Nasilje nad ženama problem je o kojem se u Bosni i Hercegovini (BiH) još uvijek nedovoljno govori, a žrtve nasilja najčešće se odlučuju na šutnju zbog društva, religije ili materijalne situacije.
Svaka peta žena u BiH, prema podacima nevladinih organizacija[1], doživljava psihičko ili fizičko nasilje. Žrtva nasilja bila je i 49-godišnja Marija[2] iz Mostara, koja više nije dio te statistike.
„Klasična tinejdžerska priča. Išla sam u srednju školu koju nisam željela pa mi je sve bilo zanimljivije od učenja. On je dolazio po brata u školu i tako smo se upoznali. Viđali smo se tajno, bila je to idilična veza, barem sam tako mislila. Imala sam 18 godina i mislila sam da znam sve što trebam znati“, počinje Marija svoju ispovijest.
Nakon nekoliko mjeseci viđanja, odlučili su se vjenčati. Ona kaže da nije primjećivala znakove problematičnog ponašanja te da je njezin bivši muž dolazio iz uredne obitelji. No dok su bili u braku, on je izgubio dvije sestre u saobraćajnoj nesreći te od tada počeo konzumirati alkohol.
„Živjeli smo u jednom mjestu blizu Banja Luke. Malo mjesto i svi se na neki način međusobno poznaju. Samo tri mjeseca nakon stupanja u brak, počeo je povisivati ton i vrijeđati me kad mu nešto nije bilo po mjeri, a roditelji su bili na njegovoj strani“, kaže Marija koja je tada živjela u zajednici sa svekrom i svekrvom.
Bilo je i fizičkog i psihičkog nasilja, a u braku su dobili i dijete, djevojčicu koja je tada ostala živjeti s ocem, bakom i djedom.
„Svaki dan bio je gori od goreg. Odnos se nije poboljšavao. Razbacivao je stvari po kući, razbijao što je stigao, vrijeđao i udarao, a jednom me pokušao i udaviti. Nekad sam trpjela njegove ispade, a nekad bih se suprotstavljala, no to nikad nije izašlo na dobro.“
Pomoć je, kako kaže, zatražila od majke, ali neuspješno. Tadašnje društvo osuđivalo je napuštanje bračnog partnera i povratak roditeljima.
„Bila sam svjesna okolnosti u kojima sam se nalazila. Bračna zajednica morala se poštivati pod svaku cijenu. Izdržala sam 15 mjeseci života u neprekidnom strahu za novo sutra, a onda jednog dana, jednostavno sam skupila hrabrost i uputila se na autobusnu stanicu.“
Iako je bila zabrinuta i tužna zbog napuštanja djeteta, nije odustala.
„Zatražila sam jednosmjernu kartu za najdalju relaciju od mog rodnog mjesta. Kad sam sjela u autobus, osjetila sam olakšanje. Kao da su sa mene pali ogromni okovi. S jednom torbom u ruci i nešto novca u novčaniku došla sam u Mostar, grad u kojem nikad nisam bila i u kojem nikog nisam poznavala“, nastavlja Marija koja se vrlo brzo snašla u novom gradu.
Prvo se zaputila u kafić na autobusnoj stanici gdje je kazala da je došla živjeti u Mostar i da traži posao. Čuo je to i vlasnik drugog kafića, koji je bio gost, te joj odmah ponudio posao i smještaj.
„Svaki dan dolazio je jedan momak u moju smjenu i tako smo se upoznali. Zaljubili smo se i vjenčali. Nije mu smetala moja prošlost ni nacionalnost. Sretni smo i imamo dvije kćeri.”
Bivšeg muža vidjela je poslije samo jednom. Na sudu. Svoju kćer iz prethodnog braka viđa kad ode u rodno mjesto.
„Možda sam samo imala sreće, ali znam da ne bih izdržala u tom paklu. Smatram da je važno zauzeti se za sebe i odbaciti okove koje nam društvo nameće. Nasilje ne smije biti društveno prihvatljivo“, zaključuje Marija koja je izgradila novi život u Mostaru.
[1] Č.T. : „Nasilje nad ženama u BiH: Uglavnom šute i trpe“ https://www.klix.ba/vijesti/bih/nasilje-nad-zenama-u-bih-uglavnom-sute-i-trpe/150909134 (17.2.2018.)
[2] Marija – proizvoljno ime korišteno zbog očuvanja anonimnosti sugovornice
