Protest “Novinari ne kleče/Predsedniče vlade, ko je ministar odbrane?” treći je u nizu protesta novinara protiv vlade Republike Srbije potaknutih uvredom koju je “smijenjeni” srpski ministar obrane Bratislav Gašić spontano iznio novinarki B92 komentiravši kako “voli novinarke koje ovako lako kleknu“.
Protest “Novinari ne kleče/Predsedniče vlade, ko je ministar odbrane?” treći je u nizu protesta novinara protiv vlade Republike Srbije potaknutih uvredom koju je “
“.Sporna Gašićeva izjava proizvela je pravu lavinu nezadovoljstva među novinarima u Srbiji, pa su nakon prvog, uslijedili i novi protesti u desetak srpskih gradova, a posljednji, gorespomenuti, pod nazivom “Predsedniče vlade, ko je ministar odbrane” održan je u ponedjeljak 11. januara 2016. Premda nam protesti jasno govore o široko rasprostranjenom nezadovoljstvu novinara u Srbiji, njihova brojnost nažalost ne znači i njihovu jasnu političku aritikulaciju. Drugim riječima, protiv čega ili za što točno protestuju novinari u Srbiji?
U vjerojatno najgoroj godini za medije u Srbiji, od pada režima Slobodana Miloševića, kada se gase brojna izdanja, posebno lokalna, kada je državna izvještajna agencija formalno ugašena, no još uvijek održavana na životu, kada će trajno nestati veliki broj radnih mjesta – a to će dovesti do velike rezerve novinara na burzi rada i smanjiti i ovako nisku cijenu rada (odnosno plaće i honorare u novinarstvu), kada će postojeći radni uvjeti postati reminiscencija nekih prošlih vremena – poruke koje novinari upućuju vladi Srbije zapravo impliciraju upravo suprotno od “novinari ne kleče”.
Nezanemariva je i druga činjenica, bez čijeg se uvažavanja ne može promatrati ovaj novinarski bunt: u prvim reakcijama na potpuno neprihvatljivu izjavu ministra odbrane preolako je preskočena uvreda upućena ženi i fokus je pogrešno stavljen na njezinu struku, umjesto na njezin spol/rod. Uvreda novinarki nije upućena njoj kao novinarki, već njoj kao ženi. Da se utvrdi istinitost ove tvrdnje dovoljno si je postaviti jedno pitanje: da je klečao novinar, bi li Ministar kazao “što volim ove novinare koji ovako lako kleknu”?
Novinarska dezorijentacija
Novinari, tj. “medijski profesionalci” čija je struka upućivanje poruka javnosti, dužni su po svojoj strukovnoj odgovornosti prema javnosti analizirati i balansirati poruke koje odašilju u javni prostor, a osim konstatacije kako se radi o seksističkoj uvredi, Gašićevoj izjavi u mainstreamu nije posvećena dužna analiza položaja žena u Srbiji koja bi publici točno objasnila zašto su ovakve izjave neprihvatljive. Umjesto toga, stavljanjem fokusa na novinarsku struku stvoren je lažan dojam otpora novinara prema situacijama u kojima se nalaze. S druge strane, razumijevanje ovog problema u javnosti možemo pratiti i po nepopularnim komentarima na internet portalima, pa nisu rijetki iskazi iskrene zbunjenosti u kojima se ljudi pitaju u čemu je točno problem, jer “ministar nije rekao ništa vulgarno”. Kako će javnost razumijeti prosvjede, ako ni problem nije jasno rastočen na dijelove i prezentiran?
U međuvremenu, poruke prosvjeda počele su sličiti na brainstorming dezorijentiranih ljudi. Osim indignacije nad činjenicom da se novinare prati, kao da se radi o potpuno novom procesu koji se nikad ranije nije dogodio, kao ni trajni gubitak radnih mjesta, ne problematizira se ni indirektna cenzura (npr. putem ovisnosti privatnih medija o reklamama pojedinih velikih kompanija, koje se pošteđuje kritike) ili autocenzura (npr. biranje lakših tema umjesto onih koje su možda društveno politički važne, ali će uzrokovati probleme kod oglašivača). Problematizira se samo odvajanje politike od medija. Fraza “sloboda medija” u godini kada medijima u Srbiji prijeti potpuna privatizacija i gašenje velikog broja izdanja, zaista je tek uvoz sa Zapada.
Umjesto mobiliziranja za radna mjesta, novinari su se mobilizirali za svoj ponos, jer, novinari “ne kleče”. No, svoja će radna mjesta zato prepustiti “bez ispaljenog metka”. Još je jedan faktor kojeg ne treba zanemariti analizirajući novinarske prosvjede u Srbiji – njih vode zaposleni u privatnim medijima, koje se naizgled ne tiče privatizacija. Do trenutka kad će početi biti mijenjani za jeftiniju radnu snagu s nižim očekivanjima materijalne sigurnosti i fleksibilnijim ugovorima.
Izvor: bilten
