Izvor: The New Yorker
S povratkom na javnu društvenu scenu religije i religijskih institucija u Bosni i Hercegovini nakon 1990. postali su česti i uobičajeni žustri istupi antisekularista svih konfesionalnih provenijencija, koji se obaraju na sekulariziranost društva kao na kaznu božiju
Jedanaesti tekst 21 teze o Bosni i Hercegovini Ivana Lovrenovića, objavljenih u knjizi Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenoga rata (2010).
Bosna i Hercegovina, s oba svoja entiteta, nominalno je laička država, u kojoj je vjerskim zajednicama otvoren prostor društvenoga djelovanja iz kojega su u komunizmu bile protjerane, a uskraćeno im je bavljenje državnopolitičkim poslovima. Obje strane, i političke strukture i vjerske zajednice, na riječima se zaklinju u privrženost temeljnom postulatu evropske demokracije, odvojenosti „crkve” od države. Vlastita praksa ih, međutim, na svakom koraku demantira, i ta igra traje – s određenim oscilacijama i malim promjenama – od početaka višestranačja 1990. godine. Od mnogih autora opisivan je taj srdačni pas de deux između etnonacionalnih političkih partija i vjerskih zajednica, a da se nikada zapravo nije moglo precizno reći tko u toj igri vodi a tko je vođen, tko manipulira a tko je manipuliran. Jedino je sigurno da obje strane u zagrljaj ulažu jednaku strast i neposustalost. S mnogo razloga moglo bi se tvrditi da je u današnjoj Bosni i Hercegovini na snazi neka daleka mutacija arhaičnoga principa cuius regio, eius religio (čija vlast, onoga i vjera). Ova težnja za monopolom, kako nad dušama tako i nad njihovim političkim opredjeljenjima, ali kroz to svakako i nad njihovim davanjima, tendencijski je zajednička karakteristika svih triju tradicionalno najjačih vjerskih establishmenta u Bosni i Hercegovini. A prevlašću etnopolitičkih nad duhovno-vjerskim razlozima i nalozima moguće je objasniti etičku slijepu mrlju u ponašanju vjerskih institucija i njihovih prvaka, koja sa stanovišta etičkoga univerzalizma, deklarativno svojstvenoga svima njima, predstavlja mučan paradoks. Radi se o pomanjkanju bilo kakvoga, a najmanje aktivnoga i konkretno izraženog suosjećanja spram pripadnika druge vjerske (i nacionalne) zajednice u uvjetima gdje su u manjini, slabi i ugroženi.
Tako, moglo bi se govoriti o nijemom, bezdušnom odnosu Srpske pravoslavne crkve spram muslimana ili katolika, tragično malobrojnih, u Republici Srpskoj, koji se očajnički bore za mrvicu sigurnosti i egzistencije, a o prosperitetnoj budućnosti da se i ne govori... Ili o držanju Katoličke crkve, koja s pravom vapi u nebo zbog položaja svojih vjernika u Republici Srpskoj, ili, recimo, zbog kafkijanskih poteškoća u dobivanju papira za gradnju jedne crkve u gradu Sarajevu, a istovremeno ne nalazi niti jednu riječ razumijevanja za podređen položaj muslimana u krajevima gdje ona „vlada” (Stolac, Čapljina...). O dvostrukim mjerilima čelnika Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, koji s razlogom upiru prstom u pojave diskriminacije muslimana tamo gdje su manjina u većinskom pravoslavnom ili katoličkom okruženju, ali ne čine ništa da olakšaju život i položaj drugima tamo gdje su ti drugi manjina (Bugojno, Vareš, Sarajevo itd...). U to sasvim profano političko nadmetanje za prostor i za dominaciju uključeni su i vjerski simboli kao sredstvo borbe: svi znaju da „križevi biskupa Perića” nisu u funkciji promicanja svetosti i njegovanja ljubavi, i svi znaju da gromoglasni „ezani reisa Cerića” nisu u funkciji snaženja „vjekovne tolerancije”. Ono prvo služi da se svoje zaokruži, a za ovo drugo se u internom govoru kaže: „njih (nemuslimane) ne treba tjerati, istjerat će ih naši ezani”.
S povratkom na javnu društvenu scenu religije i religijskih institucija u Bosni i Hercegovini nakon 1990. postali su česti i uobičajeni žustri istupi antisekularista svih konfesionalnih provenijencija, koji se obaraju na sekulariziranost društva kao na kaznu božiju, pripisujući je kao lošu baštinu polustoljetnoj vladavini komunizma. Potrebno je tu, međutim, osvijetliti jedan važan paradoks, da bi se vidjelo kako je baš taj sistem u sebi konzervirao duboko „duplo dno” nesekulariziranosti. Deklarativno odbacujuću vjeru, pojedinac u tom sistemu zapravo nije pristupao nikakvom uistinu sekulariziranom društvu, nego je, praktično, jednu vjeru zamjenjivao drugom. Doista, taj sistem, osobito u svojoj prvoj epohi (ali strogo gledajući i do samoga svog kraja) u specijalnom smislu riječi i sam je bio religiozni, ili barem parareligiozni sistem. On, doduše, jest odbacio stare religije/etnokonfesije a njihove institucije radikalno lišio moći i odvojio od države, ali je napravio novi savez između vlasti, države i ideologije, koja je praktično funkcionirala kao državna religija, s Komunističkom partijom kao „crkvom” te ideologije. O sekularizaciji u evropskom smislu tu nije moglo biti ni govora, jer takva sekularizacija znači, prije svega, razvoj tolerancije, emancipaciju individue, pluralizam mišljenja i svjetonazora, postojanje građanskoga života između države i religijske institucije, oslobađanje i osamostaljivanje državnih, društvenih, znanstvenih, obrazovnih i kulturnih ustanova i djelatnosti od utjecaja struktura u čijim je rukama moć u kombinaciji vlasti i ideologije. Nekada je to bila Crkva, sada – Partija/država. Ali, još jednom paradoksalno, na taj način je ovaj sistem sačuvao potpuno konzerviranom strukturu vjerničkoga mentaliteta, i to favorizirajući njegove lošije psihološke, moralne i socijalne komponente: ketman, kolektivizam, podaništvo, vjerovanje iz straha, prazni ritualizam, obavezu javnog deklariranja „vjere”... Ne bi li se moglo, barem kao radna hipoteza, ustvrditi kako se između ostaloga i time može objasniti masovna pojava da je nakon odlaska komunističkoga sistema u Bosni i Hercegovini najedanput – preko noći! – nestalo ateista i religiozno indiferentnih, a javna se scena dupkom napunila deklariranim vjernicima! Takav oblik vjerništva i ispovijedanja vjere zasniva se na strahu a ne na „ljubavi prema bogu”, na interesu a ne na istini. U našemu tipu etnodemokracije manifestno pripadanje vjeri je, dakle, zadobilo status društvene poželjnosti, a oblikovan je takav novi društveno-politički „bonton”, kojim je proskribiran kritički diskurs o religiji, religijskim zajednicama, njihovim velikodostojanstvenicima. Tako smo htjeli-ne-htjeli svi taoci prešutno usvojene nove društvene ideologije, i svi smo pali u novu vrstu ne-slobode.
Postavši i sami dijelom „nove klase”, i to kao nosioci najvišega društvenog ugleda i časti, vjerski lideri (kako ih se uobičajeno naziva u demokratskom novogovoru) u svojim javnim istupima idu i tako daleko, da između deklariranih vjernika i onih koji to nisu grubo i bez ustručavanja povlače diskriminacijsku crtu u temeljnom pitanju ljudskosti – u pitanju etike i morala. Od najviših predstavnika islamske i kršćanske religije slušamo, tako, skandalozne poruke kako „bez vjere nema ni morala”, kako je „čovjek više čovjek kada se moli Bogu”, kako je čovjek bez vjere izgubljen, ili manje vrijedan od onoga koji vjeruje, kako su vjernici prava garancija društvene sigurnosti... Stvarnost, međutim, daje upravo obrnutu sliku: u ambijentu općega siromaštva i socijalne deklasiranosti, među neodgovornim političarima te među nosiocima kriminala, korupcije, gotovo legalizirane otimačine i otvorenoga izrabljivanja ljudi, prednjače oni što javno klanjaju i krste se, i koji podršku i blagoslov nalaze kod reisa, biskupa i vladike... Nigdje korupcija ne cvjeta raskošnijim i otrovnijim cvjetovima nego na društvenom tlu kakvo je današnje bosanskohercegovačko – obilato nađubreno raspadnutim, pervertiranim vrijednostima, a najviše mjesto među njima zauzimaju uzvišeni pojmovi Nacije, Naroda, Vjere. Lako je napraviti pouzdan test: treba samo ispitati tko i u kojim prilikama najčešće, s najsnažnijim patosom i s prijetećom neopozivšću u tonu izvikuje spomenute pojmove kao svoj alibi, u svoju obranu. To su bez izuzetka likovi najviših dužnosnika raznih vrsta iz trokuta politika-visoki biznis-vjerske institucije, u situacijama u kojima bi javnost htjela da sazna nešto o stvarnoj pozadini njihovih poduhvata u vezi s kojima postoje indicije o nezakonitosti. Javna je tajna da su dimenzije korupcije u Bosni i Hercegovini tako ogromne a ona sama tako teško iskorjenjiva samo zato što seže u vrhove političkih struktura i društvenih elita.
Polovicom Devetnaestoga vijeka umni francuski promatrač Massieu de Clerval, putujući Bosnom i razmišljajući o dubokim podjelama i nepovjerenju koje je tada vidio, iznosi tvrdnju da ova zemlja ipak ima budućnost, potencijalno isto tako dobru kao i sve zemlje Evrope. Potrebno je samo, kaže De Clerval, da se kod tog „istorodnog naroda” javi „jedan pokretač jači od vjerskih razdora”. [1] Stoljeće i po kasnije, može se reći: u Bosni opet slično stanje. Tvrda je i preočigledna činjenica da strukture koje se bave narodnom politikom i narodnom sudbinom nikako ne znaju ili ne žele pronaći neki zajednički pokretač, niti se ujediniti oko nekoga zajedničkog interesa. Može li se od odgovornosti za to opasno stanje amnestirati ikoji faktor bosanskohercegovačkoga društvenog ambijenta, pa i organizirane vjerske zajednice? Odgovor teško može biti potvrdan. Cijelim nizom postupaka vjerski dostojanstvenici pokazuju da svoj golemi utjecaj na vjernike nikako ne kane ograničiti samo na pitanja spiritualna i teološka, već ga obilno prenose i na političku agitaciju, često usmjerenu na učvršćivanje baš onih odnosa koje je De Clerval vidio kao prepreku boljoj budućnosti Bosne i Hercegovine.
Izvor: ivanlovrenovic.com
Nastavit će se...
