Drugim riječima, ako je obrazovanje svima jednako dostupno, neovisno o nečijem socioekonomskom statusu, onda većina djece ima priliku jednako se razvijati od samog početka i potencijalno doseći visoku stručnu spremu ovisno o vlastitim interesima i sposobnostima. No, ako je obrazovanje u startu, na najnižim razinama, neprivilegiranim društvenim skupinama nedostupno, onda cjeloživotno obrazovanje, koje se ostvaruje u odrasloj životnoj dobi jednostavno ne može imati istu odgojno obrazovnu funkciju koje ima formalno obrazovanje u mlađoj životnoj dobi.
Foto: Arhiva studentskog pokreta iz 2009. / Filozofski fakultet u Zagrebu
Proces komercijalizacije obrazovanja u Europskoj uniji konačno je dovršen! Prepoznajemo to po studijama na temu socijalne mobilnosti i siromaštva koje odjednom dobivaju prostor u medijima, a bez obično obavezne popratne ideološke skandalizacije. Mjere štednje ubrzale su i provele do kraja tržišne reforme koje su jasno bezecirale obrazovanje kao uslugu, čime se mogao zametnuti njegov karakter (svima dostupnog) ljudskog prava. Sada ipak, kada je postalo jasno da se radi o usluzi, a ne pravu, možemo početi voditi računa o socioekonomskom statusu korisnika, socijalnoj mobilnosti, društvenoj koheziji, i nusproduktima ekonomske krize poput porasta retrogradnih i konzervativnih stajališta koja sve češće graniče s fašizmom.
U jednoj takvoj studiji, provedenoj na razini Europske unije prilikom analiziranja pet područja: siromaštva, zaposlenosti, socijalne kohezije, zdravstva i (ne)diskriminacije došlo se do očekivanih, no ipak poražavajućih zaključaka: diljem Europe u gotovo svim članicama postoje ozbiljni problemi i manjkovi u obrazovnim reformama. Znanstvenike su pogotovo prestrašili rezultati u samom obrazovnom procesu, gdje se u koštac uhvatilo s tek jednom trećinom problema u sektoru. Primjerice, socijalno podrijetlo učenika pokazalo se kao velikim utegom u obrazovnom procesu u zemljama izrazito pogođenima ekonomskom krizom: Grčka, Španjolska, Hrvatska, Mađarska i Slovačka.
Zanimljivo je da su posljednjih godina probleme počele uočavati i zemlje poput Finske, u kojoj je obrazovanje potpuno javno financirano, a državna deviza glasi “kvaliteta obrazovanja ne može se kupiti”. Radi se o zemlji čiji učenici godinama redovno kotiraju prvi na PISA istraživanjima. S obzirom na broj izbjeglica koje su skandinavske zemlje prihvatile u posljednje dvije godine, probleme u nejednakom pristupu, a s obzirom na socijalno podrijetlo, u ovom slučaju treba primarno tražiti u velikoj količini novopridošlih učenika.
Zakrpe na reforme
Nova rješenja starih, no tek priznatih problema, ne traže se u obliku već ponuđenih i funkcionalnih mjera koje nude lijeve socijalno osviještene politike, poput potpuno javno financiranog obrazovanja. Upravo suprotno, i očekivano, rješenja će se tražiti u mjerama poput cjeloživotnog obrazovanja, koje ponovno neće uroditi pretjeranim plodom jer ne adresiraju srž problema već tek određeni zbir njegovih posljedica. Drugim riječima, ako je obrazovanje svima jednako dostupno, neovisno o nečijem socioekonomskom statusu, onda većina djece ima priliku jednako se razvijati od samog početka i potencijalno doseći visoku stručnu spremu ovisno o vlastitim interesima i sposobnostima. No, ako je obrazovanje u startu, na najnižim razinama, neprivilegiranim društvenim skupinama nedostupno, onda cjeloživotno obrazovanje, koje se ostvaruje u odrasloj životnoj dobi jednostavno ne može imati istu odgojno obrazovnu funkciju koje ima formalno obrazovanje u mlađoj životnoj dobi. Ono će možda moći pojedincima omogućiti nešto bolji ekonomski status, no teško da će moći ispuniti socijalnu i kulturnu funkciju redovnog obrazovanja.
Stoga, usprkos priznavanju europskih instanci da “klasni sukob nije razriješen” i da se vraća na velika vrata, rješenja društvene nejednakosti opet se ne traži u sistemskim rješenjima, već njegovim zakrpama. To pak ne rješava problem niti će, usprkos implementaciji skupih mjera, riješiti problem zastoja socijalne mobilnosti, društvenog raslojavanja, probleme poput rastuće konzervativnosti, pada tolerancije ili medijske nepismenosti. No, doprinijet će daljnjoj zaradi institucija koje nude usluge u obrazovanju. Reformiranje reformi ovom je studijom već nagoviješteno, no realno, radi se o nastavku reformi, samo s drugačijom marketinškom porukom. Dokle god je obrazovanje usluga, a ne jedno od primarnih ljudskih prava, problemi koje će reforme reformi pokušati riješiti neće biti adekvatno adresirane, a društveno raslojavanje nastavit će se. Jedina je promjena, čini se, što je sljedeći pojam kojeg će nam marketinški pokušati prodati baš pojam klase, a njena društvena realnost bit će alibi za nužnost cjeloživotnog obrazovanja.
A.M.
