Božji pastiri” i “ovčice” iz njihova “stada” što se bahato rugaju svjetovnim, ali i “božjim zakonima” kako im se kad prohtje, ne bi da biraju između svojih uvjerenja i karijere, ali bi istovremeno zabranjivali drugima da odlučuju o svojim životima.
Piše: Saša Leković
Za vjernike vrijede samo “Božji zakoni”, često se čuje ne samo sa oltara nego i u javnim istupima svećenika, pa i onih s vrha crkvene hijerarhije. Posljednji je opće poznat primjer u Hrvatskoj izjava u “Bujici” don Mladena Parlova, dekana Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu: “Misa se mora slaviti! Ona se mora slaviti po cijenu života sa strane svećenika, a svaki vjernik prema svojoj savjesti mora u datim okolnostima odlučiti hoće li doći ili neće doći. (…) Za nas vrijede prvenstveno Božji zakoni.”
Ako ima onih koji možda još ne znaju to je bio komentar na odluku don Josipa Delaša da u splitskoj četvrti Sirobuja održi misu pred vjernicima protivno odluci o zabrani javnih okupljanja u vrijeme širenja koronavirusa. Logično je pitanje od kad su to svećenici postali kamikaze pa moraju održavati čak i mise kojima ne samo da krše zabrane već to čine i po cijenu vlastitog života. Logično bi bilo i pitanje otkud im pravo da tako ugrožavaju i tuđe živote pritom ucjenjujući pastvu. Naime, ako “svaki vjernik prema svojoj savjesti mora u datim okolnostima odlučiti hoće li doći ili neće doći” na misu zabranjenu zbog opasne zdravstvene prijetnje koju svećenik mora održati “po cijenu života” postoji li za to ikakav drugi nazov osim emocionalane ucjene?
Uz to, dolaskom na zabranjeno javno okupljanje (u ovom slučaju misu) svaki sudionik ne ugrožava samo sebe nego je potencijalna opasnost za svakoga s kim kasnije stupi u kontakt, a posljedično i za sve druge koji bi mogli postati žrtve zaraze njenim daljnjim širenjem. Dakle, ne radi se ovdje o nasilju nad vjernicima, čime bi se mogao opravdavati otpor zabrani, već o mjeri koja je određena za sve građane u svrhu očuvanja zdravlja. A namjerno nepridržavanje te mjere (i pozivanje drugih da je se ne pridržava) koje bi dovelo, makar i posredno, do nečije smrti ravno je sudjelovanju u ubojstvu iz nehata i(li) krivici zbog “zapovjedne”odgovornosti. Na moralnoj razini svakako ako već ne na zakonskoj.
Naravno, od Josipa Delaša, don Mladena Parlova i svih koji su u stanju reći i napraviti to što su oni učinili, te uvjeravati druge da je to jedino ispravno, posljednje je čega se možemo nadati jest logično postupanje, odgovornost i empatija prema drugom ljudskom biću. To što je don Delaš napravio i način na koji je don Parlov njegov čin išao opravdavati ujedno je i bahatao ruganje temeljima kršćanskog nauka, dakle “božjim zakonima” na koje se obojica pozivaju (ako na trenutak zanemarimo one svjetovne kojih su se dužni prodržavati kao i svi ostali građani Hrvatske, a na čije kršenje pozivaju).
Nažalost nisu njih dvojica (plus oni koji su bili na spornoj misi) ni izdaleka jedini koji “siluju” logiku, bahato ignoriraju svjetovne zakone te zloupotrebljavaju “božje zakone” onda kada im to odgovara. Slična je stvar naprimjer i sa “moliteljima” što pred bolnicama kobajagi mole za žene koje su odlučile pobaciti a zapravo izvode degutantne javne predstave.
Kad je pobačaj ubojstvo, a ubojstvo djeteta nije
Istovremeno u “Hodu za život” ti isti i njima slični napadaju one žene koje su već pobacile optužujući ih za ubojstvo kao i liječnike koji obavljaju pobačaje, objašnjavajući to tvrdnjom da je fetus već živo biće. Pritom ih ne smeta da zajedno s njima stupa čak i lik koji je odslužio kaznu za ratni zločin koji uključuje i ubijanje djece. Jer zaboga, pa ima li ičeg logičnijeg od toga da je pobačaj ubojstvo, a ubojstvo djeteta – nije?
To je, uvijek treba ponavljati, Dario Kordić kojemu je mostarsko-duvanjski biskup msgr. Ratko Perić javno ljubio ruku. Da, isti onaj biskup koji je prije nekoliko dana naredio otvaranje svih crkava i održavanje svetih misa uz prisustvo vjernika, unatoč nalogu vlasti da se na javnome mjestu zbog prijetnje koronavirusa ne smije okupljati više od pet osoba.
Kad prođe najgora faza ove pandemije i život se koliko-toliko normalizira opet će nam se vratiti i “molitelji” pred bolnicama i predstave tipa “Hod za život” i mise u punim crkvama na kojima će se tvrditi kako nas je Bog kaznio najezdom koronavirusa, a onda opet spasio (valjda po logici toplo-hladno, kao da je u tom shizofrenom scenariju Bog istovremeno i dobar i loš policajac). I svi će se oni i dalje (ne)pridržavati svjetovnih zakona ili pak (ne)pozivati na na “božje zakone” – kako im kad odgovara.
Tako ćemo se opet (i) u medijima baviti naprimjer “prizivom savjesti” liječnika koji odbijaju obaviti pobačaj. Čine oni to i sada, ali nam ta tema iz razumljivih razloga trenutno nije prioritet no nikako je ne treba zaboraviti.
“Priziv savjesti” ne bio trebao biti dopušten u javnim bolnicama
Iskreno bih volio da nikada nigdje više ne bude obavljen niti jedan pobačaj izuzev ako je to jedini način za spas života trudnice. Volio bih to, ali ne uslijed zakonske zabrane, pritiska vjerskih fanatika ili nečijeg “priziva savjesti” nego kao rezultat stvarnosti u kojoj ne bi bilo neželjnih trudnoća niti njima potaknutih trauma koje žene tjeraju na težak izbor.
No svakom normalnom je jasno da se to nikada neće dogoditi jer jednostavno nije moguće iz niza razloga. Ne postoji idealan svijet. Stoga je bitno da žene imaju mogućnost biti potpuno informirane te da mogu donijeti autonomnu odluku o svome tijelu.
Dakle, u Hrvatskoj pobačaja će i dalje biti a bit će i liječnika koji će odbijati obavljati pobačaje pozivajući se na “priziv savjesti” jer im to dopušta zakon. U nekoliko europskih zemalja “priziv savjesti” u slučaju pobačaja nije dozvoljen zbog omogućavanja potpunog pristupa zdravstvenim uslugama i obveze da one budu vrhunski kvalitetne kao i zbog toga što tamošnja društva smatraju da su dostojanstvo i autonomija žena na prvom mjestu.
Pozivanje na “priziv savjesti” nije problem ukoliko je riječ o liječnicima koji rade u privatnim bolnicama čiji vlasnici mogu, ukoliko žele, sa popisa svojih zdravstvenih usluga potpuno izbrisati pobačaj i zaposliti one koji u pobačajima ne žele sudjelovati. No u javnim bolnicama takvo što ne bi smjelo biti moguće. Tvrditi da bi odbijanje zapošljavanja u javnim bolnicama liječnika i medicinskog osoblja koje ne želi raditi pobačaje bilo kršenje vjerskih sloboda (što se u javnosti pojavljuje kao “argument”) potpuna je budalaština.
Štoviše, Europski sud za ljudska prava prošlog je mjeseca jednoglasno je presudio da nema elemenata kršenja ljudskih prava (među kojima su i vjerska) dviju švedskih primalja koje nisu dobile posao u javnoj bolnici jer su se pozvale na “priziv savjesti” u slučajevima pobačaja. Na taj način potvrđene su prethodne presude švedskih sudova.
Licemjer je uvijek licemjer, vjerovao ili ne
Javne bolnice moraju nuditi svu moguću zdravstevnu zaštitu i nenormalna je situacija da u bolnici gdje se rade pobačaji uopće postoji mogućnost zapošljavnja zdravstvenog osoblja koje će odbiti sudjelovati u tom zahvatu pozivajući se na “priziv savjesti” kao što je slučaj naprimjer (i) u Hrvatskoj. Uzgred, ali nikako najmanje važno, nemoguće je završiti medicinski fakultet i potom specijalizirati ginekologiju a da, između ostaloga, niste obavljali pobačaje.
Također, tvrdnja da bi “zdravstveni radnici morali moći raditi bez da ih se sili da biraju između svojih dubokih uvjerenja i svojih karijera” manipulacija je i to katatrofalno glupa. A i krajnje dvolična kad dolazi od onih koji bi trudnu ženu prisiljavali da rodi i protiv njene volje.
Tu je tvrdnju, upravo povodom spomenute presude Europskog suda za ljudska prava, izrekao Robert Clarke. Taj je čovjek jedan od čelnika udruge ADF International koja se reklamira kao organizacija “na prvoj crti obrane vjerskih sloboda, svetosti života, braka i obitelji”
Ovu organizaciju svojom globanom vodiljom smatraju i oni u Hrvatskoj koji bi punili crkve vjernicima unatoč opasnosti od koronavirusa, oni koji “hodaju za život” zajedno s ratnim zločincem odgovornim za ubojstvo (i) djece te organiziraju “molitelje” pred bolnicama u kojima se obavljaju pobačaji. I tu se krug zatvara. Onaj tko bi zabranjivao drugima da odlučuju o svojem tijelu i svojem životu, a istovremeno tvrdi kako je “natjeran” da bira između svojih dubokih (vjerskih) uvjerenja i karijere najgori je gad. Pobogu, kako bi uopće ijedno razumno i moralno ljudsko biće moglo dvojiti između svojih dubokih uvjerenja (uključujući i vjerska) i karijere?
