Fokusiramo li se na medijsku tehnologiju, ona postaje središnja u domeni komunikacije te, u dijakronijskoj perspektivi, inicira dvije temeljene promjene: odvajanje informacija o nekom fenomenu od samog fenomena, te reorganizaciju prostora i odnosa moći u društvu. Važnost tehnologije ogleda se i u razvoju različitih koncepata koji označavaju njezine pojedine aspekte.
U tehnološko-determinističkom ključu zanemaruje se činjenica da su tehnologije proizvedene od čovjeka. Tehnologija je uvijek društvena – invencija, proizvodnja, distribucija i konsumpcija su društveni procesi. Bez obzira na mogućnosti Interneta, istraživanja pokazuju kako čovjek, koristeći web, gubi linearni način promišljanja, a veliki broj različitih podražaja onemogućuje da razmišljamo duboko ili kreativno, budući da nas nagovara na letimično pregledavanje ili “surfanje” kroz sadržaje.
“The clearest way to see through a culture is to attend to its tools for conversation”
(Neil Postman, 1985:8)
Piše: Helena Popović, H-Alter
Danas je teško je negirati rastuću važnost tehnologije za različite društvene procese i interakcije. Odlična britanska znanstveno fantastična televizijska serija Black Mirror (2011-) Charlieja Brookera zanimljiv je i interpretativno poticajan pop-kulturni primjer za navedenu temu jer problematizira distopijsku viziju upotrebe tehnologije, ali koja je već blizu, vrlo ju je lako zamisliti u bliskoj budućnosti jer su određeni segmenti narativa već naša življena stvarnost. U skladu sa društvenom važnošću tehnologije, širi se i popularnost tehnološko-determinističkog stava prema kojemu je tehnologija najvažniji agens društvene promjene.
Radi se o pojednostavljenom promatranju odnosa tehnologije i društva kroz prizmu uzroka i posljedice. Drugim riječima, tehnologija proizvodi učinke u društvu koji mogu biti pozitivni ili negativni. Na taj se način tehnologija odvaja od kulture i društva jer ona, navodno, oblikuje društvo, ljudi prilagođavaju svoje prakse tehnologiji, a ne obrnuto.
Ne treba čuditi raširenost ove teze, ne samo zbog tehnologijom saturirane suvremene svakodnevice, već i zato što se na individualnoj razini osobnog iskustva u susretima s novim tehnologijama iste doista percipiraju kao “izvanjski” nametnute, kao struktura, koja je izvan naše moći oblikovanja ili mijenjanja, te koju je nemoguće izbjeći ili odbiti.
Možemo pretpostaviti da bi danas mnogi odbili poslovni e-mail ili se odrekli permanentne dostupnosti na mobilnom telefonu, no oblici društvenih interakcija koji su se razvili upotrebom određenih tehnologija to naprosto više ne dopuštaju ukoliko želimo participirati u društvenim procesima i relacijama.
Najčešće poimanje tehnologije je ono koje tehnologiju prvenstveno razumije kao objekt ili artefakt, kao stvar, no, kao što ističe David Bell (2006), i drugi su aspekti “tehnologičnosti” (technologicalness) važni, a koji uključuju društvene prakse kojima se tehnologija integrira u društvenu svakodnevicu. U tom smislu, tehnologiju možemo promatrati kao sociotehnički sustav, informaciju, procese i vještine potrebne za upotrebu tehnologije, tipove znanja i načine mišljenja koji nastaju u susretu s tehnologijom.
Samim time proizvodnja, kontrola i upotreba tehnologije postaje domena unutar koje se formiraju odnosi moći u društvu. Ann Balsamo (1998: 294) naglašava da znanost, medicina (kao važan segment znanosti) i tehnologija predstavljaju ključno institucionalizirano polje ideološkog djelovanja u okviru suvremene kulture (Balsamo, 1998, u: Bell, 2006). Upravo se zato unutar tih domena procesi i akteri diskurzivno uobličuju kao “neutralni”, kao “objektivni”, iako, zapravo, predstavljaju glavno poprište borbe za moć, kao i najlukrativnije branše u suvremenim ekonomijama.
Fokusiramo li se na medijsku tehnologiju, ona postaje središnja u domeni komunikacije te, u dijakronijskoj perspektivi, inicira dvije temeljene promjene: odvajanje informacija o nekom fenomenu od samog fenomena, te reorganizaciju prostora i odnosa moći u društvu. Važnost tehnologije ogleda se i u razvoju različitih koncepata koji označavaju njezine pojedine aspekte.
Primjerice, koncept “medijatizacija” označava historijski proces kojim mediji sve više saturiraju društvo, kulturu, identitete i svakodnevicu. Medijatizacija društva ukazuje na to da kompleksni odnosi medijskih procesa danas utječu na sve dimenzije društvenog života. Mediji šire kapacitete komunikacije u vremenu i prostoru, zamjenjuju neke društvene aktivnosti i društvene institucije, te se spajaju s različitim ne-medijskim aktivnostima. Zbog neizbježnosti upotrebe medijske tehnologije sve se više inzistira na razvoju individualnih kompetencija i vještina korištenja medija (tzv. medijska pismenost) te se upozorava na problem digitalnog rascjepa (digital divide) koji se odnosi na globalnu nejednakost u pristupu i mogućnostima korištenja digitalne opreme i usluga, te u pristupu internetu.
Zadržimo li se na tehnološko determinističkom pristupu, nekoliko je problemskih pitanja koja se nameću budući da su mediji u središtu komunikacijskih procesa: kakve informacije različite medijske tehnologije komuniciraju?; kako različite medijske tehnologije oblikuju načine razmišljanja ili utječu na naše društvene odnose?
Uzmemo li samo u obzir razvoj medijske tehnologije u 20. stoljeću, nekoliko je autora koji, baveći se medijskom tehnologijom, pokušavaju odgovoriti na spomenuta pitanja, a možemo ih okarakterizirati kao tehnološke deterministe. Marshall McLuhan kanadski je teoretičar medija koji se često uzima kao eklatantan primjer tehnološkog determinista, autor poznatih knjiga Gutenbergova galaksija (1962) i Razumijevanje medija (1964), medije razmatra u cjelini, kao raspršene komunikacijske medijatore (novine, radio, televizija) sakupljene u sintetičku cjelinu imenovanu “mediji'” (The Media).
Prema McLuhanu, tehnologija figurira kao ekstenzija ljudskog tijela, te utječe na naša osjetila. Autor poznatom tezom “medij je poruka” ističe važnost tehničkih obilježja određenog medija, dok je sam sadržaj kojeg pojedini mediji “nose” potpuno irelevantan. Dakle, forma determinira način percepcije. McLuhanovim riječima:
“Medij je poruka. Naime, upravo medij određuje i nadzire razmjere i oblik ljudskog udruživanja i djelovanja. Sadržaji ili svrhe takvih medija jednako su raznovrsni koliko i neučinkoviti u oblikovanju ljudske komunikacije. Doista, više je nego tipično da nam ‘sadržaj’ bilo kojeg medija zastire pogled na njegov karakter.” (McLuhan, 1964: 14) (…) “Učinci tehnologije ne javljaju se na razini mišljenja ili koncepcija, nego postojano i bez ikakva otpora mijenjaju osjetilne razmjere ili načine opažanja.” (McLuhan, 1964: 22).
Na njegove teze nadovezuje se autor Neil Postman u knjizi Amusing Ourselves to Death (1985) koji također tehnologiju razmatra u kontekstu njezinih društvenih učinaka. Prema Postmanu ono što komuniciramo rezultat je forme, odnosno tehnologije, ona determinira određeni način komuniciranja i promovira određeni način mišljenja. Nastavno na McLuhana, Postman parafrazira njegovu tezu tvrdeći: “Medij je metafora” – svaki medij, poput jezika, omogućuje sasvim određeni diskurs, daje novu orijentaciju misli, izričaja. Mediji su poput metafora, te implicitno i suptilno nameću određenu definiciju realiteta. Medijske metafore klasificiraju svijet, uokviruju ga. Riječima Postmana: “Naši jezici su mediji, mediji su metafore, a metafore kreiraju sadržaje naše kulture” (Postman, 1985:23).
Dok je tisak koji je bio dominantan u 18. i 19. stoljeću “proizvodio” racionalnost, ozbiljnost i koherenciju u načinu promišljanja, oblikujući um tako da analitički promišlja temeljeno na logici i jasnoći, televizija, suprotno tomu, ima kobne učinke po takav način mišljenja. Kao medij koji je prije svega vizualan, televizija forsira konverzaciju u slikama, a ne konverzaciju riječima, stoga Postman podrugljivo primjećuje da američki televizijski voditelji više vremena provode uz fen za kosu nego uz skript/tekst.
Zamjenom riječi za sliku izgubili su se značenje informacije, narav istine. Istinu više ne razumijemo kroz logičku misao koja se stvara čitanjem, već se istina doseže vidom – slikom. Vidjeti, a ne misliti, postaje imperativ (vidjeti je vjerovati/seeing is believing). Zbog svojih karakteristika televizija uništava i srozava javni život u kontekstu građanske participacije i informiranja građana u demokratskom poretku (Postman, 1985).
Osim kritike televizije kao zaglupljujuće tehnologije, Postman nudi zanimljive uvide o učinku telegrafa na daljnji razvoj, u to vrijeme dominantnog medija tiska. Telegraf je odigrao centralnu ulogu u distribuiranju onoga što nazivamo “vijesti dana”, budući da je omogućio iznimno brzo širenje dekontekstualiziranih informacija na širokom prostoru. Telegraf je promijenio poimanje fizičkog prostora jer je omogućio komuniciranje s ljudima koji su prostorno udaljeni, a samim time je bitno promijenio kulturu tiska na tri fundamentalna načina:
1. Zbog mogućnosti da dobiju informacije iz udaljenih mjesta novine su se punile pričama koje su u najvećoj mjeri bile irelevantne za čitatelje – time se promijenila funkcija informacija za publike. Informacija više nije bila važna za lokalno stanovništvo, umjesto toga najvažniji kriterij za informaciju postaje njezin novitet.
2. Budući da se moglo slati niz informacija od kojih većina nije bila relevantna za čitatelje – vijesti više nisu imale vezu sa potencijalnom društvenom akcijom jer ljudi ionako nisu mogli utjecati na ono što čitaju u novinama. Dakle, informacije su stvarale osjećaj nemoći i distanciranosti.
3. Brzina i obilatost informacija utjecala ja na to da se počeo zanemarivati kontekst jer se vijesti nisu vezivale uz nekakav historijski okvir, niti su se povezivale priče od prethodnog dana. Umjesto toga, glavni cilj postaje protok informacija, dakle kvantiteta dominira nad kvalitetom (Postman, 1985).
Dakle, opišemo li današnji tisak kao mjesto proizvodnje irelevantnih informacija za čitatelje koje, pak, proizvode distanciranost i guše društveno-aktivistički angažman, te kao mjesto protoka niza dekontekstualiziranih novih informacija, možemo vidjeti aktualnost Postmanovih teza. Premda, uz tehnološko objašnjenje, moramo spomenuti i relevantnost politekonomskog okvira za razumijevanje postojećeg stanja. Naime, i komercijalizacija medija, primjerice, doprinijela je spomenutim karakteristikama suvremenog tiska.
Danas su, dakako, važne rasprave o društvenim učincima računala i Interneta kao računalne mreže, kao i učinci “pametnih” mobilnih telefona. Manuel Castells u knjizi Communication Power (2009) ističe kako informacijsko, umreženo društvo karakterizira “masovna samo-komunikacija” (mass-self communication). “Masovna” ovdje označava da se radi o potencijalno globalnoj publici, dok “samo-komunikacija”, s druge stane, znači da je sadržaj samogeneriran, samousmjeren u njegovom širenju i samoodabran u njegovoj recepciji (Castells, 2009).
No bez obzira na mogućnosti koje Internet kao tehnologija otvara i prvotni optimizam koji je posebno bio primjetan devedesetih godina 20 stoljeća, Nicholas Carr (2011) upozorava da istraživanja pokazuju kako čovjek, koristeći web, gubi linearni način promišljanja, a veliki broj različitih podražaja onemogućuje da razmišljamo duboko ili kreativno (Carr, 2011), budući da nas nagovara na letimično pregledavanje ili “surfanje” kroz sadržaje.
Sjetilo me to na komentar kolege, a odnosilo se upravo na moje tekstove pisane za H-Alter: “Pratim te na H-Alteru, ali zbilja su ti tekstovi užasno dugački”. Elem, sam medij ne trpi duži sadržaj, jer prakse čitanja nisu koncentrirane i fokusirane, za razliku od, primjerice knjige ili nekadašnjih novina. Zašto nekadašnjih? Zato jer medijsku tehnologiju ne možemo promatrati izolirano jednu do druge, ili odvojeno od zajedničkih kulturnih praksi.
Naime, promjena načina obrade informacija, kreiranja sadržaja, distribucije i konsumpcije, koju inicira određena nova medijska tehnologija (primjerice televizija koja je u prvi plan gurnula sliku), utječe i na to kako će se oblikovati sadržaji kod drugih medijskih tehnologija. U tom smislu slika postaje relevantna i u tisku, kao što postaje relevantna na webu, dok ograničavanje broja slova/riječi koje nameće komunikacija na Twitteru ili u SMS porukama, inicira i smanjivanje teksta u nekom tiskanom mediji ili elektroničkoj publikaciji.
Još jedan kritički orijentiran primjer sakaćenja suvremene komunikacije odnosi se na Power Point – prezentacijski program Microsofta, koji se sve više koristi u različitim kontekstima, od predavanja unutar obrazovnog sustava do poslovnih prezentacija projekata. Sherry Turkle (2003) upozorava da Power Point mijenja načine prezentacije ideja, a samim time i načine argumentiranja i promišljanja o određenim fenomenima. Ističe da Power Point forsira dominaciju prezentacije, a ne konverzacije. Ne potiče kontra-argumentaciju, već zatvara debatu jer se Power Point prezentacijom naprosto nižu teze.
Specijalni efekti poput animacija i zvukova omogućuju novu prezentacijsku estetiku, pri čemu upravo estetika postaje važnija od samog sadržaja, koje se, uglavnom, svodi na natuknice (bullet points). Power Pointom se pričaju jednostavne, organizirane “izglancane” priče, stoga dugoročno ima negativan učinak na način pisanja i promišljanja (Turkle, 2003: u Bell, 2006). Osim navedenog, Power Point publike tjera da bulje u “slajdove”, dok sam govornik i ono što se komunicira, ostaje izvan pažnje – umjesto slušatelja, publike se pretvaraju u gledatelje.
Retardirajuće aspekte Power Pointa, s osvrtom na konotacije koje izaziva sam naziv programa, na duhovit je način istaknuo poljski znanstvenik Karol Jakubowicz koji je, priupitan hoće li prilikom izlaganja na znanstvenoj konferenciji koristiti Power Point (“Moćna Teza” :)) prezentaciju kazao: “I don’t have a point, let alone power” (“Nemam ni tezu, a kamoli moć”).
Ne treba posebno isticati promjenu u društvenim odnosima koje izazivaju “pametni” telefoni, budući da oni možda najviše mijenjaju naše interakcije: u velikoj mjeri zamjenjuju komunikaciju licem-u-lice, a i u tim su komunikacijskim praksama “pametni” telefoni postaju centralna tema. Očekivanja konstantne dostupnosti, a samim time i povišene razine kontrole, danas su već opća mjesta.
Gore su navedeni neki primjeri kritičkog promišljanja o tehnologiji iz perspektive tehnoloških determinista. Ipak, treba naglasiti da se u tehnološko-determinističkom ključu zanemaruje činjenica da su tehnologije proizvedene od čovjeka, dakle tehnologija je uvijek društvena – invencija, proizvodnja, distribucija i konsumpcija su društveni procesi.
Tehnologije nastaju u sklopu već postojećih društvenih procesa i kao odgovor na određene zahtjeve i potrebe. Naglašavajući ovu poziciju ne znači da upadamo u zamku društvenog determinizma već, u svrhu razumijevanja kompleksnosti odnosa čovjeka i tehnologije, upozorava se na činjenicu da je tehnologija društveno oblikovana, pri čemu je važno analizirati relevantne društvene interesne grupe koje definiraju dominantne načine na koje se određena tehnologija oblikuje i distribuira. Upravo fokus na interesne odnose i borbe za moć, doprinosi razumijevanju postojećeg stanja u društvu.
Izvori:
Bell, David (2006) Science, Technology and Culture. Berkshire: Open University Press.
Carr, Nicholas (2011) Plitko- Što Internet čini našem mozgu. Zagreb: Jesenski i Turk.
Castells, Manuel (2009) Communication Power. Oxford: Oxford University Press.
McLuhan, Marshall (2008[1964]) Razumijevanje medija. Zagreb: Golden marketing/Tehnička knjiga.
Postman, Neil (1985) Amusing Ourselves to Death. New York: Penguin Books.
