Malala Yousafzai pakistanska je učenica i aktivistica za prava djece, a ujedno i najmlađa dobitnica Nobelove nagrade za mir koju je dobila 2014. godine. Poznata je po svojem aktivizmu za prava djevojaka i prava na obrazovanje.
Već smo spominjali indijsku aktivisticu Selmu koja se, nakon godina u zatočeništvu i nemogućnosti obrazovanja i slobode pisanja, dotakla iste teme kao i ova mlada Pakistanka, obje u borbi za obrazovanje mladih djevojaka. Malala je nedavno objavila svoj osvrt na trenutno stanje u svijetu i društvu o kojem se još uvijek premalo zna, čita i govori. Donosimo vam njezino stajalište.
Malala smatra kako je jedan od najljepših i najboljih izbora bilokoje obitelj onaj koji uključuje obrazovanje njihovih kćeri i ostalih ženskih članova obitelji kroz srednju školu. Ako bi se njihove kćeri obrazovale, svi bi od toga imali koristi, posebice one same, ali i društvo. Time djevojke razvijaju samopouzdanje i vještine koje su relevantne za donošenje odluka o njihovim životima, doprinose svojim zajednicama i postaju emocionalno izgrađene osobe. No, iako ovo zvuči utopijski, Malala smatra kako u mnogim dijelovima svijeta djevojke dobiju tek znanje koje uključuje osnovnu pismenost i računanje, dok bi srednjoškolsko obrazovanje za njih bila odskočna daska koja bi im “dala krila”.
Malala je još uvijek tinejdžerka, no rodila se u konzervativnoj obitelji u Pakistanu. Kada bi slijedila tradiciju svoje zemlje, kulture i obitelji, ona bi danas bila u braku i majka nekoliko djece. Naravno, u svojoj zemlji i izvan nje upoznala je mnoge djevojke koje su pod pritiskom obitelji i društva morale napustiti školu kako bi sklopile dogovoreni brak ili se brinule o svojoj obitelji. Neke su odustale zbog nasilja, diskriminacije, sukoba i siromaštva. Često se obrazovanje djevojaka ni ne vrednuje i za njih ne postoje škole koje bi pohađale. Malala – kao i Selma o kojoj smo pisali – obje su voljele učiti. Malala je kao djevojčica sanjala o tome da bude liječnica, a kasnije i političarka. Tako je postala, slijedeći svoje snove, aktivistica za prava na obrazovanje, što joj je omogućilo brojna poznanstva koja su joj pokazala da drugi ljudi ne bi mogli zamisliti da njihova djeca nemaju mogućnost obrazovanja. Slijedi pitanje – zašto političari u ovom dijelu svijeta odbijaju osigurati osnovno obrazovanje za djevojčice, kada je upravo obrazovanje najveći alat za njihovo samopouzdanje, privatni i socijalni rast, ali i nacionalni razvoj?
Novi globalni obrazovni cilj UN-a najavio je u rujnu 2015. godine kako će sve članice biti obvezne pružiti besplatno, pravedno i kvalitetno obrazovanje, najkasnije do 2030. godine. Zvuči idealno, no pitanje je hoće li to postati stvarnost i hoće li se ticati srednjoškolskog obrazovanja za djevojke. Što ako to ostane tek daleki san? U najsiromašnijim zemljama tek 20% djevojaka završi nižu srednju školu. Primjerice, u Keniji manje od polovice djevojaka nastave srednjoškolsko obrazovanje nakon osnovnoškolskog. U bogatim je zemljama 12 godina školovanja i zatim daljnjeg obrazovanja gotovo imperativ.
Koliko će ljudi u 2016. godini još uvijek misliti da je tek nekoliko godina školovanja dovoljno za uspjeh? Do 2030. godine, kada bi globalni ciljevi trebali biti postignuti, trenutna percepcija društva neće biti dovoljna – trebamo više.
