Kočo Racin (rođen kao Kosta Solev Apostolov) u Velesu, u Makedoniji, 22. decembra 1908. godine, bio je makedonski pjesnik, a smatra se utemeljiteljem moderne makedonske književnosti. Odrastao je u siromašnoj porodici, njegov otac Apostol bio je zanatlija koji se bavio lončarstvom. Kosta već sa 13 godina počeo je da radi u očevoj radionici. Završio je samo jedan razred srednje škole.
Priredila: Aldina Lipovac-Jandrić, AbrašMEDIA
Kočo Racin je pisao i radove i novinske članke s istorijskim i filozofskim temama te književne kritike. Tako je stekao status najpoznatijeg makedonskog mislioca i filozofa u tadašnjoj Jugoslaviji.
Predmet njegovog interesovanja bio je život radnika, naročito onih koji preživljavaju baveći se poljoprivredom. Mnoge pjesme posvetio je svojoj voljenoj Rahilki Firfovoj. Napisao je 31 ljubavnu pjesmu koje je objavio u zbirci nazvanoj „Antologija boli“.
Prvo literarno djelo koje je Racin napisao bili su “Sinovi gladi”, a objavljeno je 1928. godine u zagrebačkom listu “Kritika”.
Sinovi gladi
Ničeg nemam… sin sam gladi:
kroz svet, na telu svom, nosim njen žig.
Ni oči nemam: pogledi mi razum lede,
a usta jazbina za po koji jezivi krik.
Prezrenje i smeh nagrada mi je od sveta
i amorfno ćutanje prirode, zemlje i neba.
O, zašto to?… O, meni je samo meta
skitnja i svet i komad suha hleba.
Mržnja moja plod je mojeg bdenja,
strpljenje moje krije užas moći.
Kočo Racin objavljuje 1932. godine u Skoplju zbirku pjesama pod nazivom “1932.”. U isto vrijeme, Racin objavljuje i druge pjesme, priče i članke sa različitom tematikom. Jedina samostalna zbirka pjesama “Beli mugri” (“Bijele zore”) objavljena je u Zagrebu 1939. godine. Zbirka “Beli mugri” sadrži 23 pjesme, koje su znatno utjecale na makedonsko pjesništvo, utemeljila je makedonski poetski modernizam.
Kočo Racin se 1924. godine pridružio Komunističkoj partiji Jugoslavije (KPJ), a dvije godine kasnije postao je član gradskog odbora KPJ-a u rodnom Velesu. Kao jedini delegat iz Makedonije, u novembru 1928. godine, učestvovao je na 4. kongresu Komunističke partije Jugoslavije u Drezdenu. Po povratku u Jugoslaviju uhapšen je. Nakon tri mjeseca provedena u zatvoru oslobođen je zbog nedostatka dokaza. Početkom januara 1934. godine vlasti su provalile u prostorije KPJ-a, a Racin je zajedno sa još petnaestak makedonskih komunista uhapšen. Na sudu u Sremskoj Mitrovici osuđen je na četiri godine zatvora, ali je 1935. godine, nakon što je donesen novi zakon, amnestiran. Vrijeme u zatvoru je provodio družeći se sa Mošom Pijadom, Rodoljubom Čolakovićem i Ognjenom Pricom koji su mu ukazali na važnost pisanja djela na njegovom maternjem, makedonskom jeziku. Ohrabren njihovim savjetima Racin je kasnije učestvovao u prevođenju „komunističkog manifesta“ na makedonski jezik.
Do sukoba između Racina i tadašnjeg rukovodstva Komunističke partije u Makedoniji došlo je 1940. godine. Zbog posjete Aleksandru Cvetkoviću, tadašnjem vođi Vardarske banovine i kritičkom govoru o radu makedonskog Odbor KPJ-a, Racin je isključen iz stranke, a njegove stranačke kolege su odlučile da ga bojkotuju. 1942. godine odnosi između Racina i makedonskih komunista poboljšali su se. Početkom 1943. godine uspio je da se vrati u Skoplje te se pridružio partizanskom odredu „Korab“. Postao je urednik partizanskog lista „Ilindenski pat“.
Kočo Racin je poginuo u noći sa 12. na 13. juna 1943. godine, dok se vraćao iz partizanske štamparije na planini Lopušnik, kod makedonskog grada Kičeva.
Ivo Strahonja “U posjeti Koči Racinu”
Novinar Ivo Strahonja je u ovoj reportaži ispričao život i pogibiju makedonskog pjesnika – borca Koče Racina.
Tiho, svečano je nekako u strmoj ovoj zabačenoj uličici Titova Velesa, pod okriljem nakrivljenih, visokih, nedostupnih zidova i zbitih drvenih vrata, što se kanda nerado otvaraju strancu i svijetlu. Nigdje nikoga do slijepog nejakog dječaka, što se na kasnom popodnevnom suncu uza zid zaigrao, i nevelike limene ploče povrh jednih vrata: Muzej Koče Racina.
Muzej? Zar ova trošna starinska kuća, zaklonjenih prozora, zemljanog praga i potkrovlja, kojim se vjetar silovito provlači? Ta, čitavo se malne susjedstvo uznemirilo, dok su pronašli ključ, koji ga otvara. Muzej? Zar doista ovako: bez vratara, prospekata, vodiča, svijetla i sagova i svega onoga drugog tako već uobičajenog?
Lagano sam prešao prag, još laganije dodirnuo stvari i ta sjećanja, topla i snažna.
Foto: Myguidemacedonia.com
Nije tome ni tako davno (kako mi reče Vesa Soleva, mlada, crnomanjasta sestra Koče Racina), što je dvanaestogodišnji Kočo školu morao zamijeniti vlažnom grnčarskom radionicom svog oca. Šestero još nejake djece, bolest, slabi poslovi – u ovoj skrovitoj veleškoj ulici tih prvih poratnih godina bijeda nije zaobilazila kuće.
U zasjenjenoj podrumskoj prostoriji, natrpanoj (kao i dan-danas) dugim drvenim stolovima, grudama zemlje, “bardačima”, vrčevima, zdjelama svih oblika i veličina, tek otrgnut od majčina skuta, Kočo Solev Racin ulazio je u život.
– Ovdje kod prozora bilo je njegovo radno mjesto, – govori mi Vesa Soleva. – Ovo je Kočin alat. Ovdje pa…
I slika ovog djetinjstva, slika teška i natmurena, sve jasnije se bliži.
Deset do dvanaest sati radilo se kod grnčara Soleva. Svi, i Kočo. A kad se poleglo na počinak, visoko gore na tavanu kuće jedna je plinska svjetiljka još dugo plamtjela u noći. Kočo je krišom prevrtao knjige. Iste one slabašne ruke, što su gnječile zemlju i pravile lonce, za tih su noći zapisale prve misli, prvi svoj nježni stih… jer dva su života sve više rasla u tijelu ovoga priprostog makedonskog dječaka.
– Bio je naš Kočo velika duša, – govori mi postarija neka žena, što me prati uz drvene stepenice kuće. – Hrabar, borben, uporan, a vidite, tako mekan i ćutljiv. Mnogo se toga eto i sačuvalo…
Priprost krevet, stol, ćilim, puška, nekoliko već izlizanih crvenih kravata i sanduk prepun knjiga. Kao da je stanar ove jednostavne sobe tek na trenutak izašao i ubrzo će se vratiti, te se opet nemirno ushodati sobom ili pak, s olovkom u ruci, zadubiti se nad stolom.
Ne, ne… Sve je ovdje posve tiho, pusto. Tek zaostali traci popodnevnog sunca polako trepere i sjeku povrh stvari i staklenih ovih vitrina, prepunih rukopisa, knjiga i foto-kopija pjesama.
“Bedan ko kamen, iskren ko kristal, izlazim pred vama raskrivenom dušom…”, pisao je besane jedne davne noći lončarski pomoćnik Kočo Racin. Za dana mu se kičma radom povija i ruke otvrdnu blatom. Kroz uzano prozorče podrumske radionice on gleda jednako bijedne, izmorene i gladne radnike, kad se uveče s duhanskih polja vraćaju kući. Noću on piše, bolno i revolucionarno:
“Na kantar studen so tuč go merat
a moždat li da go izmerat
Našiot tutun – našava maka
našava solena pot…”
Da, baš taj, kako Kočo pjeva “slan i krvav radnički znoj što se nenadoknađeno i mukotrpno prolijeva na poljima begova i općinskih načelnika”, bio je onaj nemir, koji je neprekidno resao u Kočinom srcu i njegovim mislima. Ovdje – u rodnom Velesu, gdje je Vasil Glavinov još godine 1893. odnovao prvu socijalističku grupu i gdje su pečelbari brže no ma gdje drugdje iz tuđine donosili napredne ideje, u zabačenom ovom Kojniku, Crnoj džamiji, Megdanu i drugim predgrađima Velesa, Kočo Racin lako je učvrstio i proširio svoje ideje.
Noću on sada čita napredne političke pisce. Stihovi mu bivaju još snažniji, još ogorčeniji.
Prihvaćam neveliku neku knjižicu žutih neuglednih korica. “Beli mugri” (“Bijele zore”, Zagreb god. 1939.). Doista, zadugo treba ovdje zastati… jer, uza sve ostalo, ovu je prvu makedonsku zbirku pjesama policija Karađorđevićeva režima zaplijenila odmah po izlasku iz štampe, i jer su ovi stihovi utrli sebi put među najbolja jugoslavenska pjesnička djela u vremenu između dva rata.
“Beli mugri”, kako mi govori Vesa Soleva, krišom su predavani iz ruke u ruku. I pobijeliše preko njih mnogi od zora, i rasvijetliše se mnogi od vidika.
Lagano prekapam sandukom knjiga. Prašina se ovdje već nakupila, crvotočina nagrizla drvo. A mnoge tu susrećem: Marx, Pierre Loti, Jack London, Todor Pavlov… pa “Južni pregled”, “Mlada kultura”, “Književni krug”, i drugi časopisi, u kojima je Kočo Racin uspješno i stalno surađivao. I čini mi se: čudnovato je to nekako čitati, na primjer, ove, i stilski i sadržajno dotjerane retke njegove novele “Podne”, ili pak teorijsku njegovu raspravu “Značaj Hegelove filozofije”, i misliti na umorne one i zaprljane ruke mladog lončara, što su ih pisale.
Jednog je dana Kočo ostavio starinsku rodnu kuću. Kad ga je uredništvo “Iskre”, organa CK KPJ za Makedoniju, pozvalo da dođe u Skoplje i da preuzme mjesto redaktora, Kočo nije oklijevao. I ovdje su mu noći bile duge i prepune rada. Među makedonskim radništvom “Iskra” je sve jače djelovala. Kad je njena konspiracija slučajem otkrivena, Kočo Racin osuđen je na pet godina zatvora.
Jednu od njegovih knjiga uzaludno tražim po ovom sanduku i ovim vitrinama. “Opijum” – roman, što ga je Kočo gorčinom i krvlju napisao u hladnoj ćeliji Mitrovačke kaznionice – policija je spalila još u rukopisu.
– Vratio nam se Kočo, – otegnuto i ozbiljno veli mi sestra, Vesa Soleva, – po amnestiji godine 1938. Vratio se kući i grnčarstvu. Otac je već bio preslab, a mi još nejaki. Vratio se, al’ ne za dugo…
One noći, kad je završio svoju vrijednu povijesnu raspravu “Dragovitski bogumili”, on kreće u Beograd. Ilegalni njegov politički rad poprima sve jači izraz. Policija ga slijedi, uhodari, hapsi. Godinu 1941. Kočo Solev Racin dočekao je kao inrernirac u logoru Ivanjica.
U staklenoj nekoj vitrini, sitan jedan i čitljiv rukopis govori o ljubavi: “Raca Firfova…”
– Velika, tužna ljubav, – govori mi Vesa Soleva. I oči joj se suze. – Tu je Kočo bio najnježniji, najdublji…
Stihovi, pisma… I u neutaženoj je svojoj ljubavi Kočo Racin velik, istinski pjesnik. Danju on opet u vlažnom podrumu prstima gnječi zemlju. I noću je ovdje: mašinom preštampava letke, koji pozivaju na ustanak i prikuplja materijal.
Nekoliko puta Bugari provaljuju u kuću. Uzalud ga traže. Kočo radi oprezno i svaki put nestaje. Ilegalno bježi u Sofiju. “Sloboda za Makedoniju i narod, za sve” – to im je bilo nepisano geslo. Bugarska im policija iznenada provaljuje u stan. Kole skače s trećeg kata i pogiba. Racin uspjeva pobjeći i ponovo se prebacuje u Veles.
I tako redom. Govore mi o tome ljudi i stvari u tišini ovih jednostavnih soba. Svi mi o tome nadugo govore. I svi kao da malo zastaju i bivaju tužni, kad spominju Racu Firfovu… jer Kočo Solev Racin, kako ga po njoj i danas zovu, ljepuškastu je ovu i milu djevojku stavljao i spominjao posred svih svojih stvari. “Krijepila mu je ideale”, reče netko i ušuti.
U vedar jedan dan 1945. godine Kočo Racin po posljednji je put prošao gradom, zemljom, koju je toliko volio. Strmom su ga kaldrmom njegovi drugovi nosili na rukama. S uleknutih ovih zaboravljenih kuća izišli su ljudi. Siromašni, ispaćeni, šutnjom su svom borcu i braniocu odavali posljednju počast. I starci i djeca. Titov je Veles tog dana oplakivao partizana, pjesnika, koji je nesretno poginuo, negdje u planinama između Kičeva i Gostivara.
A nekako u vrijeme, kad mu se grob ozelenio, izašle su prve “Pesni”, kako mi Vesa reče: “Zbirka tuge, ljubavi i borbe.”
Godine 1951. rodnu mu kuću pretvoriše u muzej. Muzej? Još više: u istinu, netom prošlu i doživljenu… u istinu, koja se osjeća duboko i koja se ne zaboravlja.
Polako se spuštam ulicom. Kasno je već. I sve je opet nekako tiho, svečano. Uz povisok kameni zid nema više sunca. Ni slijepog nejakog dječaka, na njem zaigralog.
Izvor: Priče boraca, Novinsko izdavačko poduzeće (NIP), Zagreb, 1959.
