Pišući prije deset-petnaest godina o Mihailu Bulgakovu (u eseju Pontius Pilatus, naš suvremenik), Dževad Karahasan je želio iznijeti neporeciv dokaz da je tvorac Majstora i Margarite po svojoj prirodi bio teatarski čovjek.
Muharem Bazdulj
Prije samog iznošenja dokaza, Karahasan navodi stvari koje takav dokaz ne mogu biti i doslovce kaže: “Nije dokaz ni njegova biografija u kojoj se tvrdi da je godinama radio kao pomoćnik redatelja u MHAT-u. Kakav dokaz može biti nečija biografija u vremenu sveopćih falsifikata kakvo je naše, i to u staljinizmu koji je savršen izraz našeg vremena barem po tome što je tako maestralno falsificirao doslovno sve – od ideje na kojoj se konstituirao, preko historije do ‘društvene stvarnosti’ koju je proizveo (treba li napominjati da u to naravno ulaze i biografije)?”
Vjerovatno najpoznatija rečenica koju je Milan Kundera ispisao jest ona kojom se otvara Knjiga smijeha i zaborava: “Borba čovjeka protiv moći je borba pamćenja protiv zaborava.”
Sjetio sam se Karahasanove (opravdane) skepse spram maestralnih staljinističkih falsifikata u danu kad je cijelim svijetom odjeknula vijest da je Milan Kundera bio doušnik čehoslovačke tajne policije, odgovoran za dojavu nakon koje je jedan mladić uhapšen, zatim osuđen na smrt da bi mu kasnije kazna bila preinačena u dvadeset i dvije godine robije, od kojih je odslužio četrnaest. Nije teško naslutiti zašto su se češki mediji tako brzo prepustili onome što Coleridge (u sasvim drugom kontekstu) zove suspension of disbelief.
Nije toliko problem u Kunderinom programskom ignoriranju medija, koliko u njegovoj svjesno preuzetoj ulozi “đavolovog advokata” koji koristi svaku priliku da svoje (bivše) zemljake podsjeti kako se period od 1945. do 1989. godine ne može svesti na izlizane metafore “komunističkog mraka” i “tamnice”. U posljednjih dvadesetak godina Kundera je često ironizirao izjave sredovječnih i starijih Čeha koji su najveći dio života proveli u komunističkoj Češkoj, a koji to vrijeme sada nazivaju tamnicom ili paklom. Ti su ljudi, kaže Kundera, živjeli svoje živote manje-više posve normalno, imali svoje poslove, brakove, vikendice, ljubavne avanture, žurke, druženja, godišnje odmore, a sada se, evo, deklarativno odriču svega toga. Nije stoga ni čudno što se Kunderina reputacija u Češkoj nije popravila nakon “baršunaste revolucije”; sam je pisac negdje kazao da se u domovinu vratio “na magarcu nesporazuma”.
Mnogi su ovih dana pisali kako priča o navodnoj Kunderinoj dojavi djeluje kao zaplet nekog njegovog romana, skoro kao Šala II. Nije, međutim, primijećeno da se cijela situacija mnogo više uklapa u onu njegovu legendarnu dijagnozu (iz Besmrtnosti) o kraju privatnosti u modernom svijetu.
Onomad, dok je u istočnoj Evropi još carevao socijalizam, Kundera je zapisao da privatnost na Istoku uništava tajna policija, a na Zapadu masovni mediji. U zemljama u tranziciji “istočni” metodi jošte žive, a i “zapadni” su procvjetali te je Kundera tako ispao žrtvom policijske bilješke rastrubljene putem medija.
Sreća da je Kundera živ te je cijelu priču instantno demantirao, inače bi se potpuno uklopila i u njegov koncept “iznevjerenih oporuka”. U svom grandioznom eseju o iznevjerenim oporukama Kundera, između ostalih, piše i o Majakovskom, piše o tome kako ga danas rutinski osuđuju zbog njegove vjere u komunizam. Lako je suditi o tuđem putu s goleme distance, piše Kundera, lako je jer se s distance ne vidi magla na tom putu. Kao i u slučaju Majakovskog, suvremeni puritanci danas bi sudili Kunderi zbog njegove mladalačke vjere u komunizam. Konkretan slučaj navodne dojave tu je samo katalizator.
I tu ova priča o Kunderi postaje naša priča. Osamdesetih godina prošlog stoljeća, kad je Kundera bio na vrhuncu slave, kad je u Jugoslaviji bio bestselling autor, kad se premijerno svjetsko objavljivanje Nepodnošljive lakoće postojanja paralelno desilo u engleskom, francuskom i srpskohrvatskom prevodu, a ovaj je potonji publiciran u Sarajevu, neki je novinski kritičar napisao kako se Kundera kod nas s razlogom doživljava kao domaći pisac. Ta “naškost” bila je posljedica zajedničkih iskustava o kojima tadašnji jugoslavenski pisci uglavnom nisu pisali. “Naško” je i iskustvo o naknadnom sataniziranju socijalističkog vremena. Tako, recimo, sarajevska gradonačelnica danas priča o svom, tobože, ilegalnom iftarenju, a pisci i pjesnici koji su u socijalističkom vaktu imali i materijalno blagostanje i široku društvenu reputaciju dostojnu kakve estradne zvijezde, žale se na paklene muke totalitarne cenzure.
Magla na životnom putu koju ideolozi naknadne pameti ne vide u tuđim biografijama kod nas biva nevidljivom i u autobiografskim sjećanjima i u vlastitoj memoriji. Zgroženost nad Kunderom kao navodnim doušnikom treba sakriti u iskrenu tronutost sedmogodišnjaka koji deklamira Danas kada postajem pionir dajem časnu pionirsku riječ, nepatvorenu tugu koja je obuzela cijelu zemlju u četvrto majsko poslijepodne 1980. godine, stvarnu vjeru u superiornost samoupravljanja, pokreta nesvrstanih i strategije miroljubive koegzistencije. Vjerovatno najpoznatija rečenica koju je Milan Kundera ispisao jest ona kojom se otvara Knjiga smijeha i zaborava: “Borba čovjeka protiv moći je borba pamćenja protiv zaborava.” Ispisana u kontekstu privatnog života protagoniste romana, kao komentar njegove potrebe da iz vlastite biografije izbriše podatak da je u mladosti imao ružnu ljubavnicu, rečenica je najčešće čitana u političkom ključu.
Književnost je sudbina, kazao bi Kunderin prijatelj Danilo Kiš. I ovaj je “slučaj” zapravo dokaz umjetničke istinitosti Kunderine literature, i to bez obzira na eventualno pouzdano utvrđivanje ili opovrgavanje podataka iz zapisnika čehoslovačke tajne policije. Uvijek se živi u magli, naročito u lirskom dobu mladosti, kada je teško ne biti kolaboracionistom modernosti. Mode se mijenjaju, magla o(p)staje. A ako je jedini Kunderin grijeh u sumnjivom pedeset i osam godina starom zapisniku koji su krtice pronašle u arhivima tajne policije, onda on ni u mladosti nije previše lutao u magli.
BH Dani, 24.10.2008.
