Privatni kapital se pokazao prilično nemarnim spram kvaliteta i čišćenja vode tako da je vodoprivreda u Parizu, nekoliko godina nakon privatizacije, ponovo vraćena u javni sektor.
Eldar Dizdarević
Privatizacija. Nijedna riječ nije više korištena u ekonomiji BiH od kraja rata do danas. Zahvaljujući Svjetskoj banci i MMF-u, privatizacija se čak i danas u našoj zemlji smatra gotovo svojevrsnom panacejom, čarobnim rješenjem za sve ekonomske nedaće. No, iskustvo i praksa nas uče drugačije. Zbog toga se i nameće pitanje da li je privatizacija dobra ili loša? Odgovor je zapravo prilično jednostavan, ali taj odgovor nadilazi naše pojednostavljeno poimanje ekonomske stvarnosti po principu ili je nešto crno ili je bijelo, bez nijansi sive boje između te dvije krajnosti.
Privatizacija sama po sebi nije ni dobra ni loša. To je naprosto samo proces transfera imovine, odnosno kapitala, iz javne ili državne u privatnu svojinu. Ništa više. I u tom procesu nema ničeg čarobnog. Privatna preduzeća, baš kao i državna, mogu poslovati i dobro i loše, što prevashodno zavisi od menadžmenta kompanije, a dobrim dijelom i od tržišta. Pri tome oblik vlasništva nad kapitalom nema gotovo nikakvu ulogu. Naprimjer, jedna od danas najvećih i veoma uspješnih energetskih kompanija u svijetu je ruski Gazprom, koji je u većinskom državnom vlasništvu, iako je kompanija svojevremeno tehnički privatizirana. S druge strane, imamo američkog energetskog diva Enron, koji je bio u potpunosti u privatnom vlasništvu, pa oblik vlasništva nije uspio spasiti Enron od propasti.
No, da ne bude nesporazuma. Ovo ne znači ujedno da su kompanije u državnom vlasništvu bolje i uspješnije od privatnih. Najprostije rečeno, oblik vlasništva baš i nema prevelikog uticaja na profitabilnost poslovanja. Za to je zadužen menadžment, pri čemu i državni i privatni kapital mogu unajmiti i dobre i loše menadžere. Otprilike to bi bilo isto kao kada bi se tvrdilo da je oblik registracije kompanije ključan za njeno dobro ili loše poslovanje. Recimo, kompanija će bolje poslovati ako bude registrirana kao društvo ograničene odgovornosti.
No, zahvaljujući Svjetskoj banci i MMF-u, u svim tranzicijskim zemljama privatizacija ima oreol nečeg čarobnog. Međutim, dvadesetak godina nakon provedene tranzicije i privatizacije studije su pokazale drugačije rezultate. Naprimjer, empirijski je potvrđeno da privatizacija već postojećih kompanija uvijek vodi do smanjenja zaposlenosti, pada BDP-a i tako dalje, a da je za sve zemlje, dakle i one tranzicijske, najbolji i najčišći oblik ulaganja privatnog kapitala zapravo greenfield investicija. Greenfield je engleska kovanica od riječi green (zeleno) i field (polje) i označava upravo to - zeleno polje. U prenesenom smislu označava investiciju koja s poslovanjem kreće od početka, od zelenog polja, a ne od privatizacije već postojećeg preduzeća. Za jednu državu nije isto kada proda ili privatizira banku ili kada privatni investitor dođe i od početka napravi novu banku i cijelu njenu infrastrukturu.
Osim toga, za razmatranje ove teme je izuzetno važan i sektor poslovanja kompanija na koji se odnosi proces privatizacije. Privatizacija je dobra i ima smisla u segmentima poslovanja gdje je uspostavljena zdrava konkurencija, dok je privatizacija u segmentima prirodnog monopola pogubna. Privatizacija neke proizvodne kompanije, recimo proizvođača namještaja, u principu je dobra, ali to ne znači i da je ujedno privatizacija infrastrukturne kompanije, poput naprimjer vodovoda, također dobra. Privatni interesi i privatni kapital jesu možda brži u donošenju odluka od državnog, ali je privatni interes također i daleko pohlepniji i krvoločniji od državnog. Pustiti privatni kapital u sektore prirodnog monopola je veoma opasno. To nigdje u svijetu nije rezultiralo ničim dobrim. Naprimjer, čak se i danas slave dometi nekadašnje britanske premijerke Margaret Thatcher u segmentu privatizacije ekonomije, no, nažalost, kod nas se veoma malo zna o izuzetno negativnim posljedicama provedene privatizacije na ostrvu. Koliko je ulazak privatnog kapitala u britanske željeznice i rudnike nanio štete tim kompanija i društvu u cjelini, možete saznati ako pogledate sjajni dokumentarni film “Catastroika”.
Privatizaciju u segmentima prirodnog monopola treba svakako izbjegavati iako je privatizacija u drugim segmentima poželjna i dobra. Naprimjer, da li smo trebali privatizirati ovdašnje banke? Da, trebali smo. Tu je tržišna konkurencija zdrava i jaka, jer banke jednostavno nemaju poziciju prirodnog monopola. Da ih nismo privatizirali, danas bismo u svim komercijalnim bankama imali ono što se već godinama pažljivo njeguje u raznim investicionim ili razvojnim bankama u BiH - da samo rijetki komitenti, i to kao po pravilu uvijek oni sa jakim političkim vezama, mogu dobiti kredite. No, da li je taj model ujedno dobar recimo za ovdašnje elektroprivrede, telekome ili vodovode? Nije. U svim tim segmentima je na izvjestan način prisutan prirodni monopol iako se pripadnici Svjetske banke i MMF-a žestoko trude da to ospore. No, mogu oni pričati šta hoće, ali na kraju do potrošača uvijek samo jedna žica dovodi električnu energiju, zar ne? Ulazak privatnog kapitala u segment prirodnog (infrastrukturnog) monopola nigdje u svijetu nije ništa dobro donio.
Naprimjer, prije dvadesetak godina vodovodno infrastrukturno preduzeće u Parizu je privatizirano. Jedna dotadašnja postojeća javna kompanija podijeljena je na dva dijela, pri čemu je rijeka Siena među njima pravila granicu, te su te dvije kompanije privatizirane, prodate privatnom kapitalu. Rezultat? Za godinu građanima i kompanijama u Parizu računi za vodu uvećani su za više od 260 posto! Zašto? Zato što je privatni kapital daleko pohlepniji od državnog, a u uslovima prirodnog monopola on se osjeća sjajno, kao kod kuće. No, nažalost, ni to nije sve. Privatni kapital se pokazao prilično nemarnim spram kvaliteta i čišćenja vode tako da je vodoprivreda u Parizu, nekoliko godina nakon privatizacije, ponovo vraćena u sklop javnog sektora... i to upravo zbog manjkave kvalitete vode. Slično je bilo i u drugim visokorazvijenim zemljama. Njemačka recimo danas vraća općinama vlasništvo i nadležnosti nad snabdijevanjem električnom energijom.
Zaključimo. Privatizacija sama po sebi nije ni dobra ni loša, to je samo proces promjene vlasništva. Oblik vlasništva nad nekom kompanijom nije nikakav garant da će ona bolje ili lošije poslovati. U nekim segmentima poslovanja privatizacija je poželjna i pokazala je dobre rezultate, dok je u drugim segmentima ona polučila samo negativne stvari. Privatizacija infrastrukturnih kompanija, u uslovima prirodnog monopola, uglavnom se pokazala kao loše rješenje, ali je, nažalost, proces vraćanja infrastrukturnih preduzeća ponovo u javni sektor teško provediv. To se u principu lako može provesti samo u visokorazvijenim zemljama, sa jasnim i preciznim zakonima. Zbog toga treba biti krajnje oprezan. I nije baš naodmet malo samostalno “pročešljati” iskustva iz svijeta prije nego se uopće pristupi privatizaciji infrastrukturnog sektora.
Piše: Eldar Dizdarević
