Pejzažni pogled na planinski lanac Bjelašnica koji nudi razne staze za planinarenje, biciklizam i trčanje koje su posljednjih godina poboljšane i obnovljene. (foto: Kaleena McKell)
Veliki dio borbi koje su se dešavale tokom rata devedesetih u Bosni i Hercegovini, dogodile su se u planinama, brdima i selima. Zbog toga su ova mjesta bila prepuna mina koje su dovele do uništenja i propadanja planinarskih staza i koliba koje su služile za povezivanje zemlje i njenog naroda. Međutim, u BiH se sada radi na obnovi ove vrste turizma pozivajući sve ljude na povratak u planine da uživaju u prekrasnom krajoliku Dinarskog područja.
Istorija planinarenja u BiH
Danas se otprilike trećina stanovništva Bosni i Hercegovini (BiH), u određenoj mjeri bavi planinarenjem – od odanih planinara do onih koji idu u planine najmanje jednom godišnje. Planinarenje u BiH je prošlo kroz neke značajne promjene u proteklih 30 godina, a posljedice rata iz 90-ih godina su i dalje vidljive i u gradu i na selu.
Za vrijeme Jugoslavije, planinske staze su bile međusobno povezane, jasno označene i postojala je široka mreža planinskih koliba i loža i svi su zajedno radili na stvaranju kohezivnog sistema. Međutim, raspadom bivšeg sistema, planinarenje je u posljednjih nekoliko godina doživjelo tzv. stagnirajući rast. Mnoge planinske kolibe i lože su uništene i, prema riječima planinara Dalvina Kadirića iz Planinarskog društva Željezničar Sarajevo, više ne postoji ni jedna planinarska zajednica koja predstavlja cjelokupno društvo. Planinarski sindikati u BiH su se borili da se prilagode novim uslovima u državi što je dovelo do smanjenja članova u planinarskim udruženjima.
,,U ranijim vremenima, postojalo je jedno planinarsko društvo u svakoj zemlji i jedan planinarski sindikat koji je služio za predstavljanje svih različitih planinarskih društava koja su postojala širom regiona”, rekao je Kadirić. On je dalje objasnio da iako BiH ima nacionalni sindikat – Planinarski Savez Bosne i Hercegovine – da se on sastoji od tri pod-sindikata: Planinarski Savez Federacije Bosne i Hercegovine, Planinarski savez Republike Srpske i Planinarski savez Herceg Bosne. Nažalost, ove unutrašnje podjele su usporile obnovu određenih djelova ove vrste turizma u BiH.
Uprkos komplikacijama, planinarska društva kao što je PD Željezničar Sarajevo rade sve što je u njihovoj moći kako bi se borili sa političkim preprekama, a Kadirić je siguran da će se tradicija planinarenja u zemlji nastaviti. ,,Mislim da smo na dobrom putu ka oživljavanju strasti stanovništva za planinarenjem tako što im nudimo nešto novo”.
Kadirić je objasnio da je svrha PD Željezničar Sarajevo, koje postoji od 1950. godine, da ljudima pruži mogućnost za povezivanje sa drugim planinarima, volontiranje za organizaciju i odlaske u planine. Ova nevladina organizacija ne samo da pruža ove mogućnosti, već i učestvuje u nizu drugih važnih aktivnosti, uključujući čišćenje staza, restauraciju i obilježavanje istih. Ova organizacija se brine o stazama u svojoj opštini gdje organizuje mjesečne planinarske izlete, a takođe je uključena i u projekat Via Dinarica.
Članovi PD Željezničar Sarajevo sudjeluju u obilježavanju i čišćenju staza duž planinskog lanca Bjelašnica. (Foto: Kaleena McKell)
Priča Via Dinarice
Via Dinarica je mega-pješačka staza koja obuhvata sedam zemalja Zapadnog Balkana, od Albanije do Slovenije. Ovaj projekat se razvija i realizuje već godinama, ali razvoj ovako velike, među-državne staze nije mali zadatak, pogotovo kada se uzmu u obzir nestabilnosti u regionu.
Staza za pješačenje do Trnovačkog jezera. Ova staza je dio Via Dinarice – mega-pješačke staze koja obuhvata sedam zemalja zapadnog Balkana. (Foto: Kaleena McKell)
„Naš cilj je bio istražiti potencijal za povezivanje od tačke A do B sa C i Z i tako dalje. Također nam je cilj bio da vidimo da li je moguće da neko prođe tom čitavom rutom. Naravno, očekivali smo da ćemo naići na neke prepreke na putu. Očekivali smo da ćemo naići na neke zapostavljene, pa čak i nepostojeće staze kao rezultat dešavanja 90ih godina.”, rekla je Božana Kaltak, menadžerica projekta Via Dinarica, naglasivši da su se ona i njene kolege nadale da će razvoj ove mega staze staviti region na međunarodnu turističku mapu.
Nakon rata došlo je do velikog straha od povratka na staze zbog velikog broja mina koje su još uvijek bile postavljene širom zemlje. Prema izvještaju Organizacije za sigurnost i saradnju u Evropi – Misija OSCE-a BiH, više od 300 hiljada kvadratnih kilometara je očišćeno od mina od 1996. godine. Međutim, iako je samo 2,2 posto terena i dalje opasno po ovom pitanju, procjenjuje se da se radi o brojci od 80 hiljada nagaznih mina. Mnoge staze i dalje postoje u područjima koja nisu bila minirana, a staze koje su trenutno u aktivnoj upotrebi su očišćene od mina, i stoga je planinarenje u regiji generalno sigurno i bezopasno. Pored toga, većina dokumentovanih nesreća povezanih sa minama nije povezana sa planinarenjem.
Mnoge organizacije su podržale realizaciju projekta Via Dinarica, uključujući i Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) u BiH, koji je pomogao raznim planinarskim udruženjima i nevladinim organizacijama da očiste i obilježe staze, eliminirajući tako bilo kakve ozbiljne sigurnosne probleme koji se tiču povratka u planine.
Kadirić je rekao da obilježavanje i čišćenje staza vodi osjećaju postignuća. „Uvijek je zanimljivo i komplikovano, i to je avantura. Teško mi je da to objasnim u nekoliko riječi, ali dobijete osjećaj da ostavljate nešto za druge ljude da uživaju – za druge planinare, i za ljude koji vole prirodu. To je stvarno dobar osjećaj.”
Nakon ovih zadataka, slijedeći cilj je bio rekonstrukcija planinskih koliba i poboljšanje ili uspostavljanje druge turističke infrastrukture za proširenje usluga i povećanje kapaciteta. Planinskim društvima je u ovome pomogla Američka razvojna agencija – USAID sa oko 900 hiljada dolara, navodi Vladimir Milan iz USAID u BiH.
,,Do sada smo pomogli da se razvije minimalna neophodna infrastruktura. Prvo, staze moraju biti označene, tako da smo označili oko 3 hiljade kilometara staza. Također smo morali potvrditi da nema nikakvih rudnika na ovim stazama. Zatim smo pružili pomoć u radu nekim od objekata na stazama kao što su planinarske kolibe i prostori za spavanje.” rekao je Milan.
U martu 2019. godine najavljeno je da će USAID, Italijanska agencija za razvojnu saradnju (AICS) i Federalno ministarstvo okoliša i turizma uložiti još 2,7 miliona dolara u projekt Via Dinarica. Neke od ključnih projektnih aktivnosti u naredne dvije godine obuhvatit će obilježavanje dodatnih 500 kilometara staza duž Dinarida i uključivanje novih lokalnih zajednica.
Ujedinjavanje sa zajedničkim ciljem
Budući da Via Dinarica obuhvata toliko zemalja, zainteresovane strane sa Zapadnog Balkana su se udružile kako bi realizovali projekat. Često se privatni sektor pokazuje više željan i kooperativan da sarađuje na takvim projektima, ali i javni sektor je pokazao spremnost da se pridruži.
„S obje strane (javnog i privatnog sektora) postoji snažna svjest da moraju raditi zajedno, ruku pod ruku”, navodi Snježana Derviškadić, voditeljica projekta za razvoj i promociju turizma u Vijeću za regionalnu saradnju u BiH.
Prema riječima Kaltak, relevantna ministarstva turizma u BiH su među onima unutar javnog sektora koji su prepoznali potencijal ove mega staze i pružili podršku. Tri glavne institucije koje podržavaju projekat su Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo okoliša i turizma i Ministarstvo trgovine i turizma Republike Srpske.
„Te tri vodeće institucije, koje se bave turizmom, su se odmah uključile i pružile podršku, prepoznavajući potencijal za dosezanje do ruralnih područja i mogućnosti za turistički i održivi razvoj u ovim područjima”, izjavila je Kaltak.
Suosnivač organizacije Green Visions, Thierry Joubert naveo je da je „jedan od ključnih uspjeha Via Dinarice spremnost različitih grupa da kažu: Dobro, jasno je da radimo na istom cilju, zato hajmo da se otvorimo. Hajmo samo biti ljudi i ujediniti se. Ponekad se strane slažu a ponekad ne, međutim svi shvataju važnost ovog zajedničkog rada.”
Joubert je pomogao u osnivanju saveza ,,Via Dinarica” – grupe profesionalnih agencija za avanture na otvorenom sa Zapadnog Balkana koje rade zajedno kako bi putnicima i turistima pružile najbolje iskustvo Via Dinarice. Ovaj savez je model kako grupe iz zemalja koje su ranije prošle kroz ozbiljan konflikt mogu ostaviti po strani svoje razlike i ujediniti se za veći zajednički cilj.
„Jedan od glavnih razloga za uspostavljanje saveza Via Dinarica je da shvatimo unikatnost projekta. Ova staza je postojala prije nego što je službeno postala Via Dinarica jer se u bivšoj Jugoslaviji mnogo pješačilo ovim putevima. Moglo se pješačiti od Slovenije do Makedonije. Tokom 2006. godine smo uvidjeli da su se ljudi počeli vraćati na ove puteve – lokalni ljudi”, rekao je Joubert.
Kada su Joubert i drugi shvatili da ljudi i dalje posjećuju ove staze, postalo je očigledno i da redefinisane granice zemalja bivše Jugoslavije mogu praviti poteškoće.
,,Neka od političkih pitanja koja su očigledna su ona koja se odnose na vize i granične prelaze”, rekla je Derviškadić. Ona je, međutim, objasnila da različite grupe rade zajedno na podizanju ovih pitanja u relevantnim ministarstvima u svakoj od zemalja, jer se Via Dinarica nastavlja razvijati.
„Još uvijek ima toliko mnogo faktora – tu je politika, postoji bol, postoje emocije”, navodi Joubert i dodaje da je svima prije 3 godine, oko 2016. godine, postalo jasno da je udruženi rad na zajedničkim ciljevima moguć.
Članovi saveza ,,Via Dinarica” poput Jouberta, Derviškadić i drugih zaljubljenika u avanture na otvorenom dijele zajedničku strast prema sportu i prepoznali su sličnu strast i kod mještana i kod turista.
,,Ako pustite da vas vodi ta strast, barijere u osnovi prestaju da postoje. Ljudi međusobno razgovaraju – biciklista sa biciklistom, ili planinar sa planinarem – i činjenica da imaju različite pasoše je nešto što se gubi u pozadini”, kaže Derviškadić.
Planinarski vodič rafting centra Drina-Tara, Dragan Bošković, prezentuje obilje lokalne faune, uključujući divlje biljke i cvijeće. (foto: Kaleena McKell)
Budućnost turizma u BiH
,,Kao rezultat svega što se desilo u devedesetim, donekle smo ušli u 2000-te sa ne tako pozitivnim izgledima”, kaže Derviškadić. ,,Ali mislim da se stvari mijenjaju… region sve više dolazi do izražaja, posebno u areni avanturističkih putovanja.”
Nakon dugogodišnjeg rada u turističkoj industriji, Derviškadić je oduševljena budućom perspektivom avanturističkog turizma u BiH. Prema njenim riječima, turisti postaju sve više ekološki osviješteni i traže više mogućnosti da nauče o lokalnim zajednicama i običajima. Srećom, BiH je bogata predivnim krajolicima, netaknutom prirodom i duboko ukorijenjenim kulturnim tradicijama.
Dakle, uprkos turbulentnoj prošlosti u regionu, vanjski i avanturistički turizam osigurava povoljne prospekte za ekonomsku budućnost BiH. Prema riječima Milana, čak i lokalno stanovništvo sada odlazi u dnevne izlete i noćenja u planinama. Na ovaj način se i strani turisti i lokalno stanovništvo okreću planinama, a porast avanturističkog turizma i ekoturizma ne koristi samo turističkom sektoru nego i vlasnicima lokalnih biznisa i ljudi koji žive u ruralnim područjima.
„Sve dok ljudi tamo zarađuju nešto, sve dok zdravi stilovi života na otvorenom postaju sve popularniji ljudima u ovoj zemlji, i sve dok sve više ljudi završi u planinama i na stazama, to je dobra stvar”, rekao je Milan. ,,Također postoji i javna korist od tih dodatnih prihoda, posebno u udaljenim područjima.”
80-godišnja žena iz Lukomira pokazuje svoje ručne radove turistima. Ona prodaje ručno rađene čarape kako bi zaradila i, zauzvrat, dijeli svoje običaje. (foto: KaleenaMcKell)
Kaltak se slaže sa Milanom da je jedna od prednosti razvoja Via Dinarice pozitivna povratna informacija koju dobijaju od lokalnog stanovništva. „Nevjerovatno je vidjeti kako su ljudi koji žive u zaista ruralnim planinskim područjima presretni kada dođete i ponudite im priliku da zarade novac od resursa od kojih su živjele generacije prije njih. Sretni su što im neko konačno pomaže da nastave živjeti tamo gdje su rođeni, ili čak da se vrate tamo, i zarađuju nešto novca od hrane koju proizvode i od prirode kojom su okruženi”.
Dragan Bošković, jedan od vodiča za planinarenje u rafting centru Drina-Tara, ističe da područje u kojem se nalazi još uvijek u velikoj mjeri nije otkriveno vanjskom svijetu. ,,Ovo je netaknuta priroda sa organskom hranom i to privlači strane posjetioce.”
U Lukomiru, selu koje se nalazi na najvišoj nadmorskoj visini u BiH, više je ovaca nego ljudi. Lukomir je jedna od glavnih turističkih atrakcija u koju ljudi dolaze zbog planinarenja, ali i gostoprimstva koje pružaju mještani sela. (foto: Kaleena McKell)
Kristian Milosavljević, još jedan od vodiča u rafting centru Drina-Tara, već 12 godina radi u oblasti turizma na otvorenom. On objašnjava da je, kada je posao počeo, većina posjetilaca dolazila iz zemalja bivše Jugoslavije, ali da se, zahvaljujući oglašavanju na internetu, svake godine povećava broj stranih posjetitelja. ,,Ima mnogo ljudi koji ne znaju da rafting u Bosni postoji, pa čim vide na internetu, žele da ga isprobaju.”
Milosavljević doživljava rafting kao ,,team building” aktivnost koja povezuje ljude uprkos njihovom porijeklu. ,,Bude mnogo ljudi sa različitim nacionalnostima i religijama, ali ništa od toga nije bitno za rafting ekspediciju gdje svi radimo kao tim i zabavljamo se. Mnogi ljudi pitaju da li nam je ikada dosadio ovaj posao. Ja to radim već 12 godina i nikada mi nije dosadno jer imam novu grupu turista svakog dana, tako da nijedan dan nije isti i to je ljepota ovog posla.”
Milosavljević se nada da će u budućnosti vlada posvetiti više pažnje ekoturizmu i njegovim implikacijama za ekonomiju zemlje i podržati ovu rastuću industriju. Na kraju, projekti kao što je Via Dinarica služe da ujedine ljude svih nacionalnosti i religija sa jednom svrhom: da podijele i sačuvaju prirodne ljepote koje ovaj region nudi. Uprkos političkim, socijalnim ili ekonomskim razlikama, ljudi se mogu okupiti, ujediniti, pomiriti svoje razlike i zajedno izgraditi nešto lijepo.
Kaleena McKell - Balkan diskurs
