Foto: Privatna arhiva
Dok je zubato sunce padalo preko crnog mermera i majke pokrivenih glava brisale spomenike svojih sinova, hiljadu i pol kilometra od mog sela ginula su druga djeca. Ona nedužna, okupirana preko noći i prisiljena da se brane i ona koju je neko izmanipulisao, prevario i poslao u pohod na tuđu državu.
piše: Vanja Šunjić
Ovo je prva godina da sam zadušni četvrtak provela na groblju. Ateistkinju u sebi i protivnicu svih običaja i normi sam uvjerila da trebam taj dan provesti s familijom, budući da je ovo prva godina otkako je tata umro.
Cijelo selo je izašlo na groblje. Djeca su oplakivala roditelje, roditelji djecu, svi zajedno, žalili su rođake, kumove, komšije i poznanike na zubatom februarskom suncu. Groblje je drukčije od onoga koje pamtim kad sam kao djevojčica dolazila dedi da upalim svijeću. Tada bismo prišli svim spomenicima na kojima piše Jelisić, starim s petokrakama i novim s krstovima i precima i rođacima poginulim u ratu upalili svijeće.
Kad sam sama počela da putujem i istražujem nove gradove i predjele, kretala sam od groblja. Tamo piše sve o historiji mjesta, socijalnim prilikama, nevoljama, ratovima i promjenama režima i ideologija.
Na groblju u mom selu najviše je spomenika iz perioda posljednjeg rata. Uglavnom mladići između 20 i 30 godina, poginuli zavarani idejom da grade Republiku Srpsku. Veliku, pravednu, slobodnu. Njihovu. Samo njihovu. Ni na koji način ne podržavam srpske politike i poteze iz vremena devedesetih, ali duboko osjećam da su i ovi mladići žrtve, ma koliko se teško poistovjetiti s nekim ko je bio na strani agresora. Znam sigurno da su neki prosto morali i nisu imali izbora, iako je veliki broj mobilisanih vojnika bio prevaren idejom da je časno po svaku cijenu slijediti upute i ideologije nalogodavaca zala počinjenih u ratu i da je to legitiman temelj slobode i Republike.
Ono što danas ti ljudi žive ispod svakog je dostojanstva i daleko od ideala za koje su se borili. U zrelim su godinama, mnogi od njih nemaju posao, sve oko njih je korumpirano i nesigurno, gotovo je nemoguće na pošten način ostvariti pretpostavku normalnog života, liječiti se, školovati dijete i zaraditi prosječnu potrošačku korpu. Ako ih pitate ko je kriv za to, reći će vam da su krivi oni za koje će glasati i na sljedećim izborima. Oni čuvaju opstojnost Republike Srpske, odnosno već 30 godina održavaju status quo, ne težeći nikakvom prosperitetu i integracijama, jer bi time njihova svrha čuvara granice, vitalnog i nacionalnog interesa i identiteta bila potkopana, a mnogi od njih bi završili u zatvoru.
Teško je naći sagovornika na ovu temu, jer su i dalje mnogi vođeni maksimom Srbuj, pa makar travu pasao, odgajajući tako i djecu. Oni drugi su došli do naknadne pameti i u sebi preziru sve za šta su se borili, ali ako bi to izustili, kapitulirali bi u miru, bez ispaljenog metka i obesmislili svaku svoju borbu od 1992. do danas.
Slušala sam kako ljudi oko mene taj dan govore o Ukrajini i ostajala u čudu kako baš nikakvu pouku nisu ponijeli iz onoga kroz šta su prošli. Dok je zubato sunce padalo preko crnog mermera i majke pokrivenih glava brisale spomenike svojih sinova, hiljadu i pol kilometra od mog sela ginula su druga djeca. Ona nedužna, okupirana preko noći i prisiljena da se brane i ona koju je neko izmanipulisao, prevario i poslao u pohod na tuđu državu.
Podigla sam pogled i vidjela helikopter. Od rata imam neobjašnjiv strah od helikoptera i aviona. Kad god ih vidim ili čujem, osjetim nelagodu u stomaku. Jednom je jedan probijao zvučni zid, a majka je mislila da nas bombarduje. I danas to sanjam, ako ne sanjam kako pišem kontrolni iz matematike, ili tatu kako je došao.
Dok ljudi oko mene, ogrijani prvim ovogodišnjim suncem i čašicom za pokoj duše zbijaju šale da se sigurno Dodik vozi letjelicom, u Kijevu dječaci i djevojčice osjećaju nelagodu u stomaku i plaču zbog aviona koji ih bombarduju.
