Partizansko spomen groblje u Mostaru proglašeno je 2006. godine nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.
Priredila: Aldina Lipovac - Jandrić
Navršava se pedeset godina od svečanog otvaranja Partizanskog spomen groblja, čija je gradnja završena 1965. godine u čast svim Mostarcima poginulim u NOB-u. U periodu obnove i rekonstrukcije koja je nastupila nakon završetka Drugog svjetskog rata, Spomenik, u znak sjećanja na poginule mostarske partizane, antifašiste i žrtve fašističkog terora, projektovao je beogradski arhitekt, Bogdan Bogdanović,1 "neimar memorijalne arhitekture", spomen-obilježja podignutih u drugoj polovini dvadesetog vijeka.2
"Ja sam gradio spomenike koji ne liče na spomenike. Nisam ih ni zamišljao kao spomenike. Spomenici podsjećaju na muku, na patnju, ali ništa ne definiraju, pogotovo ne u propagandnom smislu. Razbio sam socrealističku formu spomenika i ruski utjecaj tih godina, veoma proširen i prisutan u Jugoslaviji. Ja sam radio kontemplativne igrarije. Element igre sam uvijek volio. Dok sam ih gradio, priželjkivao sam svijet bez spomenika. Ovi narodi su, čini se, stvoreni da pate i tu patnju nove generacije dodatno kompliciraju. Spomenici patnji su neiskreni, često glupi i komični. Takvi ne objašnjavaju više ništa, ne pozivaju ni na što. Želio bih svijet bez spomenika. Spomenike bi mogli zamijeniti apstraktni dijagrami koji slave život, podsjećaju na njegovu kratkoročnost... Sretan svijet je svijet bez spomenika. Filozofske i metafizičke ideje ne trebaju materiju. Svaki spomenik je pomalo agresivan. A sjećanja koja budi su uvijek opasna. Nemoguć je, naravno, svijet bez povijesti, ali trebalo bi graditi povijest pameti, ideja, senzacija, a ne povijest nadjačavanja. No, čini se da je to samo moja pusta želja!"3
Na inicijativu Džemala Bijedića, početkom 1959. godine, projekat za spomen-groblje u Mostaru povjeren je arhitekti Bogdanoviću. Odluku o podizanju spomenika donijela je Skupština općine 1960. godine, a radove je izvodilo mostarsko preduzeće "Parkovi i nasadi".
Pripremni radovi za gradnju Partizanskog spomenika počeli su u oktobru 1960. godine, dok je zvanični početak radova bio 1. decembra 1960. godine. Radove na bušenju i miniranju brda, te izgradnji spomenika, vodio je Ahmet Ribica, inžinjer građevine. Izgradnju je finansirala Skupština općine uz brojne donacije mostarskih radnih organizacija. Dobrovoljnim radnim akcijama omladine pošumljena je šira zona spomenika. Spomenik je svečano otvorio, 25. septembra 1965. godine Josip Broz Tito povodom dvadesete godišnjice oslobođenja Mostara od fašizma i na dan formiranja Mostarskog bataljona.
U proljeće 1992. godine, Partizansko spomen groblje znatno je oštećeno ratnim djelovanjima i miniranjem, a nakon rata nebrigom i organiziranim uništavanjem nastavlja se devastacija spomenika. Partizansko spomen groblje u Mostaru proglašeno je 2006. godine nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.
O Spomeniku i njegovoj ljepoti, koja je "bačena na smetljište" od strane nerazumnih ljudi, pisao je Bogdanović:
"Već dvadest godina nisam bio na mjestu velikog sjećanja, na memorijalnom, na Partizanskom spomen groblju. Kad se otvaralo u vrelom danu 25. mjeseca septembra godine 1965., bio sam student u Dubrovniku. Danas sam, dok zamire to nekoć sveto mjesto, u pristojnim godinama koje izbjegavaju susrete s izgubljenim ljudima, bezprizornim spodobama i nesretnim sudbinama koje, poput sjenki, promiču zasjenjenim stranama umjetnikovih skulptorskih vizija. Spomenička ljepota i sada je opipljiva, svjetska i neusporediva - mada od nerazumnih "bačena na smetljište"! U njega je ugrađeno 12.000 kamenih detalja i 1.193 kvadratna metra kamenih ploča sa starih mostarskih kuća. U kaldrmu staza koje vijugaju kroz ili između zidanih kontura, utisnuto je tačno 87.000 oblutaka iz naše vječne rijeke Narente!"
Prema riječima Bogdana Bogdanovića, „koristeći univerzalnu simboliku elemenata sunca, planeta i mjeseca, spomenik postaje blizak svim ljudima i uspijeva se nametnuti kao autentični element prostora.“ Skoro da se može nazrijeti želja autora da Spomenik predstavi kao personifikaciju grada sa ulicama, prolazima, kućama i terasama-trgovima, koji izgleda gotovo kao „negativ pravog, živog grada“, kako ga je opisao Bogdanović u svojoj knjizi Ukleti neimar: „Mostar u malom, replika grada na Neretvi, njegov idealan dijagram.“
„Umijećem projektanta Bogdana Bogdanovića postignuta je harmonija kompozicije biljnih vrsta, žive vode i kamena, koja ima estetske, dekorativne, pejzažne i ambijentalne vrijednosti. Iako se radi o memorijalnom kompleksu, posjetilac bez presedana može uživati u jedinstvenom spoju svjetla, arhitektonskih formi i zelenila, može šetati i uživati u vizurama na grad i rijeku. Igra arhitektonskih oblika, preuzetih iz same biti ambijentalne arhitekture podneblja (hercegovačke nekropole, materijalizacija pokrova mostarskih kuća, upotreba riječnih oblutaka za popločanje staza, prožimanje zelenila u arhitektonske i urbane elemente, igra svjetla i sjene), stvara skoro imaginarnu predodžbu o nekropoli kao mjestu života. Za svoj spomenik Bogdanović kaže da je „grad kamenih ptica“ u kojem „kamene ptice“ saopćavaju, uz pomoć simboličko-metaforičkog jezika formi, poruku mira." 4
Promatrajući Partizansko spomen groblje na vizionarskoj maketi Jean Paul Sartre je rekao: „Ovo je remek-djelo i želim ga vidjeti!“
1 Bogdan Bogdanović (Beograd, 20. august 1922. — Beč, 18. juni 2010.) bio je jugoslovenski arhitekta, filozof, pisac... Značajan je graditelj memorijalne arhitekture, spomen-obeležja podignutih u drugoj polovini dvadesetog vijeka, žrtvama fašizma u Drugom svjetskom ratu, širom SFR Jugoslavije. Bio je profesor Beogradskog univerziteta od 1973. godine. Od 1982. do 1986. je bio gradonačelnik Beograda. Politiku je napustio zbog sukoba sa Slobodanom Miloševićem, a koji je opisao u knjizi Zelena kutija. Zbog istog je sukoba otišao u egzil u Beč, gdje živio sa suprugom do smrti 2010. godine.
2 Najznačajniji spomenici Bogdana Bogdanovića nalaze se u Beogradu (Spomenik Jevrejskim žrtvama fašizma), Jasenovcu (Spomenik Cvijet,), Bihać (Spomen – park Garavice sa kenotafima žrtava fašizma), Prilepu (Grupni kenotafi palih boraca otpora), Mostaru (Partizanski spomenik) i Kruševcu (Slobodište, simbolička nekropola)
3 Razgovor s Bogdanovićem vodio je Drago Bojić u februaru 2007. za reviju Svjetlo riječi.
4 Trumić, Aleksander, Nacrtane riječi i napisani crteži, spisateljski i graditeljski opit Protomajstora Bogdana, doktorska disertacija, Univerzitet u Sarajevu, Arhitektonski fakultet, Sarajevo, mart, 1988.
Izvor: abrasmedia
