Kad je Marko Tulije Ciceron jednom pratio Gaja Cezara na Kapitol, pričao je slučajno prijateljima svoj san od prethodne noći: kako je neki dječak plemenita lica, spušten s neba na zlatnom lancu, stao do vrata Kapitolskog hrama i ondje mu Jupiter predao bič. Zatim Ciceron iznenada spazi Augusta, koji je još većini bio nepoznat, a njegov ga je ujak Cezar pozvao na žrtvenu svečanost, pa ustvrdi da je to čovjek čiji mu se lik u snu pojavio.
Uistinu, mnoga su znamenja i snovi utjecajnih ljudi Rima 63. g. pr.Kr. naviještali rođenje Gaja Oktavijana, kasnije nazvanog August. Njegov otac Gaj Oktavije bio je namjesnik u Makedoniji, a umro je kad mu je sin imao četiri godine, tako da se za njegov daljnji odgoj brinula majka Atija. U dvanaestoj godini preminula mu je baka i navodno je tada održao posmrtni govor po kome ga je zamijetio bakin brat Julije Cezar. Inače, odrastao je uz stoike, čitajući ponajviše Posejdonija, pripadnika srednje stoe, koji je uz Panetija bio najzaslužniji za dolazak stoičke filozofije u Rim. Puno je pažnje posvećivao i izučavanju retorike.
Kad je napunio šesnaest godina, Julije Cezar ga je uvrstio u kolegij svećenstva (colegium pontifex), što je bila velika čast za mladića koji je po rimskim zakonima tek bio proglašen zrelim te je tako stekao pravo nositi muževnu togu (toga virilis). Samo godinu dana poslije, kad je krajem 46. g. pr.Kr. Julije Cezar odlučio krenuti u Hispaniju suprotstaviti se sinovima Gneja Pompeja, Oktavijan je htio poći s njime, no teško se razbolio. Čim je ozdravio, u prvim danima iduće godine, krenuo je brodom za Cezarom s manjom vojnom pratnjom s kojom je doživio brodolom. Domogavši se obale, s preživjelim je vojnicima prešao preko neprijateljskog teritorija i došao do Cezarovog tabora. Ganut njegovom hrabrošću i srčanošću, Julije mu je odao priznanje i nakon pobjede nad Pompejevim sinovima primio ga u svoju pratnju na povratku u Rim.
Nedugo nakon toga, Oktavijan odlazi u Apoloniju (u današnjoj Albaniji) na poduku kod vodećih učenjaka tog vremena. S njim putuju Agripa i Mecena koji će ostati njegovi vjerni prijatelji i suradnici sve do smrti.
U Apoloniji ga 44. g. pr.Kr. zatiče vijest da su, u strahu da ne proglasi monarhiju, republikanci ubili Julija Cezara. Oktavijan je tada imao nepunih devetnaest godina. Cezar ga je u oporuci posinio i učinio svojim nasljednikom, jer nije imao vlastitih sinova. Oktavijan uzima “očevo” ime i postaje Gaj Julije Cezar Oktavijan.
Građanski ratovi i trijumvirat
Položaj u kojem se tada zatekao Oktavijan nije bio ugodan. Marko Antonije, blizak prijatelj Julija Cezara i iskusan general koji je bio gotovo dvadeset godina stariji od Oktavijana, otezao je s ispunjavanjem Cezarove oporuke nastojeći ga se riješiti. Sukob koji se među njima zaoštravao završio je građanskim ratom.
Ciceron, u to vrijeme najutjecajniji senator i govornik, nije bio sklon Antoniju zbog njegove oholosti i nemorala, te je mladom Oktavijanu pružio punu podršku i pridobio Senat na njegovu stranu. Senat mu kao pomoć daje vojsku predvođenu dvojicom mladih konzula Pansom i Hircijom. U bitci kod Mutine, koju Oktavijan dobiva, oni tragično pogibaju, a Antonije poražen s dijelom vojske uspijeva pobjeći preko planina gdje pronalazi utočište u logoru drugog Cezarovog generala Marka Lepida. Govor koji je tada Antonije održao dojmio se Lepidovih vojnika koji su u njemu vidjeli vođu.
Oktavijan se pak vratio u Rim s jedanaest legija (55000 vojnika) i Senat ga je proglasio konzulom. Uočivši Oktavijanovu snagu, Marko Antonije je razmijenio s njim nekoliko pisama nakon čega je postignut dogovor o zajedničkoj vladavini između Antonija, Lepida i Oktavijana, tzv. drugi trijumvirat.
Njih trojica su podijelili tadašnje carstvo i odlučili o uklanjanju političkih neprijatelja. Antonije je želio Ciceronovo smaknuće zbog niza govora koje je održao protiv njega i bez obzira na sva Oktavijanova nastojanja da to spriječi, Ciceron je svoju rječitost platio glavom.
Nakon političkih razračunavanja u samom Rimu, okupljeni trijumviri krenuli su u rat protiv Kasija i Bruta, koje su porazili u bitci kod Filipa u sjevernoj Grčkoj. Nedugo nakon ove pobjede, Antonije odlazi smiriti nemire na istoku Carstva, dok je Oktavijan ostao u Rimu paziti na zapadni dio. Antonijeva supruga Fulvija i brat mu Lucije, nezadovoljni Oktavijanovom popularnošću, počeli su kovati zavjeru. Započinje treći građanski rat koji završava porazom, a nakon toga i progonom Fulvije i Lucija. Vrativši se s istočne bojišnice, Antonije se kleo da nema veze s urotom. Oktavijan mu je povjerovao i s obzirom na to da je Antonijeva supruga u progonstvu umrla, daje mu ruku svoje starije sestre Oktavije koju je jako volio.
Antonije se vraća na istok, u ratni pohod protiv Parta, ali i zbog egipatske kraljice Kleopatre. Obuzet njenom ljepotom počeo je njoj i njenoj djeci poklanjati rimske pokrajine. Oblačio se kao Egipćanin i zanemario obveze prema Rimu. To je 31. g. pr.Kr. rezultiralo velikom pomorskom bitkom kod Akcija, blizu Krfa. Oktavijan je porazio Antonija i Kleopatru koji si potom oduzimaju život, a Egipat postaje rimska provincija.
Obnašajući dužnost zapovjednika afričkih pokrajina, treći je trijumvir Marko Lepid zlouporabio svoj položaj te mu Oktavijan zbog toga oduzima pokrajine. Ono što mu nije oduzeo bila je dužnost vrhovnog svećenika (Pontifex Maximus) koju je obnašao i prije trijumvirata.
Obnova Rima
Završetkom građanskih ratova i uspostavom mira Oktavijan preuzima potpunu vlast i započinje sa sustavnom obnovom Rima. Ključ te obnove bilo je uvođenje pročišćene aristokracije u Senat, odnosno plemstva neokaljana porijekla i prošlosti.
Senat, koji je tada brojio preko tisuću senatora, postao je tromo i nedjelotvorno tijelo. Oktavijan smanjuje broj senatora na četiri stotine, ali povećava njihove ovlasti, te je time Senat, kao u staroj Rimskoj Republici, postao glavno zakonodavno tijelo koje je kontroliralo vladara i financije. Narodnim skupštinama smanjio je ovlasti jer su zloupotrebljavale položaj, a smanjio je i vojsku na broj vojnika koji je mogao plaćati.
Novčić s Augustovim prikazom
U okviru spomenutih reformi, promijenio je svoje ime pod kojim je djelovao u javnosti u princeps – prvi građanin. Princeps je u očima rimskog plemstva označavao uzor državnika. Bio je to čovjek koji je morao podnijeti najveći teret državnih dužnosti i imao najveću odgovornost u Carstvu. Pod njegovim izravnim zapovjedništvom nalazila se cjelokupna rimska vojska.
Vjerska obnova Rima bilo je nešto čemu je Oktavijan posvećivao posebnu pažnju. Oživio je mnoge drevne rimske tradicije i ceremonije – od kojih su najpoznatije Luperkalije i Stoljetne igre (Ludi saeculares). Obnovio je zapuštene hramove i podigao nove. Senatu je predložio da prije početka svakog zasjedanja prvo izgovore molitve bogovima, što je Senat prihvatio. Bio je neumoran u ispunjavanju dužnosti i često je u Senatu znao citirati stoičku maksimu: Mi također trebamo biti vojnici i to u pohodu u kome nema ni odmora ni smjene.
Vestalkama je ustupio zgradu vrhovnog svećenika da u njoj žive i dodatno im je podigao ugled. U 44. godini života otišao je u Grčku gdje je bio iniciran u eleuzinske misterije. Od 13. g. pr.Kr., kad je umro Marko Lepid, pa do svoje smrti, bio je na dužnosti vrhovnog svećenika.
Marko Agripa
Nakon što je politički i vjerski obnovio Rim, posvetio se zakonima koji su trebali dokinuti širenje nemorala. Donio je od Senata prihvaćene zakone, u kojima je između ostalog odredio koliko se novca smije potrošiti na proslave, koliko na vjenčanja, kako ne bi uslijed previše vina došlo do nemoralnog ponašanja. Odredio je zatim teške kazne za preljubnike (progon ili smaknuće), ženi je općenito dao veća prava, vratio je ugled braku i omogućio povlastice roditeljima koji su imali puno djece. U vrijeme dok je čistio Rim od nemorala, do njega je doprla vijest o preljubničkim avanturama njegove kćeri Julije. Duboko povrijeđen, vlastitu je kćer prognao iz Rima na otok Pandatariju, a kad je i njegova unuka krenula majčinim stopama, i nju je protjerao na otok Tremezu. Nakon ovih teških odluka koje je donio, moralno stanje u Rimu se poboljšalo. Narodu je ipak dao oduška kroz javne igre koje je uveo; geslo “kruha i igara” potječe upravo iz vremena njegove vladavine.
Njegovo je vrijeme ostalo zapamćeno i po graditeljskim pothvatima. Izgrađen je velik broj cesta, vodovoda i termi; podignut je prvi amfiteatar, panteon, obnovio je Marsovo polje i mnoge druge javne zgrade Rima. Također, uveo je mirovine za bivše vojnike i povećao obrok besplatne pšenice. Nije pribjegavao novim porezima kako bi ostvario ono što je planirao. Tijekom njegove mirne vladavine i provincije doživljavaju ekonomski procvat.
Godine 23. pr.Kr. postao je tribun, što mu je omogućilo da po volji saziva Senat i određuje predmete rasprava. Položaj tribuna tradicionalno je bio vezan uz narod pa je njegova moć dodatno porasla. Ta se godina obično računa kao godina kad je Oktavijan postao rimski car.
No, teret dužnosti koji je nosio na svojim leđima odrazio se na njegovo zdravlje. Nakon preležane teške bolesti 27. g. pr.Kr., Senatu je priopćio svoju odluku: Neću vam više biti vođa. Vraćam vam slobodu i republiku; preuzmite vojsku i pokorene pokrajine i vladajte po starim običajima. Senat nije prihvatio ponuđenu ostavku, već su kao dokaz svoje lojalnosti donijeli niz odredbi u korist Oktavijana. Prvo su vratnice njegovog doma okitili lovorom, zatim su na zlatnom štitu u zgradi Senata u znak priznanja ispisali kako poštuju njegovu vrlinu, milosrđe, pravednost i blagost. Senator Plank, bivši konzul, predložio je da Oktavijan uz svoje ime nosi još jedno – August (Uzvišeni), titulu koju su kasnije nosili svi rimski carevi.
Augustov mir
Augustova vojska nikad nije brojala više od 300000 vojnika, no njena je snaga počivala u dobroj organiziranosti, disciplini i odanosti.
Prije Augustove vladavine, rimsku su državu razdirali gotovo stogodišnji socijalni nemiri i građanski ratovi. Zahvaljujući njegovoj diplomatskoj sposobnosti, izbjegao je nekoliko ratova i sklopio mnoge mirovne sporazume. Spriječio je tako daljnje ratovanje s Partima, Skitima, Germanima i Španjolcima, vodeći ratove samo s ciljem zaokruživanja, a ne širenja rimskog teritorija. Osigurao je Rimu mir (Pax romana) koji će od njegove vladavine pa nadalje trajati preko dvjesto godina. Nikad Rim i njegovi saveznici nisu doživjeli veću blagodat mira i blagostanja nego u vremenu otkako je August preuzeo apsolutnu vlast, piše rimski povjesničar Strabon. U znak zahvalnosti Senat je izglasao dekret da se na Marsovom polju podigne žrtvenik posvećen Augustovom miru. Oltar je nazvan Ara pacis (Oltar mira). U 2. g. pr.Kr. Senat je izglasao Oktavijanu novu titulu – Pater patriae (Otac domovine). Prije njega tu je titulu dobio samo Ciceron kad je bez građanskog rata spriječio Katilininu urotu. Prijedlog da se Oktavijanu dodijeli ova titula pred senatom je iznio senator Mesala Korvin, pritom mu rekavši: Tebe i tvoj dom, Cezare Auguste, neka prate sreća i božanska naklonost, jer mislimo da na taj način molimo trajno blagostanje za našu zemlju i sreću za naš grad. Senat i rimski narod pozdravljaju u tebi Oca domovine. August je odgovorio: Očevi, ostvario sam svoje najviše nade. Što mogu više da tražim od besmrtnih bogova nego da do posljednjeg dana svog života sačuvam vaše jednodušno priznanje.
Posljednje godine života August je većinu svojih ovlasti prenio na svog nasljednika Tiberija, pripremajući se za dan kada će morati otići s ovog svijeta. I taj dan je došao. Bio je to 19. kolovoza 14. godine. Ležeći u postelji okružen prijateljima, citirao je stihove iz jedne grčke drame: A sada, pošto sam dobro odigrao ulogu, gospodo, plješćite molim, i s hvalom me otpustite. Žalost i tuga zavladali su Rimom. Pogrebna povorka je idući gradom prošla pored svih važnijih hramova u Rimu i zaustavila se na Marsovom polju pored Augustovog mauzoleja. Tu je August položen na lomaču koju su centurioni potpalili. Kada je vatra počela gorjeti, pušten je orao iz kaveza, simbolizirajući tako uspinjanje duše na nebo. August je proglašen bogom, i u tu čast su bili prineseni žrtveni darovi.
Različiti rimski autori prikazuju Oktavijana kao blagog, ljubaznog i skromnog čovjeka koji se žrtvovao za dobro države i stoga uživao golemu naklonost naroda. Navode također da je imao dobar smisao za humor i da nije volio da ga se hvali. Oblačio se jednostavno. U jelu i u piću bio je umjeren. Spavao je svega nekoliko sati, a ostatak dana neprekidno je radio. Ostao je zapamćen kao prvi rimski car, jer Rimsko Carstvo je naziv za rimsku državu nakon što ju je preustrojio Oktavijan August.
Bio je čovjek s misijom i tu je svoju ulogu uspješno odigrao sve do svoga kraja, u slavu Rimskog Carstva.
Autor: Erik Škara Nova Akropola
