Kad podignemo glavu, vidjećemo ove naše domaće gospodare života i smrti u pravom svjetlu. Sitni lopovi i džeparoši, izgubljeni u vremenu i prostoru.
Piše: Milica Ubavić
Neki naučnici tvrde da planete imaju neku vrstu svijesti. Ako je to tačno, a izgleda da jeste, ova naša Zemlja je aikido majstor. Oborila je protivnika njegovom vlastitom snagom. Na svim poljima, u svakom pogledu. Pustila je čovjeka u punom zamahu gluposti i destruktivnog bijesa, i porazila ga običnim virusom. Kao i svaki majstor, naivnom napadaču će usput održati životnu lekciju prije nego što ga dokrajči. Nema tu milosti, da se razumijemo. Nije ovo metafora već surova realnost zakona prirode.
Ipak, ima neke uzvišene estetike u ovom planetarnom ludilu. Ima nešto dirljivo u ovom ogromnom ljudskom naporu da vrati stari život naspram lakoće kojom je prirodan život došao na svoje. Gledamo apokaliptične slike karantina, bolnica i izbezumljenih ljudi u gradovima širom planete i životinjski i biljni svijet tih istih gradova koji se nevjerovatnom brzinom, skoro neprimjetno oporavio i malo odahnuo.
I sada, ovako gordi i samouvjereni, rješavamo problem istim mehanizmom koji je i napravio problem. Uzdamo se u nauku, u neku prečicu - vakcinu ili tabletu koja će nam vratiti našu poznatu svakodnevnicu. Hajde dobro, malo ćemo se popraviti, više poštovati jedni druge, cijeniti male stvari, bla bla bla... a dobro znamo da ćemo biti isti assholes kao i prije.
Tako stvari ne funkcionišu - kada ideš protiv prirode i njenih zakona, slijedi kazna. Nema nagodbe, nema okajavanja grijehova, ne vrijedi post i molitva. Ne možeš prekinuti meč, otići ili pobjeći. Ne možeš dostojanstveno priznati poraz i čestitati protivniku. Ne možeš ništa. Biće gotovo kad Zemlja kaže da je gotovo.
Ovaj Dan planete Zemlje treba da obilježimo pognute glave i ćuteći. Treba da skrušeno zamolimo za oproštaj, U ovom trenutku to je sve što čovjek treba da uradi a da ne pogorša stanje.
A kad podignemo glavu, vidjećemo ove naše domaće gospodare života i smrti u pravom svjetlu. Sitni lopovi i džeparoši, izgubljeni u vremenu i prostoru. Potpuno nespremni za bilo koju situaciju koja se ne tiče njihovog ’’sad i odmah’’ stila života. Nedorasli situaciji, nesposobni, nepripremljeni. Moljakaju svakoga za sve: za osnovnu medicinsku opremu u jeku pandemije, za neki procenat od zaposlenih da malo popune budžet, za glasove pa vode predizbornu kampanju po Fejsbuku, dijele socijalno ugroženim paketiće čiji je sadržaj jeftiniji od ambalaže sa partijskim naljepnicama.
Uostalom, imamo tu sreću da uživo pratimo moralni pad (gordost prije pada) ove distopije u kojoj decenijama živimo. Tajming je izvrstan: Dan planete Zemlje i Dan oslobođenja Banje Luke obilježavamo dok smo još u duhu Uskrsa i Vaskrsa, praznika nade i vjere u budućnost i novi, bolji život.
A mnogi od nas će ove dane provesti u duhu one porodice jelena u centru Londona ili ribica u venecijanskim kanalima. Kao svoji na svome, u skladu sa prirodom i njenim zakonima. A zakoni prirode, svi do jednog, imaju samo jednu funkciju: očuvanja života.
