Ostaci prašume postoje i u nekim zemljama bivše Jugoslavije (najpoznatija je Perućica u BiH, dio nacionalnog parka Sutjeska), no dobar dio postojećih šuma s tih prostora su nekadašnje prašume ili, u boljem slučaju, sekundarne prašume (nekadašnje gospodarske šume koje su naknadno prepuštene samoregulaciji pa postaju slične pravim prašumama).
Foto: Greenpeace
Kako smo već debelo zagazili u eru antropocena, na planeti Zemlji sve je teže naći pejzaže “netaknute” prirode. Primjer, gotovo školski, su prašume. Iako ih najčešće vežemo uz amazonsko područje, a vrlo rijetko uz europski kontinent, taj se pojam odnosi na sve šumske površine koje su se od svog nastanka razvijale bez ili uz minimalan utjecaj čovjeka. Kao takve veoma su važne iz niza razloga: one su “pluća Zemlje” jer apsorbiraju ugljični dioksid i stvaraju kisik, utječu na kruženje vode u prirodi i čuvaju bio-raznolikost pa je iznimno bitno da stabla u prašumama, od klijanja do truljenja ostanu netaknuta.
Prema podacima iz 2014. godine, tek je 22 posto svjetskih prašuma zaštićeno, a sustav zaštite varira i u pojedinim europskim državama. Primjerice u Rumunjskoj se tek unazad par godina pokušava zaštititi preostali dio prašume s Karpata, nakon što je dobar dio već nepovratno izgubljen. Ostaci prašume postoje i u nekim zemljama bivše Jugoslavije (najpoznatija je Perućica u BiH, dio nacionalnog parka Sutjeska), no dobar dio postojećih šuma s tih prostora su nekadašnje prašume ili, u boljem slučaju, sekundarne prašume (nekadašnje gospodarske šume koje su naknadno prepuštene samoregulaciji pa postaju slične pravim prašumama).
Poljski model “zaštite” šume
Dok se u nekim državama vode borbe za snažniju zaštitu, u drugima ona predstavlja problem. Primjerice, poljskoj se vladi zaštita Puszcze Białowieske – vrijednog i biološki vrlo raznolikog šumskog područja na poljsko-bjeloruskoj granici i ostatka velebne prašume koja se protezala Europskom nizinom – čini nepotrebnim. Dok je pod UNESCO-vom zaštitom (što danas ne predstavlja naročitu garanciju) samo 17 posto poljskog dijela šume, poljski ministar okoliša Jan Szyszko dopustio je da se u ostatku prašume posiječe triput više drveća nego što je dopušteno prema europskim propisima o zaštiti prirode.
Ministar Szyszko, koji je već nakon svog prvog preuzimanja dužnosti (1997.) iz naziva Ministarstva zaštite okoliša uklonio pojam “zaštita”, da bi opravdao nekontroliranu sječu stabala i vlastito pogodovanje interesima šumarske industrije (jer i sam dolazi iz tog sektora) poslužio se “alternativnim činjenicama”. Sječu ne smatra osobito problematičnom jer je to jedini način da se riješi problem navodne najezde potkornjaka, šumskih štetnika, a uz to, iz njegova ministarstva potječe i izjava da je Puszcza Białowieska ionako “djelo ljudskih ruku” pa se ne radi ni o kakvom kršenju propisa. Nadalje, ne da nije izrazio nikakvu zabrinutost za poznatog i od izumiranja jedva spašenog europskog bizona, żubra, čije je stanište upravo Puszcza Białowieska, nego je u nekim situacijama poticao i na lov.
Na takav odnos prema okolišu već je reagirala Europska komisija, Greenpeace i mnoštvo svjetskih medija, a izrastaju i brojne građanske inicijative koje su spremne radikalizirati svoju borbu. U mnogim su gradovima već održani prosvjedi, a tridesetak aktivista na licu mjesta, usred šume okružilo je strojeve tijelima vezanim lancima. S obzirom na to da joj broj kritičara raste, kao i europske prijetnje sankcijama, možda poljsku vladu sada tješi vrlo izvjestan posjet američkog predsjednika, velikog majstora za pseudoekološke i druge alternativne činjenice.
