Foto: Jason Lander, Flickr
Britanska glumica Vanessa Kirby nominirana je za prestižnu nagradu Oscar za najbolju glumicu za ulogu u filmu Krhotine žene (Pieces of a Woman), film koji aktualizira kompleksnu temu žalovanja nakon gubitka djeteta i pravo na odabir mjesta poroda. Glavna junakinja filma, Martha Weiss, koju utjelovljuje Kirby, je zdrava trudnica koja bira roditi svoje dijete kod kuće, uz skrb primalje. Porod kod kuće se normalno odvija sve do zadnjih nekoliko minuta kada se uspore djetetovi otkucaji srca. Primalja je zabrinuta, no dijete se ubrzo rodi i čini se da će sve biti u redu; no, nakon toga saznajemo da je dijete ipak preminulo. Dok roditelji žaluju, članovi šire obitelji vrše na njih pritisak da tuže primalju, objašnjavajući kako će im sudski proces pomoći da okončaju proces žalovanja.
Krhotine žene prikazuje rasplet priče nakon kućnog poroda koji završi tragedijom, otvarajući time priču o višestoljetnoj borbi između porodništva i primaljstva, liječnika i “vještica,” borbu koju obilježavaju mizoginija i profesionalna konkurencija nauštrb kvalitete skrbi i prava žena. Naime, znanstvena istraživanja su detaljno proučavala porode kod kuće te zaključile da uz licenciranu i iskusnu primalju te podršku zdravstvenog sustava, porodi kod kuće su sigurni za rodilje i novorođenčadi.
Osim toga, porod uz primalju izvan bolnice pruža dodatne dobrobiti za žene i novorođenčad iz siromašnih i marginaliziranih obitelji. Primjerice, jedna britanska studija u siromašnom i društveno marginaliziranom kvartu jugoistočnog Londona pokazala je da žene i novorođenčad za koju su skrbile primalje iz kvartovske primaljske prakse imale niže stope prijevremenog poroda i carskih rezova, s dobrim ishodima za zdravlje i majke i djeteta.
Scenaristkinja Kata Wéber napisala je scenarij za film kao odgovor na vlastito iskustvo gubitka u trudnoći. Radnja filma temeljena je na priči Ágnes Geréb, liječnice porodništva i primalje iz njene rodne Mađarske. Radeći u velikom rodilištu u Szegedu u 1977. godine, Geréb je shvatila da želi pružati humaniziranu skrb rodiljama i krenula je tako da je poskrivečki omogućavala ženama pratnju partnera na porodu, zbog čega je zaradila je zabranu rada na šest mjeseci.
Kada se pomirila s tim joj da voditelji rodilišta u kojem je bila zaposlena nikada neće omogućiti da radi na način koji uvažava i poštuje prava rodilja, Geréb je odlučila stvari preuzeti u svoje ruke. Nakon stečene diplome iz primaljstva, Geréb je 1989. otvorila svoju primaljsku praksu i počela pružati skrb na kućnim porodima. Naime, primalje su zdravstvene djelatnice koje su specijalizirane za praćenje trudnoće, poroda i babinja koja se normalno odvijaju, te imaju znanja za rješavanje većinu uobičajenih stanja, te surađuju s drugim zdravstvenim strukama kada neko stanje nadilazi njihove kompetencije. Kroz naredna dva desetljeća, Geréb je bila na kućnim porodima preko 3500 djece, dobitnica je međunarodnih nagrada i postala je svjetski poznata stručnjakinja za kućne porode.
Na jednom kućnom porodu 2010. godine, Geréb je pozvala hitnu službu za pomoć kod transfera s kućnog poroda u bolničko rodilište, nešto što je do tada bila uobičajena praksa. No, ovog puta umjesto vozila hitne pomoći, dočekalo ju je policijsko vozilo te je uhićena je zbog pokušaja ubojstva iz nehaja. Kolege porodničari su joj okrenuli leđa i pokrenuli medijsku kampanju s ciljem da se samostalno primaljstvo i kućni porodi proglase nakaradnim i rizičnim praksma u kojem sudjeluju samo sebične žene kojima je iskustvo poroda važnije od zdravlja novorođenčeta.
Scena poroda, zbog koje je Vanessa Kirby velikim dijelom i nominirana za nagradu Oscar, jedna je od najmoćnijih scena filma. Iako je scena ubrzana za potrebe razvoja radnje i uz nekoliko netočnih prikaza primaljske skrbi na kućnom porodu, Kirby briljira svojom interpretacijom emotivnog i fizičkog procesa poroda. Ovako realni prikazi poroda i surove snage rodilja su novost na malim i velikim ekranima, no scena iz Krhotine žene će zasigurno, uz scene poroda iz serije Sluškinjina priča, promijeniti način na koji javnost percipira porod kao proces.
Do sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća, kućni porodi su se najnormalnije odvijali u Hrvatskoj, uz primalje koje su bile zaposlene pri svakom domu zdravlja. Kako su te “primalje u zajednici” odlazile u mirovinu, tako nove nisu zapošljavane na njihovim mjestima, a većina izvanbolničkih rodilišta, uključujući ona na otocima, su zatvorena. Početkom 1990-ih većina rodilja je rađala u tridesetak bolničkih rodilišta kakva poznajemo danas. Zatvaranja su se desila usprkos dobrim ishodima poroda za rodilje i novorođenčad, i usprkos upozorenjima vodećih porodničara da takva zatvaranja neće pridonijeti kvaliteti zdravstvene skrbi.
Ova apsurdna situacija nije održiva i nije u skladu s praksama u zapadnoj Europi, što se posebno vidi od početka krize uzrokovane koronavirusom. Naime, rodilje s otoka i udaljenih mjesta u uobičajenim vremenima budu odvojene od obitelji da čekaju porod u bolnici otprilike dva tjedna prije termina. No, u vrijeme pandemije, zbog epidemioloških mjera, prisiljene su čekati porod na otoku i tek tada krenuti na put. One kojima je krenuo porod udaljeno od rodilišta su sa hitnom pomoći, umjesto s primaljom, putovale na kopno. Primalje koje i same žive na otoku ili udaljenim mjestima su s rodiljama putovale kao pratnja do udaljenog rodilišta, kao volonterke, a ne u sklopu redovne zdravstvene zaštite. Istovremeno, tzv. COVID jedinice u rodilištima organizirane su kao samostalne primaljske jedinice gdje primalje pružaju svu potrebnu skrb, uz uključivanje liječnika po potrebi. Najstarija struka u ljudskoj povijesti, primaljstvo, u kojoj rade skoro isključivo žene – za žene – uništena je kroz godine nemara. Međutim, u krizi se očekuje od primalja da se dodatno izlažu riziku, i to najčešće volonterski.
Žene koje žele primaljsku skrb u svojoj zajednici trebale bi je moći dobiti kao dio redovnog zdravstvenog osiguranja, a primalje bi trebale moći nesmetano komunicirati i dijeliti skrb za trudnice i rodilje koje to trebaju s kolegama u rodilištima, kao što je, uostalom, slučaj s drugim oblicima zdravstvene zaštite.
U drugim europskim zemljama, primaljska skrb je dio uobičajene zdravstvene skrbi za zdrave trudnice, rodilje i babinjače, koje onda mogu slobodno birati mjesto poroda uz punu podršku zdravstvenog sustava. U praksi to znači da trudnica može jednostavno doći do odabrane licencirane primalje koja će skrbiti o njoj tijekom trudnoće i poroda, koja onda uključuje druge specijaliste sukladno svojoj stručnoj procjeni i potrebama trudnice. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, ali strategijama Republike Hrvatske, takva skrb je kvalitetnija i ekonomičnija od modela koji trenutno imamo.
Međunarodne institucije urgirale su da Hrvatska, ali i druge države naprave nužne promjene u sustavima zdravstvene zaštite trudnica, rodilja i babinjača: neophodnost korištenja znanstveno utemeljene prakse, poštivanje autonomije žena i nužnost informiranog pristanka, ali i potreba organiziranja primaljske skrbi i kućnih poroda. Hrvatska to još nije napravila, i po svemu sudeći niti ne planira. Država je odgovorna za stvaranje preduvjeta za održiv, dostupan i kvalitetan sustav zdravstvene zaštite reproduktivnog zdravlja žena, što uključuje usluge kontracepcije, prekida trudnoće, ali i skrb za trudnice, rodilje i babinjače. Na kraju filma Krhotine žene, lik Vanesse Kirby na sudu brani svoju primalju. Tako i mi moramo braniti pravo žena da biraju kakvu vrstu zdravstvene skrbi žele u trudnoći, porodu i babinju – a to uključuje primaljsku skrb i porod kod kuće.
