Između udžbeničkih legendi o herojima radničkog pokreta i potpunog satiranja sjećanja na antifašiste, čak i fizičkog, nikad i nije bilo mjesta za ljude od krvi i mesa. Priča o sestrama Baković, ustvari, nije ni malo uobičajena.
Obitelj Baković potjeće sa otoka Brača. Rajkin i Zdenkin otac iz vrlo je bogate porodice trgovaca, dok majka potječe iz bračke plemićke obitelji Fertilio.
Otac je već početkom 20. stoljeća otišao u Boliviju gdje je kupio hotel, zajedno s bratom, a kasnije i trgovinu u rudarskom gradiću Oruro. Ta je trgovina vrlo dobro poslovala i Bakovići su brzo stekli znatnu svotu novaca. Nakon vjenčanja, pridružila mu se i supruga. U Oruru su redom rođena njihova djeca: Zdenka, Jerko, Rajka, i Mladen. Jedna od avenija nedaleko centra Orura i dan danas nosi ime Avenida Rajka Bakovic.
Otac je 1921. godine odlučio da je bolje djecu školovati u Jugoslaviji. Obitelj je krenula na put brodom iz Čilea, preko Marseilesa, pa do Rijeke i Brača. Zanimljivo je da su poveli i Rajkinu dadilju i dojilju, Indijanku Leukidiu Peres, koja se nije htjela odvojiti od Rajke. Leukidia se kratko vrijeme nakon dolaska u Zagreb udala za radnika iz Karlovca, preselila tamo, ali je ubrzo umrla od tuberkuloze. Njezin sin je bio poznati lječnik Franjo Kosoković, koji je preminuo 2008. godine u Zagrebu.
Na Braču su Rajka i Zdenka završile pučku školu, i obitelj Baković seli se u Zagreb. Kupili su trokatnicu u Gundulićevoj ulici na broju 25. Zdenka je našla zaposlenje kao švelja u Singeru, čija se zgrada nalazila na uglu Praške i Trga bana Jelačića. Kao vrlo uspješnu radnicu, Singer je šalje na jednogodišnje školovanje u Beč.
RAJKA, DRUŠTVENIJA I ŽIVLJA OD SVOJE SESTRE, KRENULA JE U I. ŽENSKU REALNU GIMNAZIJU NA KATARINSKOM TRGU. TU SE UKLJUČILA U RAD SAVEZA KOMUNISTIČKE OMLADINE, ČIJA JE ORGANIZACIJA BILA VRLO AKTIVNA MEĐU DJEVOJKAMA NA GIMNAZIJI. POHAĐALA JE I TEČAJ ESPERANTA U HRVATSKOJ OMLADINSKOJ ČITAONICI U MAKSIMIRU, OKUPLJALIŠTU ZAGREBAČKE LIJEVO ORIJENTIRANE OMLADINE. VRLO BRZO JE I SAMA PRIMLJENA U SKOJ.
Pošto je poslije očeve smrti materijalno stanje u obitelji bilo loše, uz majku nenaviklu na posao, Bakovići su odlučili kupiti trafiku da bi osigurali stalne prihode. Trafika u Nikolićevoj ulici broj 7, gdje se danas nalazi mali butik, bila je na povoljnom mjestu, tik do kina (danas Zagrebačko kazalište mladih, dvorana Janje). Njeno vođenje preuzela je Zdenka.
Rajka je upisala studij na Filozofskom fakultetu, smjer romanistike, 1940. godine. Tu je upoznala i dečka, čiji je identitet zauvijek ostao tajna porodici. Brat Jerko sjeća se jedino njegova imena - Branko.
Nakon uspostave NDH, Rajka se našla kao istaknuta ljevičarka u opasnosti od hapšenja. Sklonila se preko ljeta na Brač, gdje je kao talijanska državljanka mogla ostati relativno sigurna do kraja rata. Ali, kako kaže Jerko, nije mogla smireno slušati vijesti iz Zagreba, te se vratila i upisala školsku godinu '41/42.
Rajka i mlađi brat Mladen često su pomagali sestri Zdenki u vođenju trafike. Trafika je već od prvih dana uspostave NDH i okupacije postala sastajalište komunista. U njoj su se ostavljale poruke, paketi i dogovarali sastanci. U ljeto 1941. sekretar CK KPH Rade Končar dao je za dužnost Zdenki Baković da kiosk ubuduće bude isključivo partijska veza, takozvana „javka“, a od jeseni veza s partizanima. Preko nje je kominikaciju vodio i Glavni štab NOV Hrvatske. Trafika je imala idealnu kamuflažu. Pošto je Zdenka vrlo dobro znala njemački, naručivala je redovito njemački tisak, i ubrzo je trafika postala okupljalište njemačkih oficira. Tako je tajna komunikacija, gotovo nesmetano, tekla sve do pred kraj 1941. godine. Javka u trafici „pala“ je nakon što je jedan kurir iz Mjesnog komiteta KP Dalmacije uhvaćen, te je, nakon mučenja, odao gdje je nosio dokumente. Izvještaj o tom događaju i ime kurira nalazi se u jednom dopisu Vladimira Popovića upućenom Glavnom štabu NOV Hrvatske i Vladimiru Bakariću.
U noći 20. prosinca, agenti Ravnateljstva sigurnosti upali u stan Bakovićevih u Gundulićevoj ulici, te uhapsile obje sestre i brata Mladena. Ponijeli su i ključeve kioska. Nekoliko su dana za redom naizmjence sestre dovodili u trafiku s namjerom da u zasjedu padnu i ostali kuriri. Hana Pavelić, aktivistica koja je bila zadužena za vezu sa javkom u trafici, uočila je da nešto nije u redu u Zdenkinom i Rajkinom ponašanju, te je obavijestila ostale, tako da nitko nije uhapšen. Hana Pavelić je ubrzo i sama uhvaćena i ubijena u logoru Stara Gradiška.
Kad je Rajka trećeg dana dovedena u kiosk, bila je već strahovito izmučena, jedva je stajala na nogama, i više puta se onesvijestila. Kućna pomoćnica Bakovićevih, Slavka, zamolila je jednog od agenata da Rajku otprati kući, ne bi li se ona barem okupala. U jednom trenutku je Rajka uspjela doturiti bratu Jerku ceduljicu na kojoj je pisalo: „Smijem li progovoriti?“ Jerko joj je kratko odgovorio: „Ne.“ Pet su je dana ustaški isljednici mučili i već polumrtvu donijeli u bolnicu na Sv. Duh, gdje je ubrzo izdahnula od upale pluća i teških povreda.
Zdenka, ne znajući da je Rajka otpremljena u bolnicu, vjerovatno u očajanju, skočila je, na Božićno jutro 1941., s trećeg kata centrale Ustaške nadzorne službe na pločnik Zvonimirove ulice. Ta se zgrada nalazi u Zvonimirovoj ulici 2, a u njenom se prizemlju, na uglu okrenutom Trgu žrtava fašizma, nalazi ljekarna.
Postoji zapisnik Instituta za sudsku medicinu i kriminalistiku od 27. prosinca 1941. o nasilnoj smrti Zdenke Baković. Također, tu je i o uputnica bolnice Sv. Duh Patološkom institutu za obdukciju Rajke Baković od 29. prosinca 1941. Iz prvog dokumenta se vidi da je uzrok smrti Zdenke Baković prijelom kosti lubanje i s tim u vezi razmekšanje mozga, te da je umrla nasilnom smrću zbog pada iz velike visine. Obdukcijom su ustanovljena mjesta podlivena krvlju na stegnima i debelom mesu od udaraca tupim predmetom. U zapisniku sa obdukcije Rajke Baković među ostalim stoji: "...Podlijevi krvi u obim donjim ekstremitetima uslijed udaranja ..." te "podlijevi krvi u predjelu čela."
Ni Rajka ni Zdenka nisu odale nikoga. Sprovod je bio dozvoljen samo užoj porodici, a pratilo ga je mnoštvo agenata koji su ga i fotografirali. Gdje su te fotografije završile, ne zna se. Grob Rajke i Zdenke Baković i danas se nalazi na zagrebačkom groblju Mirogoj.
SVE ŠTO JE OSTALO ZA RAJKOM U POSJEDU NJEZINE OBITELJI, NAKON HAPŠENJA I POLICIJSKE PREMETAČINE, JEST PAR DESETAKA FOTOGRAFIJA, TE JEDAN RUKOPIS TINEJĐERSKE POEZIJE NA DVA PAPIRIĆA.
Iako je njezin brat Jerko mislio da je riječ o Rajkinoj pjesmi, nakon usporedbe tog rukopisa sa rukopisom potpisa na nacionalu Filozofskog fakulteta i onih na fotografijama, ja nisam u potpunosti uvjeren da je tako. Ipak, evo prijevoda jedne strofe, u originalu pisane na talijanskom:
Leti vrijeme, četri tjedna već su prošla
Nikada se vratit neće!
O, koliko sam lijepih dana provela ovdje
I koliko slatkih uspomena ostaje?
O hrvatsko more, drago more moje,
Ti ostaješ
Ni moja bol te ne uznemirava.
Ovaj kratki pregled života Rajke i Zdenke Baković nastao je uglavnom prema kazivanju Jerka Bakovića, njihova brata, aktivnog u zagrebačkom ilegalnom pokretu i Jasenovačkog logoraša. Fotografije su iz porodičnog arhiva obitelji Baković. Jerko Baković preminuo je 2010. godine.
