Kada od stare mostarske Tepe krenete prema Kujundžiluku u jednom trenutku zastat će vam dah. Noge će se ukopati u kaldrmu i vi ćete barem na trenutak vratiti djetinju vjeru u čuda. Pred vama će se pojaviti veličanstvenost ljudskog duha izgrađena od kamena, kroz glavu će vam proletjeti pomisao da je jedinstvo ljudi s univerzumom moguće i nestat će, barem za milisekundu, straha od smrti, jer evo pred vama dokaza za božansko postojanje. Sklad je tu, čovjek je dio prirode, djelić planeta kojeg katkad ne razumije, a samim tim i ne voli, ali nekad se dogodi da se ljudski duh uzdigne nad sitničavošću svakodnevice i posegne u vječnost. Ne znam, nemoguće je znati koliko sam puta za svojih 40 godina ugledao taj prizor, ali reakcija na prizor Starog mosta uvijek je ista. Otprilike ovakva kakvu sam je iznad pokušao opisati.
Neki davni dani u nama ostanu življi nego malopređašnji minut. Oni prelome naše živote i postaju točka iz koje vrijeme počinje drugačije teći, a prostor i sve vezano uz ljude poprime drugačiji oblik. Mijenja vam se perspektiva i sve što ste znali odlazi k vragu, a ovo što ima doći ne razumijevate i cijeli vam se život ubuduće svodi na pokušaje da shvatite što se točno i zbog čega dogodilo.
Sve do tog trenutka djetinje sam naivno vjerovao da se stvari ipak mogu popraviti, da još uvijek nismo otišli predaleko u uništavanju jednog mikrosvijeta u kojemu sam rastao učeći o svijetu i ljudima iz specifične perspektive tog i takvog okruženja. A onda se pred nama ukazala slika rušenja Starog mosta. Ne znam jesam li se rasplakao zato što sam vidio taj prizor ili zato što sam u tom trenutku shvatio da nema natrag, da svijet kakvog sam poznavao od tog trenutka više ne postoji i da ću se cijeli život zlopatiti pokušavajući shvatiti to što je došlo. Jer od tada sve će postati samo predstava o sebi samom, tek imitacija koja nas treba zavarati govoreći nam kako je i dalje sve na svom mjestu iako duboko u sebi znamo da je to obična budalaština, ali moramo vjerovati da je sve na svom mjestu kako bismo uopće mogli dokazati vlastito postojanje. A mi smo naš odnos prema sve oko nas. Valjda.
Svi smo skupa s našim gradom postali dijelom nekakvog čudnog memorijalnog centra koji služi za protokolarne svrhe i simulaciju života (FOTO: Lupiga.Com)
Cijeli se svijet sažeo u onu „definetely maybe“, u odlučno možda, drhtav i nesiguran u vlastite korake poput djeteta koje se uči hodati. Sjećam se neutješnosti ljudi koji nikada u životu nisu bili u Mostaru. Zvali su, telefon nije prestajao zvoniti, ljudi su plakali i izražavali sućut valjda i sami svjesni da je sa Starim mostom u Neretvu pao i njihov dotadašnji život i cijeli jedan svijet.
Prije petnaest godina došlo je vrijeme da se u naše živote vrati i predstava o Starom mostu. Ljudi su generalno očajna bića i skloni su vjerovati svemu što nam u živote vraća nadu u bolji svijet i ideju budućnosti kao stvarnu mogućnost. Sjećam se i tog dana bolje nego jučerašnjeg ručka. Trebalo je to biti zarastanje najveće rane na koži mog grada. ali stvar je namještena tako da su tog dana, nama kojima to najviše značilo, po drugi put oteli Stari most i od mogućnosti napravili nemogućnost mosta. Tada su i Mostar i Stari most preselili u područje metafore oduzimajući mu pravo na postojanje. Svi smo skupa s našim gradom postali dijelom nekakvog čudnog memorijalnog centra koji služi za protokolarne svrhe i simulaciju života.
Otvorenje Starog mosta gledali smo nekoliko stotina metara zračne linije od Starog grada. Gledali smo ceremoniju u televizijskom prijenosu. Mostu nismo mogli ni prići sve do duboko iza ponoći. Kada smo došli do Mosta posjedali smo na kamen naslonivši se na ogradu pokušavajući se sjetiti je li sve isto kao što je bilo zagledajući svaki detalj. Naravno, pojma nismo imali, ali smo osjećali da je tu sve isto, iako potpuno drugačije i nepoznato.
Smješkali smo se, ipak je bilo nečega utješnog u susretu s tim lukom iznad Neretve, ali smo znali i da smo po tko zna koji put prevareni i da naši životi i naš grad nikome nisu bitni osim kao spomenik pred kojim će se obilježavati uglavnom tužne obljetnice. Tu smo i dalje, ali smo ispražnjeni od sadržaja. Svijet je prazna ljuštura. Plastična lutka kineske proizvodnje kojom trumpoliki, erdoganoliki ljudi u odijelima mašu pred našim očima kao svojim velikim uspjehom.
