Polomljene kosti i zbunjena nacija
Foto: AFP / Denis Lovrović
Pretpostavljam da nas većina dijeli isti politički strah u trenutku kad počnu na portale pristizati “udarne vijesti” o nekom nasilnom događaju za koji slutimo da bi mogao imati značajne društvene posljedice. Kroz glavu prođe uvijek ista misao: samo da nije uključen kao akter pripadnik kakve društvene manjine. Desničari bi, naravno, ovo čitali kao priznanje da je ljevičarima iz nekog razloga uvijek više stalo do manjina nego do većinskog naroda. Radi se o političkoj optužbi koju zapravo pogoni svojevrstan oblik samoispunjavajućeg proročanstva. Naime, desnica će u slučaju da je počinitelj nasilja “krivog” podrijetla razloge za nasilje pripisati podrijetlu kao takvom, a ne individualnom karakteru ili socijalnom kontekstu, što bi učinila u slučaju da je počinitelj pripadnik većine.
Piše: Marko Kostanić
Otuda, dakle, strah. Ne radi se o privilegiranju određenih društvenih skupina, već brizi zbog sasvim izvjesnog rasta političke toksičnosti. Posljednji primjer takvog straha osjetio sam prije koji dan kad je objavljena vijest da je skupina ljudi prebila maloljetnike u Vukovaru. Sad znamo da su nasilnici Hrvati, članovi tamošnje podružnice Bad Blue Boysa, a i da su žrtve također Hrvati te da je sama skupina maloljetnika bila “miješana”. Ali samo zamislite političku atmosferu u društvu trenutno da su počinitelji kojim slučajem bili Srbi. Situacija u kojoj su “naši dečki” brutalno pretukli “našu djecu” izazvala je privremenu paralizu na desnici. I to kad je riječ o samom slučaju, ali i kad se radi o redovitim aktivnostima kojima su se posljednjih tjedan u potpunosti predali.
I oni su odmah osudili sam incident, ali gotovo da je u svakoj osudi odjekivalo ono neizgovoreno: nesretni slučaj. I pripisivanje razloga nasilju kao takvom. Premda je sasvim poznato da je motiv bila nacionalna mržnja, očito toliko jaka da ne mari za “procjenu” nečije nacionalnosti. No, kriva procjena je učinila da zašute svi, uključujući i one koji svake godine na obljetnicu pada hodočaste u Vukovar kako bi stekli socijalni kapital fotografijama na ključnim stratištima. Obitelji prebijenih mladića najavile su prosvjed za subotu te upozorile da se radi o organiziranom nasilju kojem je grad kontinuirano izložen i koje mora prestati. Teško je predvidjeti političke učinke prosvjeda i takvih poruka, ali polomljene kosti vukovarske djece otvorile su priliku i za drukčiji glas u političkoj viziji grada koji je već godinama muzealiziran sukladno nečijim interesima, a nasilnici su samo izvršni kustosi.
Međutim, više se etnička jednadžba političkog života u Hrvatskoj ne svodi samo na Srbe i Hrvate. Umiješali su se i Nepalci i Filipinci i brojni drugi radnici iz Azije, kao i oni koji se preko Hrvatske nastoje dočepati boljeg života na zapadu kontinenta. Početkom ove godine rasistička histerija je kulminirala. Nju, naravno, podgrijava desnica, Most i Domovinski pokret, a upravo je potonji ulaskom u novu godinu odlučio potpuno zanemariti bilo kakav kriterij uvjerljivosti poruka i narativa o migrantima i stranim radnicima i ispaljivati najbizarnije teorije i konstrukcije. Također, povećao se, barem po medijskim izvještajima, broj incidenata u kojima su strani radnici bivali opljačkani ili napadnuti, ali posebnu je pažnju javnosti osjetljive na hrvatsku kulturu i državu privukao broj stranih radnika na proslavi nove godine na glavnom zagrebačkom trgu.
Lica rasplesanih Nepalaca na trgu koji nosi ime po banu koji je kao bečki plaćenik gušio demokratsku revoluciju bila su previše za hrvatsko malograđanstvo, a kamoli za ljutu desnicu. Ali situaciju su nakratko primirile polomljene kosti vukovarske djece i tako razotkrile bijedu hrvatske političke fizike: moraju hrvatski moroni prebiti hrvatsku djecu da bi barem privremeno splasnula rasistička histerija. Ali treba biti realan i priznati da su veliki politički ulozi u igri. Pod tim mislimo na prevladavajuću ideju Hrvatske kao nacionalne države od devedesetih naovamo. Promjena demografske strukture stvarno je veliki izazov toj ideji. Međutim, treba biti još “realniji” i priznati da ta ideja naprosto sve teže obuhvaća društveno-ekonomsku stvarnost. I da treba drukčijim idejama – a pod time mislimo na političku redefiniciju – pustiti da se oproba s tom stvarnošću. Polomljene kosti vukovarske djece itekako jasno upućuju na tu potrebu. Inače će polomljenih kostiju biti sve više.
