U svijetu se trenutno nalazi 20 milijuna izbjeglica od kojih je čak 86% smješteno u kampovima koji se nalaze u zemljama koje se smatraju nerazvijenim odnosno zemljama Trećeg svijeta.
Premda je tijekom povijesti došlo do nekoliko velikih izbjegličkih kriza, od onih koji su uslijedili nakon dvaju svjetskih ratova te Nakba iz 1948. godine preko velikih izbjegličkih valova početkom 1970-ih u Ugandi do sukoba na Balkanu, Ruandi, Kolumbiji te Darfuru sukob u Siriji, koji je započeo u proljeće 2011. godine, iznova je rezultirao stvaranjem diskursa o „izbjegličkom pitanju“ zbog činjenice kako je rat ujedno označio i početak najvećeg izbjegličkog vala u Europi
U svijetu se trenutno nalazi 20 milijuna izbjeglica od kojih je čak 86% smješteno u kampovima koji se nalaze u zemljama koje se smatraju nerazvijenim odnosno zemljama Trećeg svijeta. Broj se izbjegličkih kampova uvelike povećao nakon proglašenja politike „war on teror“ odnosno „demokratskih proljeća“ nakon čega je došlo do vala izbjeglica iz Afganistana, Iraka, Libije, Egipta, itd. Međutim u okviru prethodno navedenog, rat u Siriji označio je novu te masovniju fazu priljeva izbjeglica.
Trenutno najveći izbjeglički kamp u svijetu je Dadaaab kamp u Keniji, u kojemu se prema trenutnim procjenama nalazi gotovo 326,000 izbjeglica, koje su pobjegle uslijed eskalacije sukoba između Kenije i Somalije. Drugi je po veličini Za'atari kamp u Jordanu, a u kojemu se sredinom svibanj 2014. godine nalazilo čak 200 000 sirijskih izbjeglica, većinom djece i žena. Veliki se broj kampova, također sa sirijskim izbjeglicama, nalazi u Turskoj te Libanonu (1,033.513 izbjeglica) kao i Francuskoj i Njemačkoj.
Polazeći od UNHCR-ove (The UN Refugee Agency) procjene, žene i djece čine gotovo 55% izbjeglica koje dolaze u Europu dok u nekim kampovima taj postotak prelazi i 80%. Navedena organizacija ističe kako upravo žene i djevojčice predstavljaju najosjetljiviju skupinu izbjeglica te da je sukladno tomu potrebno poduzeti dodatne mjere sigurnosti kako bi ih se zaštitilo. Naime, već u prvim izbjegličkim valovima proširila se praksa seksualnog iskorištavanja žena, prvenstveno u svrhe dobivanja dokumenata. Na taj način žene postaju i najvećim žrtvama rata na mjestima na kojima se službeno ne vode nikakvi sukobi, ali se ipak slobodno mogu etiketirati kao mjesta u kojima vlada potpuno bezakonje. Stoga nije rijedak slučaj da već na početku potrage za „boljim i mirnijim životom“ za njih dolazi do svojevrsnog nastavka rata, ali drugim sredstvima. Sukladno tomu, žene premda se nalaze kilometrima od ratnih sukoba i dalje su primorane živjeti u permanentnom strahu.
Upravo je ovaj posljednji izbjeglički val dodano demistificirao diskurs o izbjegličkim kampovima kao o oazama sigurnosti. Naime, rat je u Siriji iznova redefinirao brutalnost koja odavno prelazi okvire ratišta te kreira mjesta „bez milosti“ u kojima nitko nije siguran. Tako su s jedne strane, zabilježeni slučajevi mnogih žene i djevojčice koje su nastavile proživljavati anamnezu obiteljskog nasilja i u samim kampovima. S druge pak strane možemo analizirati i dvojnost ovakvog diskursa. Naime, unatoč svojoj izloženosti žene u izbjegličkim kampovima odudaraju od gotovo stereotipnog prikaza u okviru kojega ih se identificira isključivo kao žrtve. Primjer tomu su i Palestinke koje se već treću generaciju nalaze u izbjegličkim kampovima smještenim u Jordanu i Libanonu (dio kampova smješten je i u samoj Palestini, poput onog u Betlehemu), a koje su se unutar samih kampova organizirale s ciljem stvaranja otpora kako prema brojnim strujama u Libanonu (stranka Amal) koje u najmanju ruku ne gledaju blagonaklono prema palestinskim izbjeglicama.
Unatoč proklamiranom miru i sigurnosti koji bi trebali vladati izbjegličkim kampovima stvarna situacija uvelike odskače od službene retorike političkih elita. U kontekstu navedenog prema novinskim izvještajima s početka svibanja ove godine, u turskom kampu Nizip, smještenom u jugoistočnoj provinciji Gaziantep, došlo je do seksualnog zlostavljanja 30-ero djece u dobi između 8 i 12 godina i to od strane samog osoblja kampa. Independet je objavio sličnu priču o iskorištavanju djece u Francuskoj odnosno u kampovima Calasi i Dunkrik unutar kojih se također sve više razvija trgovina ljudima.
U prethodno spomenutom sirijskom izbjegličkom kampu Za'atari u Jordanu prijavljeno je iznimno veliki broj silovanja. Tako je bivši direktor kampa Killian Kleinschmidt dao izjavu u kojoj ističe kako izbjeglice unutar kampa proživljavaju silovanja, ubojstva i smrt. Potonjem su posebno izvrgnute djevojčice koje roditelj uslijed iznimno teške ekonomske situacije prodaju bogatim Saudijcima ili Jordancima. Dobna granica djevojčica nerijetko doseže i samo desetak godina. Stoga je u kampu došlo do gotovo šizofrene pojave prodavaonica vjenčanica kao jedne od najtraženijih proizvoda.
Sukladno navedenim uvjetima u izbjegličkim kampovima Al Jazeera navodi kako mnoge žene i djece koja su pobjegla iz Sirije sada žele pobjeći i iz izbjegličkih kampova. Na taj način zapravo ratna događanja nadilaze geografske okvire konflikta te prate izbjeglice i nakon što tobože nađu sigurno utočište. Slična priča događa se i u Ruandi. Naime, u okviru Mahama kampa, koji prema posljednjim procjenama broji oko 50,000 izbjeglica došlo je do velikog porasta kriminala koji uključuje i veliki postotak upravo rodno uvjetovanog nasilja.
Ovakva situacija razvija se i u kampovima u Sudanu gdje od 2003. godine traju sukobi između južne sudanske pokrajine Darfur (stekla neovisnost 2011. te se od tada ovo područje naziva Južni Sudan, eng. Republic of South Sudan) i vlasti u Kartumu, a uslijed kojih je stotine tisuća žena i djeca prebjeglo u susjedni Čad. Međutim kampovi u Čadu također ne predstavljaju nikakvu sigurnu oazu. Tako je Reuters još 2009. godine izvještavao o silovanjima u čadskim izbjegličkim kampovima, koja su se odvijala gotovo na dnevnoj bazi unatoč prisutnosti snaga UN-a. S druge strana, čadska policija nije učinila ništa kako bi spriječila daljnje napade. Prema procjenama iz 2009. godine u Čad je pristiglo više od 142 000 žena koje su smještene u 12 kampova.
O strahotama koje vladaju u izbjegličkim kampovima, između ostalih pisao je i Eric Reeves, dugogodišnji profesor koji prati geopolitičku situaciju u Sudanu. Tako je na Majčin dan (8. ožujka 2014.) objavio priču o silovanjima žena u kampu Gereida u Južnom Darfuru. Ovom je prilikom Reeves istaknuo kako je upućena kritika Međunarodnom sudu koji se po ovom pitanju još uvijek ne postavlja dovoljno jasno uslijed čega izostaje konkretna reakcija.
Važno je napomenuti kako zlostavljanje žene ne dolazi prvenstveno od samih izbjeglica ili pak trgovaca ljudima, nego nerijetko i od samih osoba koje bi trebala osigurati njihov život u kampu. Naime, takvi su slučajevi, između ostalog zabilježeni i u kenijskim kampovima u kojima se nalaze somalijske izbjeglice, a unutar kojih su zabilježena silovanja od strane same kenijske policije.
Navedena su nasilja prisutna također i u izbjegličkim kampovima u Njemačkoj, u kojima prevladavaju Sirijci/ke koji/e traže utočište od početka rata odnosno 2011. godine. Premda se ovo dugo vremena ignoriralo ili se postavljalo na margine društveno-političke svakodnevice, javnost se s zlostavljanjima u kampovima prvi puta konkretnije upoznala nakon što su žene, iz izbjegličkog kampa smještenog u blizini Kölna, napisale otvoreno pismo u kojemu opisuje izrazito rašireno seksualno uznemiravanje i zlostavljanje koje nerijetko dolazi od strane samih stražara i osiguranja kampa. Žene su u pismu navele kako stražari redoviti slikaju žene tijekom dojenja kao i tijekom tuširanja. Obzirom na tek dvije do sada istrage u slučaju silovanja, ove je godine započela online peticija s ciljem povećanja stupnja sigurnosti u kampovima, a koja do sada broji 195,438 potpisnika/ce.
Godine 2013. pokrenut je program nazvan Poboljšavanje zaštite žena i djeca među sirijskim izbjeglicama (eng. Enhancing the Protetction of Vulnerable Women and Girls among Syrian Refugees from Sexual and Gender-based Violence (SGBV) and Trafficking), a u kojemu većina potpore dolazi od strane triju kurdsih regija (Erbil, Sulaymanyah i Duhok).
S druge pak strane, unatoč navedenim užasima s kojima se žene susreću u izbjegličkim kampovima, veliki dio žena redefinira svoju naoko već utvrđenu ulogu žrtve. Naime, Manar Faraj u izvještaju o palestinskim kampovima u Libanonu (Shatila, Al-Rashidiya, Ein El Hilwa), Jordanu (Bak'a kamp) te samoj Palestini navodi kako se tamošnje žene odbijaju identificirati kao izbjeglice ili podleći viktimizaciji svoga položaja. Sukladno su se tomu žene počele organizirati s ciljem vraćanja svoga prvobitnog identiteta kako bi bile u mogućnosti nastaviti živjeti „normalni život“. Vrlo je ilustrativan primjer iz 1982. godine kada su izraelske snage uništile kamp Ein El Hilwa, u kojemu je tada boravilo preko 70 000 izbjeglica, nakon kojega su upravo Palestinke pokrenule obnovu cjelokupnog kampa. Naime, stanovnice kampa odbile su prijedlog UN-a da se ponovno sagrade šatori, zahtijevajući izgradnju naselja u kojima se zapravo može živjeti. Sukladno tomu Faraj ističe kako su žene u kampu stekle status svojevrsnih heroina.
Profesorica s Odsjeka za ženske i rodne studije, sveučilišta Rugersa, Meredeth Turshen u knjizi African Women: A Political Economy, između ostalog navodi primjer djelovanja žena naroda Tuarega iz Nigerije koje su uslijed pobune lokalnih snaga protiv centralne vlasti, bile prisiljene napustiti područje između Zapadne Afrike i sjevernog dijela Zapadnog Sudana. U organiziranim izbjegličkim kampovima žene su izbjegle viktimizaciju. Naime, došavši u kampove smještene u Alžiru, organizirale su zdravstvene službe koja je pružala pomoć ranjenicima, a mnoge od njih su se i zaposlile kako bi priskrbljivale potrebne materijale za borbu. Zahvaljujući naporima mnoge su postale istaknute borkinje. Stoga, unatoč iznimno lošim uvjetima kao i negativnoj percepciji okoline u koju su došle, žene su se uspjele transformirati od žrtve u aktive članove/ce borbe. To im je pak dalo potencijal za kreiranje novog identiteta izvan prethodno navedene viktimizacije.
Neke su pak žene u izbjegličkim kampovima pribjegle nenasilnom otporu u obliku organiziranja skupina koje se bave nabavom hrane, vode ili pak ogrjevom kao i pružanjem zdravstvenih usluga. Potonje se posebno odnosi na spomenuti palestinski kamp u Jordanu, u kojemu je ženama jedino omogućen rad u UN-ovim organizacijama, dok je im strogo zabranjen rad izvan samog kampa.
Sukladno navedenom Amensty International te UN-ova agencija za izbjeglice (UN refugee agency) izvijestili su kako se upravo žene nalaze u izrazito ranjivom položaju, osobito, ako se radi o trudnicama. Tako su žene prethodno navedenim organizacija istaknule kako se osjećaju izrazito ranjivim tijekom putovanja do kampova jer su izložene većem riziku od nasilja, pljačke ili iznude.
Sukladno tomu Tirana Hassan iz Amnesty Internationala istaknula je kako žene nakon što su proživjele ratne strahote riskiraju sve što imaju kako bi pronašle sigurnost za sebe i djecu. Međutim već od trenutka kada počne njihovo putovanje one su izvrgnute nasilju i eksploataciji uz vrlo malu i gotovo nikakvu zaštitu. Tako 18-godišnja Marwa iz Alleppa zaključuje: „Za djevojku je jako opasno biti izbjeglica“. Unatoč toj opasnosti mnoge žene nadilaze kategoriju žrtve koju uvjetuje potonji narativ te kreiraju priču o upornosti, snazi te nadasve ustrajnosti.
Foto: KostasPanagias/Flickr
