U BiH se nastavlja provedba kaotičnih mjera koje umjesto da organiziranju obrazovni sustav, teže njegovoj daljnjoj razgradnji. Stranački ciljevi ponovno su postavljeni ispred obrazovanja. Ovoga se puta otišlo još jedan korak dalje, možda u nepovrat…
Reformska agenda predstavljena 2015. godine narodima BiH kao trasa puta koja će ih prilagoditi, a onda napokon i dovesti u Europsku uniju, polagano dobiva nešto jasnije konture i socijalne efekte. Začeta novim radnim zakonodavstvom u oba entiteta, a onda nastavljena reformom socijalnog i mirovinskog sustava (odnosno njihovim etapnim najavama), sada je zahvatila i resor obrazovanja, ionako mjesto različitih prijepora i polje konflikta koji će se ovime dodatno naelektrizirati. Pritom, na te zadnje reformske zahvate u obrazovanju, valjalo bi gledati u kontinuitetu sa politikama koje su dovele ovaj sektor, i cijelo društvo, preko ruba urušavanja, do mjere u kojima se neke od odredbi predloženih reformi čine gotovo nestvarnima.
Vijest da se u kompleksno uređenom i podijeljenom obrazovnom sustavu planira više reformskih zahvata koji će ga stubokom promijeniti, ponukala je nemal broj aktivista i pripadnika (u najširem smislu) lijeve inteligencije iz BiH da se oglase i upozore na najavljene i već predložene izmjene zakonâ na više razina vlasti. Riječ je redom o: izmjenama zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju u Kantonu Sarajevo, izmjenama visokoškolskih zakona u istom te u Tuzlanskom kantonu, odnosno zakona koja se tiču dva od tri najveća sveučilišta u Federaciji, te novoj reformi osnovnoškolskog sustava u Republici Srpskoj koja se ni na koji način ne referira na državni Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju nego “goni po svom”. To jest, predstavlja dio politike Milorada Dodika da stvori dojam o secesiji Republike Srpske od ostatka države.
Kao što se iz predočenog popisa da naslutiti, reformska agenda – okvir za bosanskohercegovačko pristupanje EU, iskorištena je da bi se implementirali zakoni kojima se rješavaju, odnosno produbljuju već postojeći konflikti različitih naravi. Od onog najprozaičnijeg – a to je Dodikov obračun s državom i “političkim Sarajevom”, do nešto pragmatičnijih pokušaja da se visoko školstvo, čija je autonomija ionako narušena imenovanjima rektora od strane kantonalnih Vlada, u konačnici i dokine, do onih najpromućurnijih poput zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju Kantona Sarajevo koji u osnovi predstavljaju poligon za mešetarenje parcelama. Ali samim tim, postaje i najslikovitiji primjer ruba kojeg je obrazovni reformski cunami prešao.
Rječnikom kriznog menadžmenta protiv škola
Naime, praksa koju smo primijetili zimus kroz slučaj “deložacije škole” u sarajevskom naselju Mejtaš dobila je svoj epilog u novom zakonodavstvu za primarno i sekundarno obrazovanje najbogatijeg, i bošnjačkoj stožernoj stranci najvažnijeg, kantona. SDA toliko ljubomorno čuva vlast u Sarajevskom kantonu (svjesni da bi im zbog krize u koju su zapali i rasipanja načelnika i parlamentarnih zastupnika, to mogla biti i zadnja preostala jaka utvrda u cijeloj BiH) da su spremni založiti i – škole.
To bi ukratko bio rezon iza novih zakona koji su predstavljeni kao zakoni po toliko uspješnom – hrvatskom modelu. I doista, kako primjećuju aktivisti inicijative Jedan grad, jedna borba – dijelovi hrvatskog Zakona o odgoju i obrazovanju našli su mjesto u novom zakonodavstvu KSA-a i to kroz klasičnu i provjerenu copy-paste metodu, ali u nešto perfidnijem obliku nego u hrvatskom originalu. Kao što su i istaknuli u svojem pamfletu, u dijelu u kojem se predlaže “umrežavanje”, a zapravo zatvaranje škola, u RH-zakonu jasno stoji da se prilikom takve odluke u obzir moraju uzeti “gospodarska, demografska i urbanistička kretanja”, dok je za umrežavanje škola, odnosno spajanje više škola u jednu – u Sarajevskom kantonu potrebno zadovoljiti tek kriterij “racionalne organizacije”. Kao tipični termin kriznog menadžmenta i mjera štednje, racionalna organizacija prevedena na narodski i školarcima razumljiv jezik znači vrlo jednostavno: zatvaranje njihovih škola, odnosno skidanje još jednog utega s proračuna i uvrštenje tih prostora u izdašne investicijske bubnjeve koji se okreću na jednom od najvećih urbanih gradilišta u Jugoistočnoj Europi što Sarajevo trenutno sigurno jeste.
Obrazovanje u Bosni i Hercegovini do ovoga momenta u različitim i brojnim analizama, gledano je nerijetko kroz jedan okular: isključivo kao poligon određene indoktrinacije što je i u prvom planu apela aktivista i poštene inteligencije koji smo maločas spomenuli. Takozvani reformski zakoni, prema tome samo cementiraju ili dodatno produbljuju trenutačno stanje obilježeno “uticajem totalitarne, konzervativne i klerofašističke ideologije na obrazovne sisteme u Bosni i Hercegovini” kako stoji u priopćenju. Ili da se izrazimo rječnikom strukturalističkog marksizma, obrazovanje se promatra kao jedan od ideoloških aparata države u altiserovskoj maniri i prilagođeno potrebama lokalnih balkanskih nacionalnih koškanja.
Ostaci ostataka društvene infrastrukture
I doista u taj okvir možemo staviti veliki broj problema i slučajeva koji su uskrsli u kratkoj povijesti bh. obrazovanja. Od pitanja bosanskog jezika u Konjević polju, odnosno jezika bošnjačkog naroda kako je preimenovan u svjedodžbama u izdanju Pedagoškog zavoda Republike Srpske, do pitanja dviju škola pod jednim krovom (dva školska programa, hrvatski i bosanski u jednoj školskoj zgradi), uvijek je u prvom planu bila – struktura; reprodukcija određenih ideologema, metoda i diskursa kroz kurikulume kojima se učvršćuju prije svega separatne etničke zajednice što je pokazao nemal broj analiza udžbenika kao ideoloških zupčanika u tom stroju. Međutim, baveći se mehanizmima širenja ideologije, zaboravili smo na njenu fizičku bazu; čitajući udžbenike i bilježeći sva zastranjena – netko nam je pred očima odnio školu. Odnosno, uz strukturu, bitan aspekt obrazovanja je i infrastruktura – koja ovim zakonskim reformama – nestaje.
Pritom ostali reformski procesi kojima svjedočimo u decentraliziranom BiH-obrazovnom sustavu bivaju relativno slični inovativnim zakonodavnim praksama i u ostalim zemljama regije, a tiču se komercijalizacije obrazovanja, ulaska privatnog kapitala u taj sektor, centralizacije odlučivanja i procesa kadroviranja, zadovoljavanja apetita različitih klijentističkih, dobnih ili stranačkih klika. Regule iz seta visokoškolskih zakona u sarajevskom i tuzlanskom kantonu dio su te priče: potpuno podvrgavanje sveučilišta grupnim, a ne društvenim interesima.
To nas dovodi do zaključka da trenutni val reformizma u obrazovanju u BiH zadovoljava sve komponente: onu ideološku u smislu daljnje reprodukcije nacionalizma (obrazovna reforma u RS-u), stvaranje uvjeta za stranačku kontrolu sveučilišta i kadroviranja njihova vodstva (zakoni o visokom obrazovanju) i urušavanje, odnosno raspačavanje obrazovne infrastrukture što predstavlja zadnji stadij tranzicije i dosad neviđena praksa u reformizmom inficiranom obrazovnom sektoru u cijeloj regiji. Nakon što je kroz procese privatizacije od društva otrgnut realni, a onda i javni sektor te njegova cijela infrastruktura, jedino što je preostalo su ostatci ostataka nekadašnje društvene infrastrukture – ili vrlo plastično – ostale su samo učionice koje treba isprazniti od djece. A to je bar lako, nakon što im se isprazne glave, a roditeljima džepovi.
