednostranost i laži služe samo učvršćivanju političke moći onih za koje ovakva dezinformaciona mreža radi i zbog kojih postoji. Istorija nas, nažalost, uči da taj put vodi jedino u još oštriju autokratiju.
Zbog čega je važno da otvoreno razgovaramo o manipulativnom ponašanju medija i dezinformacionom zlostavljanju građana BiH? Riječi Georgea Orwella, koji je karijeru posvetio istini kroz dekonstrukciju dezinformacija, zloupotrebe medija i političkog jezika, najbolje ilustruju ovu potrebu − i to one o fašizmu: „Ako se budete pretvarali da je u pitanju samo odstupanje od normalnog koje će proći brzo ili samo od sebe, u snu ste iz kojeg ćete se probuditi kada vas neko opali po glavi gumenom palicom.“
U trećem i završnom dijelu serijala provjerit ćemo zašto nema sistematskog odgovora na dezinformacije u BiH, koje mehanizme možemo pokušati primijeniti u budućnosti i šta građani sami mogu uraditi ukoliko sumnjaju da su žrtve političke manipulacije putem medija.
* Tekst je proizveden u okviru medijskog poola Mreže ACCOUNT (Antikorupcijska mreža organizacija civilnog društva)
