Nikolaus Knoepffler analizira debatu oko poboljšanja ljudske vrste (human enhancement), te pokazuje koliko različiti mogu biti filozofski i teološki argumenti po ovom pitanju
Izraelski autor Yuval Harari u svom bestseleru Homo Deus prikazuje moguće posljedice genetskog 'poboljšavanja' ljudi, dakle da naše tjelesne i duhovne mogućnosti podižemo na viši 'nivo' te produžujemo svoj životni vijek. [1] Ishod takvog razvoja mogao bi biti da 'poboljšani' više ne budu ljudi, nego posthumanoidna bića koja s visine gledaju na 'normalne' ljude. Za njih bi bile sasvim strane i neinteresantne priče o ljudskoj drami, koje su ispričane od Empedokla preko Shakespearea pa sve do današnjih pjesnika. Posthumanoidi bi toliko drugačije osjećali i mislili da bi ljudski osjećaji za njih bili potpuna nepoznanica.
Što je do sada zvučalo kao science-fiction, postalo je potpuno dohvatljivo kroz ciljane postupke kao što je CRISPR/Cas. Po prvi puta je taj proces upotrijebio na ljudskim zametnim stanicama kineski istraživač He Jiankui. Blizanci koji su rođeni tim postupkom ne bi trebali biti samo imuni na HIV, nego bi posredstvom genetičkih utjecaja trebali imati i višu inteligenciju.
Ovdje se ne radi o prosudbi konkretnog slučaja, koji nije bio legalan ni prema kineskim zakonima, niti je zadobio internacionalno odobravanje. Radi se o temeljnom filozofskom i teološkom pitanju: jesu li genetička poboljšanja vlastitih potomaka, dakle zahvati poboljšavanja na embriju, poželjni ili ne. Pri tome se uzima u obzir da je postupak u što većoj mjeri siguran i da odluka leži u rukama roditelja. Ovakvo postavljanje pitanja je od središnje važnosti, jer mogućnost genetskog poboljšanja sasvim dira u temelje naše samosvijesti. [2]
Što kaže filozofija?
U filozofskoj diskusiji je pitanje poboljšanja sasvim različito vrednovano. Osnovni razlog tomu je da iza određenog vrednovanja stoje slike čovjeka koje se međusobno isključuju, te ne tvore jedinstven pojam o tome što je to uspješan život. No mogu se razlikovati sljedeće pozicije:
1. Transhumanisti i transhumanistkinje kao Nick Bostrom [3] koji snažno podržavaju mišljenje da poboljšanje služi stvaranju novih živih vrsta koje će prekoračiti dosadašnje ljudsko bivanje (latinski trans = iznad, preko, humanus = čovjek, dakle ono iznad ili preko ljudskog). Iza toga stoji slika čovjeka kao bića čija se nesavršenost može nadići genetskim zahvatima.
2. Utilitaristički zastupnici i zastupnice [4] žele naprotiv čovjeka samo perfekcionirati, kako bi svoje želje lakše ispunjavao, što bi vodilo sreći što većeg broja ljudi. Iza toga stoji slika čovjeka koja kaže da je čovjek to sretniji što je savršeniji.
3. Oni koji argumentiraju liberalno, dakle idu od toga da smo mi ljudi slobodni i slobodno možemo donositi odluke o svojoj djeci, polazi od optimistične slike čovjeka. [5] Što smo slobodniji, to će naš život biti bolji. U ovom pogledu je kineski liječnik He Jiankui napravio sve ispravno, jer je učinio samo ono što su roditelji željeli, te da ta odluka utiče samo na živote njihove djece. Ova argumentacija, međutim, odbija radikalni transhumanizam kao opasnost za ljudsku slobodu, kao i utilitaristički zahtjev koji obvezuje na poboljšanje s ciljem što većeg broja sretnih ljudi.
4. Drugačiji pristup imaju liječnici koji su vođeni promišljanjem o pravednosti. [6] Poboljšanje je dozvoljeno samo ako ne postoji opasnost koja će voditi rascjepu društva, dakle da 'poboljšani' ne pođu tlačiti 'normalne' ili ih pak porobljavati. Također je potrebno da poboljšanje bude dostupno svim ljudima.
5. Argumentacija je opet drugačija kod zastupnica i zastupnika teorije diskursa kao što je Jürgen Habermas, koji bi pokušaj He Jiankuia izričito odbio. Poboljšanje označava razaranje autonomije djece, koja su napravljena genetičko-tehničkim zahvatom i time su spriječena u svom prirodnom postajanju. U slučaju genetičko-tehničkog zahvata na svojoj djeci, roditelji bi „odlučivali bez pretpostavke pristanka [djece] samo prema vlastitim preferencijama, kao da raspolažu nekom stvari.“ [7]
6. Potpuno drugačije od Habermasa Michael Sandel dijagnosticira eksces/višak (navodne) autonomije pri genetskom poboljšanju. Prema Sandelu ovu težnju za ovladavanjem treba izbalansirati etikom dara: „Priznati karakter života kao dar znači prepoznati da naši talenti i sposobnosti nisu samo naše vlastito djelovanje, nego da nam čak niti ne pripadaju u potpunosti.“ [8]
7. Francis Fukuyama, koji se stavlja potpuno u aristotelovsku tradiciju, kaže da je čovječanstvo na raskrsnici, jer bi poboljšanje moglo predstavljati fundamentalni napad na sve vrijednosti koje je naše čovječanstvo stvorilo. [9]
Navedene filozofske pozicije pokazuju nam koliko su raznolike perspektive kojima možemo pristupiti ovom pitanju.
A teologija?
I u teološkoj debati postoje različite pozicije prema genetskom poboljšanju. One uglavnom ovise o teološkoj antropologiji koja im je u temelju, prema čemu je čovjek slika Božja, ali i onaj koji je ujedno sklon grijehu (katolici) ili grešan (protestanti). Prema tome, ovisno o tome koliko se čovjek smatra sklonim grijehu, daju se razlikovati u bitnom tri pozicije:
1. Mnoge teologinje i teolozi svih konfesija dijelili bi poziciju Kongregacije za nauk vjere: genetsko poboljšanje treba odbaciti jer zahtijeva „eugenički mentalitet“, koji stigmatizira sve one „koji ne posjeduju posebne darove“ što „dokazuje ideološku dimenziju, kojom si čovjek prisvaja mjesto Stvoritelja“ [10].
2. Suprotnu poziciju zastupaju teolozi i teologinje kao James Peterson. On je uvjeren da bismo bolje Bogu služili kad bi genetički bili poboljšani. [11]
3. Karl Rahner je na nekoj srednjoj poziciji, koja se oslanja na antropologiju prema kojoj je „čovjek zaista za kršćansku antropologiju biće koje samo sebe bira“ [12]. No Rahner upozorava na oprez, jer je čovjek na temelju istočnog grijeha sklon pogreškama. Osim toga, ukratko tematizira individualno-etičku problematiku planiranog i u određenom smislu „dovršenog“ čovjeka, te postavlja temeljno pitanje zahtjeva za vladavinom poboljšanih transhumanoidnih bića nad normalnim, a onda vjerojatno i manje inteligentnim ljudima. Stoga na taj cilj, uzeti evoluciju u svoje ruke i stvoriti postljudska bića koja bi imala veće sposobnosti od sadašnjih ljudi, gleda krajnje kritički.
Poboljšanje ljudske vrste: otvoreno pitanje
Gore provjereni argumenti daju nam do znanja da bi dozvola genetičkog poboljšanja dovela do dalekosežnih društvenih posljedica. Oni stoga upućuju na dva pitanja koja leže u temelju problema: koja slika čovjeka je primjerena i kako će s obzirom na tu pozadinu, individualno i kolektivno, biti shvaćen pojam dobrog života? Od odgovora na ova dva temeljna pitanja ovisi prosudba je li genetičko poboljšanje životno korisno ili štetno. Karl Rahner upozorava na društvo, koje bi se moglo još više raspasti, koje bi moglo stvoriti novi oblik gospodara i sluga. Dok bi prema viziji Yuvala Hararija u knjizi Homo Deus upravo takva budućnost mogla nastupiti.
Prof. Nicolaus Knoepffler je nositelj katedre za primijenjenu etiku na Friedrich-Schiller Univerzitetu u Jeni.
Originalni tekst objavljen na: www.feinschwarz.net
S njemačkog preveo: Darko Pejanović
