Najavljena februarska promjena vremena prema ponovnom zahlađenju donijela je Sjevernom Jadranu visoke plime pa more u Rovinju prijeti kućama, neke ulice su postale kanalima, a kadrovi iz tog istarskog grada pomalo podsjećaju na Veneciju.
Andrea Milat
Sjeverni Jadran je posebno plitko i zatvoreno more nastalo otapanjem posljednjeg ledenog doba koje je kopno što spaja Sjevernu Dalmaciju, Istru i jadranski dio Italije pretvorilo u morsko dno, a pod utjecajem podizanja razina mora sada počinje okupirati nova suha tla. Kroz narednih pedeset do sto godina, današnji obalni gradovi Jadrana mogla bi postati morem, pa će tako, osim dijelova Istre, pod morem potencijalno nestati Stradun, Dioklecijanova palača, zadarski poluotok, Pula i mnogi drugi jadranski lokaliteti bogati životom.
Prekomjerne poplave i nadiranja voda, kao što smo već imali priliku vidjeti 2014. godine, prijete i kontinentalnom dijelu države i regije (zapad Srbije, sjever BiH). Poplave 2014. pokazale su da regija nije pripremljena niti adekvatno opremljena za suočavanje sa sve većim opasnostima koje predstavljaju klimatski utjecaji. Iako su poboljšanja u sustavima za prevenciju i zaštitu od poplava napravljena od 2014. godine, noviji poplavni događaji 2019. i 2020. godine pokazali su da je potrebno učiniti više na adekvatnom rješavanju poplava i s njima povezanih katastrofa.
Međunarodni panel za klimatske promjene (IPCC) u svojim je izvještajima prepoznao zapadni Balkan kao jedno od najranjivijih područja u Europi. Prema njihovim podacima, naša će se regija suočiti s porastom temperature većim od europskog prosjeka i promjenama u obrascima oborina koje će dovesti do povećanog rizika od poplava, duljih razdoblja suše, erozije tla i šumskih požara. Klimatske promjene najvjerojatnije će povećati negativne utjecaje, što će rezultirati značajnim gubicima staništa te ljudskim, zdravstvenim i socioekonomskim štetama.
Sve najave IPCC-a već možemo osobno iskusiti, i premda vlada društveni konsenzus da ovdje „više nema prave zime“, stvarne posljedice ovih promjena teško je trenutno sagledati, jer duža sezona znači više prihoda od turizma, lakši uzgoj novih i tropskijih vrsta bilja, a i toplije vrijeme nosi manje račune za struju na koju se grije velik dio Dalmacije. Masline ionako posljednjih godina loše rađaju, ni loza nije što je bila, i sve je izloženo raznim bolestima i vremenskim neprilikama. Usprkos tome, informaciju dobivenu na temelju znanstvenih pokazatelja, da za 50-ak godina maslina uopće neće više rasti na Mediteranu, gotovo je nemoguće percipirati jer, ipak, radi se o jednoj od najizdržljivijih biljaka na ovom području. No, težina percepcije nečega i naše odbijanje da se pomirimo sa budućnošću ne odgađa tu budućnost. Ona će nas svakako dočekati, a tako učestali argument „ja tada ionako više neću biti živ/a“ ne znači da ne nosimo povijesnu odgovornost za buduće generacije.
Opisano je dodatno popraćeno sve učestalijim požarima koji se često pripisuju piromanima (po mogućnosti drugog etniciteta), a poplave lošem upravljanju i korupciji. Premda štetne društvene prakse otežavaju nošenje s promjenama ekosustava, tla, mora i zraka oko nas, one nisu njihov neposredni uzrok, već samo pridonose većem stupnju predstojeće klimatske katastrofe. Prema nekim modelima izgleda planete 2100. godine, Dalmacija, jug Albanije, Crna Gora i Grčka mogle bi postati pustinjama. Osim naših predjela za koje ne postoje projekcije prevedene na naše jezike, najbogatiji podaci dostupni su za Francusku, Španjolsku i Italiju, koja bi navodno cijela mogla postati pustinjom. Uostalom, Bilten je nedavno imao tekst o očiglednom širenju pustinje u Rumunjskoj, a poznato je da isti problem pogađa i Bugarsku.
Današnja plima nije ekstrem koji se povremeno ciklički pojavljuje, upravo suprotno, doba vremenskih ekstrema je prošlo, danas su to prvi indikatori novog klimatskog režima. Da smo vremenske ekstreme htjeli čitati kao simptome budućih promjena, kao indikatore izloženih područja kojima treba posvetiti posebnu pozornost, danas bismo bili puno pripremljeniji na period pred nama, odnosno imali bismo veće šanse zaustaviti izumiranje. Umjesto toga, mi smo svi pasivno prihvatili načelo „laissez faire“, prepustili se inerciji i odgovornost ostavili uvijek nekim novim budućim generacijama. Ali tih budućih generacija više nema: promjene nastupaju sada, a plima koja je potopila rovinjske ulice uskoro više neće biti iznimka nego pravilo, prvih pedesetak godina more će okupirati kopno, a onda će erozija tla odnijeti humusni sloj zemlje, i nakon svega ostat će samo pustinja.
