Internet slovi za prostor slobode, nominalno, u praksi, situacija je simptomatična. Od RS-a do Crne Gore se ljudi privode u policijske postaje da daju izjavu o djelovanju na društvenim mrežama čime se direktno poručuje da nas prate i u sigurnosti naše sobe.
Autor: Suad Beganović
U društvima koja imaju razvijenu svijest i dobar kritički aparat ovakvi naslovi bi trebali biti izignorisani ili bi bili nepotrebni. Oni bi bili rezervisani za portale sa estradnim sadržajem dok bi ugledni, kritički usmjereni, portali kao i mediji imali umjerene naslove a tekstove bolje od naslova koji vrište sa ekrana u golijatskom fontu. Sreća da su holivudizacija i fenomen dnevne senzacije promptno asimilirani u bh društvo kao temeljne demokratske vrijednosti i mi nemamo nikakav problem sa skandaloznim i šokantnim besmislicama koje nam serviraju mediji i zaglušuju javni prostor. Međutim, to nije slučaj kad je u pitanju kritika vlasti niti plural mišljenja.
Sloboda govora je omogućila da se pojave televizijske emisije koje pronalaze socijalne slučajeve i na račun njihove tragične sudbine se podiže gledanost, stvara privid društva koje ipak posjeduje empatiju i daje se osjećaj nadolazeće, uvijek optimistične, budućnosti koja stiže u paketu socijalne pomoći čim kriza malo popusti svoj čelični stisak. Kriza će popustiti taj stisak, obavještava nas emisija pola sata poslije, ako pobijedimo na zvijezdama ili glasamo za iste stranke. Ako ne to, uvijek postoji sedam načina kako postati uspješnim biznismenom.One malo ozbiljnije nam tvrde da ne brinemo, da prepustimo sve ekspertima koji neupitno znaju šta je potrebno za oporavak i donose nam novi model, sedamstosedamdesetsedmu reformu po redu.
Ovaj model je tako uspješan da je sa privatnih televizija odavno postao patern emitovanja i na državnim televizijama, popularnim portalima, dnevnim informativnim novinama itd. Tu se treba zapitati kojim tačno osnovom državne i entitetske televizije traže naplaćivanje takse od strane građana kojima emituju šund kulturu, kulturu zabave, turbofolk kulturu i sve ostale pogodne propagandne matrice koje imaju za cilj mentalnu okupaciju i odvraćanje pozornosti od bitnih tema.
Svako spominjanje ove teme nužno izrodi kritičare liberalnog opredjeljanja koji ustvrde da je to pravo lice demokratije, da većina želi biti dobro informisana o svemu i da u konačnici, svi imamo izbor da gledamo i slušamo ono što želimo. Poslije takvih argumenata logična stvar, apsolutno neupitna, bi bila: ušutiti za sva vremena pred takvim propagandnim pokličem. Međutim, ukoliko se postavi takvo pitanje, nezaobilazno je pomisliti da ukoliko se i privatne i državne televizije ponašaju identično; kakav izbor zaista imamo?
Mediji u Bosni i Hercegovini, ali i u regionu, su egzemplarni modeli represivnog aparata kojim upravlja oligarhija u vlastodržačkim foteljama. Prvi model se oslanja na fragmentarno izvještavanje o svemu pri čemu se prioriteti mijenjaju a senzacionalističke vijesti uvijek izbijaju u prvi plan u odnosu na to kako su predstavljene, ne koliko zaista jesu bitne po društvo ili senzacionalne
Da li plaćamo državne televizije da nas zabave ili da nam obezbijede kvalitetne informacije, kritički sud analitičara i ponude poliperspektivu u seciranju nekog fenomena. Ako imamo očiti i jedini izbor da ne gledamo televiziju, imamo li izbor da je ne plaćamo?Nemamo. Zakoni ne poznaju logiku zdravog razuma, ali su zato odlične sluge jačeg i bogatijeg. Tako smo prinuđeni da plaćamo televiziju koja nas laže, direktno i indirektno, djelujući simulakrumski, dakle, stvarajući sliku svijeta koji zaista ne postoji. Tako mediji postaju režimski a matrica postaje svezalazeći, panoptički Apsolut nametnut iz vrha.
Mediji u Bosni i Hercegovini, ali i u regionu, su egzemplarni modeli represivnog aparata kojim upravlja oligarhija u vlastodržačkim foteljama. Prvi model se oslanja na fragmentarno izvještavanje o svemu pri čemu se prioriteti mijenjaju a senzacionalističke vijesti uvijek izbijaju u prvi plan u odnosu na to kako su predstavljene, ne koliko zaista jesu bitne po društvo ili senzacionalne. Ovaj model reproducira stvarnost po mjeri centara moći proizvodeći kolektivni stres. Drugi model se ne nameće kao informativni, njegova tematika je zabavne prirode ali čini sve ono što sistem i želi. Dakle, eskapizam se nameće kao alternativa ideologiji iako je samo insistiranje na neideologiji, ideologija, i veoma je moćna jer gledatelj ne očekuje ideologiju već zabavu pa su mu imuni sistemi oslabljeni. Drugi model okupira intelekt nebitnim stvarima, beskonačno ponavlja neku laž i subverzivno se odnosi spram bilo kakvog oblika kritike ismijavajući i marginalizirajući iz drugog plana takve pokušaje kao uzaludne i unaprijed izgubljene. Ovom modelu se pridodaje i sportska tematika u koju se upisuje nacionalni topos konstruirajući sliku koja sistemu odgovara jer hrani apetite nacionalne većine. Projektivni cilj oba modela je isti, kolektiv koji nema potenciju za promjenu društva.
Prvi model, u koji spadaju državne i, u BiH, entitetske televizije su u posljednjih nekoliko godina neskriveno postale režimske sluge bez ikakve mogućnosti alternativnog glasa. Taj glas ni ranije nije bio naročito pouzdan, ali se u borbi dvije ili više stranaka moglo saznati i ekstrahirati dio informacija koje pokazuju nezakonite, nepotističke, koruptivne i ine akcije režima. Danas to više ne postoji, ne postoje nezavisni mediji u BiH a da je njihov glas dovoljno snažan da dopre do mase. Tek u predizbornim igrama imamo privid da informacije dolaze. Ilustrativan primjer jeste pojava spornog snimka premijerke Cvijanović. Zanimljivo je da se on nije, ili nije mogao pojaviti u RS-u?
Internet slovi za prostor slobode, nominalno, u praksi, situacija je simptomatična. Od RS-a do Crne Gore se ljudi privode u policijske postaje da daju izjavu o djelovanju na društvenim mrežama čime se direktno poručuje da nas prate i u sigurnosti naše sobe. U Hrvatskoj se vodi polemika o zakonu koji nemalo podsjeća na verbalni delikt dok u Srbiji se emisije ukidaju ako ne slave režim. Iako to niko ne izgovara, jer nema gdje da se oglasi, na Balkanu vlada potpuni medijski mrak. Tek pojedini portali subverziraju posredno, donoseći tekstove istaknutih ljevičara, ali kontaminiranih, nužno, salonskim ljevičarstvom jer alteritet ne postoji.
U BiH je čak i jedan takav portal tek san jer ljevica uživa prostor za egzibiciono vježbanje populističkih mantri bez stvarne volje za organizovanjem. Mladi ljevičari su nedovoljno politički obrazovani, ili nisu ali nemaju prostor ili su nedefinisani u svojim nastojanjima dok akademska elita progovara svojim ispoliranim jezikom eruptirajući moralno nezadovoljstvo i sablažnjavajući se nad akcijama oligarhije, zaključujući da stanje nije dobro?!
Vidi se taj mrak i iz posljednjih izvještaja o Grčkoj, koja nije domaća unutarpolitička tema. Bosna i Hercegovina nema nikako artikulisan glas ljevice, jer nje i nema, ili je pseudoljevičarska ili spava za katedrama fakulteta, svjesna onog što čini, ali čini to i dalje, kako je Žižek opisao cjelokupnu mentalnu klimu današnjice, prevashodno ljevice koja bi se morala braniti od ove ciničke mantre.
Mainstream mediji u BiH su o Grčkoj izvještavali jezikom tehnokratske EU i kapitalističko-korporativne Trojke svodeći informacije u jednostavne propagandne pokliče o lijenim Grcima, drskim čelnicima Syrize i pravednim Njemcima koji više ne žele da popuštaju razmaženoj Grčkoj. Klasa se nije spominjala, ideologija neoliberalnog društva je hrpa riječi a dužničko ropstvo je zamijenjeno, između ostalih, terminom povoljnog dugoročnog kredita. Razloga za takav način izvještavanja ima bezbroj. Počev od preuzimanja stereotipa, prenošenja tekstova velikih korporativnih medija iz EU do onog najbitnijeg – autorefleksije i komparacije sa stanjem u Bosni i Hercegovini. Mediji ni pod koju cijenu nisu smjeli dopustiti da se pojavi glas koji će jasno, glasno i dovoljno dugo govoriti o tome da elitistička etnoklasa u BiH vodi državu put grčke propasti. O načinu na koji je Syriza vodila pregovore, o samim prijedlozima se nije govorilo dovoljno pa se o tome ništa nije moglo ni naučiti niti će se moći primijeniti. Cenzura je radila perfektno i izbjegla, ili marginalizirala itekako bitnu činjenicu da EU, dakle, Trojka neće ni po koju cijenu dozvoliti da ljevica pobijedi te da je ovo primjer Podemosu ali i ostalim šta ih čeka dok se daje na znanje da su birači koji su izašli na izbore u svojoj zemlji nebitni kada Trojka sadistički zapovijeda iz centra njihovoj vladi dajući im nemoguć izbor. Nadalje se nije spomenulo ni da EU preferira desničarske vlade u marginalnim društvima koje asimilira dok radikalnu ljevicu smatra neprijateljem.
Ponajbolji primjer konformističke pozicije režimskih medija unutar, barem prividno, liberalnije Federacije BiH jeste incident sa Vučićem. Kako to i nije ništa više od incidenta, o tome nije trebalo izvještavati 24 sata bez prestanka u najbitnijim medijima. Tako bi se sve eventualne namjere za destabilizaciju, za pomicanje fokusa sa žrtava obesmislile. Ali konformizam se ne ugleda u tome, nego u činjenici da nijedan medij nije objektivno sagledao situaciju i zapitao se ko je kriv unutar bošnjačkog vodstva što se bjesomučno, a krajnje ogavno i nepotrebno izvinjava Vučiću, nego su ponavljali izjave svojih moćnika spajajući ugodno s korisnim, senzaciju i blagoslov političkih lidera. Nijedan medij nije dosljedno zauzeo poziciju koja će braniti srebreničke žrtve i njihovo dostojanstvo od nesposobnosti i beskičmenjaštva bošnjačkih političara koji su dopustili da Vučić napravi predstavu čiji rezultat jeste skretanje činjenice o dvadesetogodišnjici Srebrenice i izvinjenje negatorima genocida. S druge strane, Dejan Ilić opravdano istupe srbijanskih i RS-ovskih medija naziva ratnohuškačkim. Tako je Srebrenica, i to na dan dženaze, obreda svetog i dostojanstvenog, nikad direktnije i jasnije postala poligon za političke igre i pokazala (ne)spremnost i jednih i drugih za stvarne promjene.
Međutim, možda su posljednja dešavanja i izdejstvovala odličnu, nedvosmislenu poruku Bošnjacima da ne mogu računati na trenutne, hipokrizijske i uplašene lidere i da moraju tražiti političku alternativu zasnovanu na umjerenoj, ali odlučnoj, ekonomski stabilnoj platformi s putem ka NATO-u jer inače će panično slati SMS-ove izvinjenja u Beograd.
Izvor: Vakat.ba http://vakat.ba/index.php/front/kolumne/item/13818-suad-beganovic-pomrcina-sa-ekrana
