Foto: Chris McGrath
Lideri koji tvrde da su u božanskim misijama zapravo nastoje da povećaju svoju moć i produže svoju vladavinu. Putin je već postigao taj cilj, Modi i Erdogan idu u tom pravcu, dok Tramp može predstavljati apoteozu vjerskog populizma
Piše: Nina L. Hruščova
Kada se Sovjetski Savez raspao a globalni komunizam počeo da se povlači, mnogi su se nadali da su dani autoritarnih lidera, koji su gajili „kultove ličnosti“, prošli. Došli smo do „kraja istorije“ i pobijedila je liberalna demokratija. Redovna, mirna tranzicija vlasti između demokratski izabranih zvaničnika trebalo je da postane norma i niko se više neće usuditi da tvrdi da je nepogrešiv, a kamoli božanski.
U SSSR-u je komunizam mogao biti jedina „religija“. A ako je komunizam bio bezbožan, zaključili su njegovi protivnici, protivotrov za njega mora biti hrišćanstvo. Prvi postsovjetski predsjednik Rusije, Boris Jeljcin, prenio je svoj demokratski duh izjašnjavajući se i kao hrišćanin. I zato je Bog, a ne Lenjin, postao mjerilo odsustva diktatorskih težnji postsovjetskih lidera.
Sadašnji predsjednik Rusije Vladimir Putin je, međutim, preokrenuo naglavačke ovaj pristup i podigao postsovjetsku pobožnost na nivo jevanđelja želeći da postigne svoje diktatorske ciljeve. Tokom posjete Sjedinjenim Državama 2002. godine, Putinova usrdna priča o krstovima i čudima uvjerila je predsjednika Džordža V. Buša – nanovo rođenog hrišćanina – da bivši potpukovnik KGB-a ima „srce i dušu“.
Problem sa otvoreno religioznim vođama jeste u tome što oni često nastoje da svjetovne odluke opravdaju apsolutizmom svoje vjere. Ovo je rizik čak i u demokratskim zemljama: kada se Buš sastao sa Putinom, on je vodio neku vrstu krstaškog pohoda u Avganistanu, a Iran, Irak i Sjevernu Koreju je označio kao „osovinu zla“. Taj poziv na oružje zamaskiran moralom. Ali kako su se Bušovi ratovi umnožavali i odugovlačili tako je slabila njegova sposobnost da privuče vjernike. Novi izbori donijeli su nadu da će se pojaviti bolji i manje dogmatični lideri.
Putinova Rusija nije bila te sreće. Za razliku od Buša, Putin ima moć koja mu omogućava da nametne fanatizam kako hoće, a izbori u Rusiji, koje organizuje Kremlj, nisu ništa drugo do obred obožavanja.
Iako Rusija nije teokratija, njena državna religija – pravoslavno hrišćanstvo – postala je skoro sveobuhvatna kao što je nekada bio komunizam. Na primjer, državni zvaničnici mogu da otkažu izložbu na temu anatomije samo zato što to može da „uvrijedi osjećanja vjernika“. A kada Putin kritikuje Zapad, on obično ističe njegovu „dekadenciju“. Rusija – „posebna civilizacija“ istorijski vezana sa Vizantijskim carstvom – mora da predvodi odbranu „tradicionalnih vrednosti“ kao što su heteroseksualnost i nuklearna, uža porodica.
Putin ne tvrdi da je božanski, ali o tome govori. Ako su sovjetski generalni sekretari bili nasljednici "proroka vjere" – Lenjina, Marksa i Engelsa – onda je Putin moderna inkarnacija svetih careva, posebno Petra Velikog i Katarine Velike – Božijih namjesnika na zemlji. On nije fanatik, već čovjek predodređen, obdaren jedinstvenim osobinama, da organizuje sveti krstaški pohod.
Putin već dugo njeguje ovu sliku. Grupa pravoslavnih Rusa je 2007. godine osnovala novu sektu koja je vjerovala da je Putin reinkarnacija apostola Pavla, koji se vratio da se bori protiv Antihrista. Tokom 2010-ih, Vladislav Surkov (jedan od tadašnjih Putinovih bliskih savjetnika) proglasio ga je „bijelim vitezom“ kojeg je Bog poslao da spase Rusiju. A nakon potpune invazije na Ukrajinu 2022. godine, u državnim emisijama stalno se govorilo o Bogu i Putinovoj posebnoj vezi sa njim.
Na ovo se može reći da nema ničeg neobičnog ili pa čak ni problematičnog da se u krizna vremena ljudi tješe ili motivišu pomoću vjere. Čak je i Staljin prihvatio pravoslavnu crkvu tokom Drugog svjetskog rata: veća je vjerovatnoća da bi podržali borbu ako povjeruju da je Bog na njihovoj strani. Putin, međutim, koristi religiju da opravda stvaranje novih kriza ili pogorša postojeće.
U današnje vrijeme Putin nije sam. Indijski premijer Narendra Modi je, na primjer, početkom ove godine izjavio da se „potpuno posvetio“ Bogu, koji ga je poslao „sa određenom svrhom“. Iako na nedavnim opštim izborima Modijev kult ličnosti nije mogao da obezbijedi većinu njegovoj nacionalističkoj partiji Bharatija Janata – indijska demokratija nije u potpunosti otišla putem ruske – on je i dalje najpopularniji izabrani lider na svijetu.
Turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan – još jedan autokrata u demokratskom odijelu – koristio je religiju na sličan način, kao na primjer 2020. godine, kada je istanbulsku vizantijsku baziliku, Aja Sofiju, proglasio džamijom. Neki od njegovih pomoćnika sada tvrde da ga je „Alah poslao“ da muslimanima ulije nadu. Otkako je Erdoganova Partija pravde i razvoja pretrpela za nju rijedak izborni poraz u aprilu, Erdogan je udvostručio ulog na religiju tako što je, na primjer, progurao promjene u školskim planovima i programima kako bi se akcenat stavio na vjeronauku i promovisanje „nacionalnih vrijednosti“.
Zatim, tu je Donald Tramp, „narandžasti Isus“ američke radikalne desnice. Tramp možda ne zna nijedan biblijski stih, ali zna kako da podstakne religiozni plamen da bi ujedinio svoju bazu. Za Trampove pristalice nijedna tvrdnja nije previše bizarna. Godine 2021. godine, na primjer, stotine pristalica Trampa, koji vjeruju u teorije zavjere, okupile su se u Dalasu u Teksasu zbog drugog dolaska ne Isusa, već Džona Kenedija mlađeg, za koga su verovali da će postati potpredsjednik kada se Tramp na neobjašnjiv način vrati na funkciju predsjednika.
Lideri koji tvrde da su u božanskim misijama zapravo su oni koji nastoje da povećaju svoju moć i produže svoju vladavinu, idealno bi bilo zauvijek. Putin je već postigao taj cilj, a Modi i Erdogan idu u istom pravcu. Ipak, najveću opasnost predstavlja Tramp. Ne treba ignorisati mogućnost da se – u slučaju njegove pobjede u novembru – izbori u SAD 2028. godine i ne održe.
Autorka je profesorica međunarodnih poslova u Novoj školi Univerziteta u Njujorku
Project Syndicate, 2024.
